Vidioc Jakov Čolo: Gospa dolazi u Međugorje samo iz jednog razloga
Jakov je rođen 1971. godine u Sarajevu. Imao je svakodnevna ukazanja od 25. lipnja 1981. do 12. rujna 1998. Tog dana, nakon što mu je povjerila desetu tajnu, Gospa mu je rekla da će mu se do kraja života ukazivati jednom godišnje, na Božić. Jakov je oženjen, ima troje djece, s obitelji živi u Međugorju.
Danas je posvećen humanitarnom radu. Predsjednik je udruge “Marijine ruke” koja pripada župi Međugorje i koja pomaže više od 600 obitelji u cijeloj zemlji. Kad su ukazanja započela, imao je samo deset godina donosi Radio Mir Međugorje.
POČETCI UKAZANJA
Sve je počelo na jedan Božji način. Ovo što se meni desilo, ova velika milost, ovaj veliki dar koji mi je Bog podario, ja to nisam od Boga tražio. Sjećam se, tada sam imao deset godina, ne znam zašto sam se našao u našemu selu jer ostale vidioce tada nisam ni poznavao, osim Mirjane i Ivana koji je bio moj susjed, ali nismo se nikada družili jer ja sam bio dosta mlađi od njih. Bog je želio da se taj dan nađem u našem selu ispred Marijine kuće gdje je u jednom trenutku došla Vicka i ispričala Mariji da su dan prije vidjeli Gospu na brdu (ukazanja) i da su pobjegli jer su se prestrašili. I rekla je da u tom trenutku idu ponovo na to mjesto da vide hoće li Gospa opet biti na brdu.
I Marija je rekla: Ako Gospa bude gore na brdu, zovi i nas. Poslije nekog vremena došla je Vicka sva uzbuđena, dotrčala je i rekla je: Gospa je na brdu (ukazanja). Mi smo otišli s Vickom i s puta smo vidjeli kao jedan ženski lik koji nas je pozivao da dođemo k njoj.
U tom trenutku nismo znali što učiniti jer postoji jedan veliki strah, a u istom trenutku u srcu sam osjetio želju da idem i upoznam tu osobu. Ta želja da upoznam tu osobu je prevagnula. Mi smo otišli na brdo (ukazanja) i tada smo prvi put imali naše ukazanje. Najljepše u prvom ukazanju je bilo – ja se sjećam kao da je danas – kad sam prvu put kleknuo ispred Gospe, kad sam vidio tu prekrasnu ženu, kad sam pogledao u Gospine oči, kad sam vidio toliku ljubav u Gospinim očima i u istom trenutku tu ljubav doživio u svome srcu. Ja vjerujem da je to bio taj presudni trenutak kad sam Gospu doživio kao svoju majku i zavolio kao svoju majku.
Tada, tog trenutka, počela su moja i naša svakodnevna ukazanja koja sam ja imao sedamnaest godina. Eto, Bogu mogu zahvaliti što sam odrastao uz Gospu, jer imao sam samo deset godina. I eto, Gospa me vodila kroz svoju školu. Svaki dan sam imao tu milost da je vidim, da doživim tu neizmjernu radost, taj neizmjerni mir za vrijeme ukazanja. I Gospa me je naučila onome najvažnijemu što sve nas želi naučiti i na što nas poziva ovdje u Međugorju, a to je da se približimo Isusu Kristu. Ja uvijek kažem svima: Gospa dolazi u Međugorje samo iz jednog razloga, a to je da nas dovede do Isusa Krista.
MOJ ŽIVOT S GOSPOM
Ja sam ostao bez mame u dvanaestoj godini, bez tate sam ostao u trinaestoj godini… To su velike i teške rane za čovjeka, jer ja sam isto samo čovjek kao i svaki drugi čovjek, čovjek koji griješi, koji ima svojih propusta… Možemo svi pričati najljepše o sebi, ali mi smo svi ljudi, svi griješimo, ali Bog je tu koji nam želi pomoći da se izvučemo iz grijeha, da se očistimo, da otvorimo svoje srce prema Njemu da nam Bog oprosti, da tražimo od Njega oprost… To su teške rane kad izgubiš oba roditelja u tako kratko vrijeme.
Normalno, patio sam kao svako ljudsko biće. I dandanas mi nedostaju roditelji, ali ako upoznaš Boga, ako upoznaš Njegovu ljubav, onda baš u tim najgorim trenutcima kad se nađeš sam, kad nekada i plačeš, u svome srcu shvatiš da te Bog nikad ne ostavlja samog. Osjetiš Njegovu ruku: Ja sam tu! Ne boj se! Nisi sam, nisi zaboravljen… I majčinsku ljubav, Gospinu ljubav… i onda spoznaš da imaš jednu drugu majku, Majku na nebesima. Možda Gospu nije važno vidjeti ovim našim zemaljskim očima. Možda je najvažnije da Gospu gledamo očima našega srca.
Poslije mi je Bog