Vidjelica Vicka: Na pitanje do kada će se ukazivati, Gospa mi je rekla…
Brojni međugorski hodočasnici pamte vidjelicu Vicka Ivanković-Mijatović kao toplu, blisku, prisnu djevojku, koja svjedoči o susretima s Blaženom Djevicom Marijom u staroj roditeljskoj plavo obojenoj kući, ponedjeljkom podno Brda ukazanja.
Svjedočanstvo Vicke za Glasnik mira
Vicka je sa svojim odabranikom Mariom zasnovala obitelj i preselila se u svoj novi dom u selu Krehin Gradac nedaleko od Međugorja. Iskrena, otvorena i nasmijana, srdačno je prihvatila razgovor za Glas mira dok je uz radoznalu i živahnu asistenciju Vickine kćeri Marije Sofije usnivao njezin sinčić Ante. Razgovor uz šalicu čaja izmamio je pregršt osmijeha svih ukućana. Prerastao je u ugodno druženje s omiljenom međugorskom osobom iz koje izbija neporeciva sigurnost i jasnoća dok nježno, ali čvrsto privija uza se svoju djevojčicu.
Majka ste, supruga, osoba koja je doživjela puninu srca. Dok vas gledam, izgledate mi drukčijom od one Vicke koju poznajem kod plave kuće, koja svjedoči hodočasnicima.
VIDJELICA VICKA: To je istina. Često kažem da se to ne može usporediti sa susretima s Gospom i njezinom ljepotom, odnosno ljepotom tog susreta, jer nema ništa tako lijepo. Majčinstvo je lijepo na drugačiji način i ispunjeno je posebnom radošću i zadovoljstvom. Bog mi je dao tu milost i to je uistinu nešto iznimno. Razumljivo, ne mogu kroz to vrijeme biti posvećena i hodočasnicima, jer sam primila taj dar života koji s radošću čuvam i njegujem. Zahvaljujući milosti, životom se može svjedočiti i na jedan i na drugi način.
Ovo je za vas divno životno razdoblje s obzirom na na ono kad ste teško bolesni hodali po Križevcu i Brdu ukazanja?!
VIDJELICA VICKA: Ako želimo trpjeti ili nešto činiti na slavu Božju, tada se o tome previše ne govori. Ako Bog istinski traži naše trpljenje, žrtvu, tada to traži u punini i poniznosti. Samo ja i on. Bit trpljenja je da uistinu izvršimo ono što Bog od nas traži i da smo mu u potpunosti blizu. On zna zašto ti nešto daje, a zašto uzima.
U jednoj od poruka Gospa govori da će ostati među nama sve dok joj to Svevišnji dopušta.
VIDJELICA VICKA: Odmah se sjetim kako su nas prvih dana nagovarali: “Hajde, pitajte Gospu do kad će ostati.” I mi smo je pitali: “Draga Gospe, mi te pitamo u ime drugih, željeli bi znati…” Ona nam je odgovorila: “Zar sam vam dosadila?” To me se tako duboko i snažno dojmilo da sam odlučila nikada više ne ponoviti takvo pitanje, iako znam da ljudi, postavljajući ga, nisu imali nikakve loše namjere. Kako mi Gospa može dosaditi. Nije Gospa taj odgovor dala samo nama. Shvatila sam da je to odgovor cijelom svijetu. Zato je u toj poruci Gospa kazala: “Dokle god Svevišnji dopusti, dotle ću biti.” Također je rekla i to: “Ja sam samo posrednica milosti, koliko mi Svevišnji daruje, toliko i ja darujem vama.”Mi molimo Gospu, Gospa moli svoga sina, ona je posrednica između nas i Isusa.
Prilikom brojnih susreta Neba i Zemlje diljem svijeta, a osobito u Međugorju, Bog nas moli da bi milosrđe i dalje presizalo njegovu pravednost. Može li se to tako reći?
VIDJELICA VICKA: Vidite, nije to nikakva molba, nego je to čista, neizmjerna ljubav. Bog nas ne moli zbog sebe, nego on moli nas, a nema više načina kako bi nam se približio. Šalje nam svoju Majku, svoju prisutnost, sve nam daje. Cijelo je Nebo tu, a mi smo toliko slijepi, gluhi, nijemi da ništa ne razumijemo. Bog nas jednostavno voli i nada se da bi nas tom svojom silnom ljubavlju mogao barem malo pokrenuti.
A čovjek se nakratko preda Bogu, pa zatim ponovno vrati svojim potrebama i nastavlja s molitvom kad sam odluči. A Gospa nam baš naprotiv poručuje da svaki dan, korak po korak, trebamo ići prema Bogu, i to tako da ne stavljamo svoje želje i svoje nakane u prvi plan. Gospa kaže: “Vi molite za ostvarenje mojih i Božjih planova, a ono što vama treba, mi znamo najbolje kad će vam se dati. Za to ne trebate previše moliti, nego molite za ostvarenje mojih i Božjih planova, a vama će se uzvratiti kad bude pravi trenutak.”
To će biti pravi odgovor mnogima.
VIDJELICA VICKA: Tko god traži i želi odgovor, on će ga i dobiti. Ako imamo otvoreno srce i želimo nešto učiniti, tada se ne treba bojati. A najveći problem i jest srce. Možemo shvatiti Gospinu poruku pameću i sposobnostima uma, znalački izvesti cijelu filozofsku raspravu, ali ako svaku riječ ne stavimo sebi u srce, nema od toga nikakve koristi. Isus i Gospa nikome neće reći da nešto mora, nego nam uvijek daju priliku za novi početak. U svakom slučaju pozivam vas da osjetite pravu ljubav, a prava ljubav jedino se može naći u Isusu i u Gospi. Sve je drugo prolazno.
A svijet je uvijek dovoljno moćan da nas ipak malo ošteti.
VIDJELICA VICKA: Nije problem u svijetu. Svijet nije zemljopisno određen, niti on znači naselja, građevine, zidove. Svijet smo mi, svatko od nas dio je svijeta. I kada kažemo da nas je svijet oštetio, nije točno, oštetili smo sami sebe. Potrebno je shvatiti da je svatko od nas jedinka svijeta. Zato, kada bismo se svi pokrenuli, kada bismo činili dobro za svijet, svijet bi cvjetao.
Što Gospa govori o obitelji, o vašoj obitelji?
VIDJELICA VICKA: Moja obitelj trebala bi biti primjer drugima. Općenito, Gospa traži da se u obiteljima obnovi molitva krunice, ali najviše što traži jest zajedništvo: da svi u obitelji nađemo vremena jedni za druge. Ako čovjek čini nešto iskreno, želi slijediti ono što Gospa traži, tada će i ona malo-pomalo, djelima, odgovarati obiteljima. No najvažnije što nam Gospa govori jest da bez molitve nema budućnosti. U našim životima molitva treba biti na prvom mjestu. Ako počnemo moliti u svojim obiteljima, bit će i razgovora, i smijeha, i svakog dobra i sve će to biti u skladu s Božjom voljom. Ako pak čovjek ne moli, nema vremena ni za sebe ni za obitelj, nastaje razdor u obitelji. Ako se svaki dan prije posla pomolimo, ako dan započnemo na koljenima, bilo to dvije ili pet minuta, pa kažemo, Bože, hvala ti za ovaj novi dan i mene u njemu, dobro sam i evo me, u službi sam tebi, time smo učinili potrebno. Taj dan i sebe u njemu predali smo Božjoj volji. Uvečer okupimo svoju obitelj, zahvalimo Bogu na tom daru što smo dobro, što je obitelj dobro, predajmo mu sve u ruke i pođimo na počinak, jer sutra je novi dan koji ponovno moramo započeti zahvaljivanjem i molitvom.
Posjećuje li vas Gospa i dalje svaki dan i je li još uvijek ista?
VIDJELICA VICKA:Gospa me i dalje posjećuju svaki dan i nimalo se nije promijenila, ali mi jesmo. Ponekad po promjeni njezina lica, po nekom dojmu, ugođaju možemo primijetiti da je više ili manje radosna, više ili manje tužna.Prije nego što dođe, tri se puta pojavi svjetlost. To je znak da dolazi. Odjevena je u sivu haljinu, ima bijeli veo, krunu od zvijezda, oči plave, kosu crnu, jagodice rumene. I lebdi u zraku na sivom oblaku, ne staje na zemlju. Kad su blagdani, Uskrs, Božić, Velika Gospa, Gospin rođendan, odjevena je u zlatnu opravu. Jedino za Božić Gospa dođe s malim Isusom u naručju. Samo jednom prije nekoliko godina, za Veliki petak, Gospa je došla s odraslim Isusom koji je bio sav izranjen.
Na njemu je sve bilo rastrgano, imao je trnovu krunu, a Gospa je tada rekla: “Došla sam da vam pokažem da vidite koliko je Isus trpio za sve nas.” I svaki put kad je naš rođendan, Gospa nam čestita, kad je njezin mi čestitamo njoj. Pružimo ruku, poljubimo se. Reklo bi se da je normalna osoba, živa kao i mi. No Gospina se ljepota ne može opisati niti s nečim usporediti, jer na zemlji ne postoji ništa tako lijepo. Jednom smo je pitali zašto je tako lijepa, a ona nam je odgovorila: “Lijepa sam zato što ljubim. Počnite ljubiti i vi da biste bili lijepi. Prava ljepota ne dolazi s vanjske strane, nego dolazi iz dubine naše duše i srca. Vi ste danas previše opterećeni vanjskom ljepotom, a zaboravili ste važnost unutarnje ljepote. Ja vas pozivam i molim da malo više pogledate na unutrašnju ljepotu, a ova vanjska doći će sama po sebi, ne trebate se za to brinuti.”
Silno je zanimljiva ona epizoda kad ste vi i Jakov išli u Raj. Doslovce. Kako je to izgledalo?
VIDJELICA VICKA: To je uistinu bilo doslovce! To se nije dogodilo u uobičajeno vrijeme ukazanja, nego poslijepodne prije ulaska u crkvu na krunicu. Svratili smo kod Jakova i zamolili smo njegovu pokojnu majku da nam pripremi nešto za jelo. Dok je ona otišla dolje u kuhinju, mi smo bili u maloj gornjoj sobici. Gledali smo obiteljske slike u fotoalbumu. U jednom trenutku Jakov, koji je držao album, naglo ga je bacio i pao na koljena. I ja sam se našla do njega. Gospa je došla iznenada, u 15 sati i 20 minuta i uistinu se tome nismo nadali. Rekla nam je: “Sada ćete ti i Jakov poći sa mnom da vidite Raj, Pakao i Čistilište.” U tom je trenutku Jakov odgovorio: “Draga Gospe, ti povedi Vicku jer ima više braće i sestara, a ja sam sam.” Jakov je mislio da ako odemo, više se nećemo vratiti. Ja sam pak u tom trenutku razmišljala koliko ćemo dana do tamo putovati ili koliko sati, ide li se prema nebu ili prema zemlji, a opet, Bogu hvala, kako god Gospa kaže, tako neka bude; nisam ništa govorila, misleći neka bude njezina volja.
Tada je Gospa uzela mene za desnu ruku, Jakova za lijevu i povela nas. Strop se odjednom otvorio samo toliko da možemo proći. Nismo uspjeli ni trepnuti okom, već smo došli u Raj. To je veliki beskonačni prostor osvijetljen svjetlošću koja na zemlji ne postoji. Vidjeli smo ljude odjevene u sive, ružičaste i žute haljine koji hodaju, mole, pjevaju, a iznad njih kruže mali anđeli. Gospa nam je rekla: “Vidite kako su presretne osobe koje se nalaze u Raju.” To je radost koja se ne može opisati riječima, koja ne postoji na zemlji. Čistilište je također veliki prostor, no u njemu se ljudi ne vide. Jedino se vidi tama siva kao pepeo i osjeća se da se osobe trzaju, sudaraju, lupaju. Jasno se osjeća da se za njih treba što više moliti, da su potrebiti naših molitvi kako bi se izbavili iz Čistilišta. U Paklu postoji jedna velika vatra smještena na sredini. Najprije nam je Gospa pokazala ljude kakvi su u normalnom stanju, a poslije kako izlaze iz vatre kao razne životinje, kao da nikad nisu bili ljudi. I što god dublje upadaju u vatru, sve su više protiv Boga. Gospa nam je objasnila da su osobe koje se nalaze u Paklu otišle onamo same, svojom voljom, zato što su to željele. A i osobe koje žive ovdje, a čine sve protiv Božje volje, već i ovdje, na zemlji, žive određeni pakao, poslije samo nastave. Jer, Gospa kaže: “Ima dosta ljudi koji žive na zemlji i misle kad se na zemlji umre, da završava sve. Naprotiv, varaju se, vi ste ovdje samo prolaznici.”
Mnogi ne vole Pakao i ne žele čuti o njegovu postojanju.
VIDJELICA VICKA:Ima mnogo onih koji me pitaju i žele čuti kako izgleda Raj, kako izgleda Čistilište, a Pakao…, za njega ne pitaju. Misle, i u pravu su, da je Bog neizmjerna ljubav i nikoga neće poslati u Pakao. Ali Gospa je to posebno izrazila i rekla: “Bog neće nikoga poslati, ali mi smo ti koji sami po sebi određujemo gdje ćemo otići i dana nam je slobodna volja. I osobe koje su u Paklu, one su odlučile same i otišle su tamo svojom voljom. Svaki čovjek ima priliku ovdje na zemlji popraviti se, pokajati i zaslužiti Raj. Samo do nas je koliko ćemo mi na tome raditi.”
Gospa je često u svojim prijašnjim porukama spominjala Sotonu i koliko je jak.
VIDJELICA VICKA: Ne samo u prijašnjim, spominje ga i u sadašnjim. Sotona je jak i čeka svaki slobodan trenutak jer uvijek zna gdje smo najosjetljiviji i to koristi za sebe. Danas mu je glavni cilj razrušiti naše obitelji, napraviti u njima što više razdora.
Vrijeme je velike milosti.
VIDJELICA VICKA: Ovo su vremena velike milosti, a ja smatram dokle god je ona među nama, da je to velika, neprocjenjiva milost. I dana je svakome podjednako. I nema razlike, jer nije riječ o milosti samo za tebe ili za mene, nego je ta milost pružena svakome, dana je svakome i samo je do nas kako ćemo joj se odazvati, kako ćemo je primiti.
Tko vodi razgovar, Gospa ili Vicka?
VIDJELICA VICKA: Ponekad ona, ponekad ja. Kako se kada povede razgovor.
Ima li nešto što nije rečeno, a što je Gospa objavila?
VIDJELICA VICKA: Uglavnom je sve rečeno, osim onoga što će se dogoditi poslije. Kad dođe vrijeme za to, bit će objavljeno.Gospa nam kaže da ima za nas toliko novih poruka, ali nam ih ne može dati jer i ove dosadašnje nismo prihvatili. Ne žive se onako kao što ona traži. Govori se i to da Gospa uvijek ponavlja isto, da su njezine poruke iste, da uvijek traži isto. Ali kako bi Majka drugačije tražila kad je toliko onih na koje se odnosi ona izreka da im kroz jedno uho ide unutra, kroz drugo van, a u srcu im ne ostaje ništa. Ona se trudi svim silama, najjednostavnijim načinima, najjednostavnijom prisutnošću, a mi je ne shvaćamo i uvijek iznova pitamo za nešto novo. Nitko ne pita što nam je dala do sada. To znači da nas ne zanima što je Gospa govorila, nego tim pitanjima opravdavamo sebe jer u nama nema ničega. Kad prihvatimo i počnemo živjeti Gospine poruke, vidjet ćemo da niti jedna riječ nije ista. Sada nam Gospa daje poruku za cijeli svijet svakog 25. u mjesecu. Prvih godina Gospa je davala poruku svakog četvrtka. Zašto ih više nije davala svakog četvrtka? Zato što je mislila da je to ljudima previše. Nijedna poruka nema trideset riječi. Kao da nam je time poručila, evo, pružit ću vam i sad priliku pa da vidimo koliko ste spremni, koliko ćete sad učiniti. Poruku treba staviti u srce, živjeti je, kako bismo, kada dođe druga, mogli je spremno prihvatiti. Tek kada počnemo živjeti Gospine poruke, vidjet ćemo važnost svake riječi.
Autor: Glasnik mira
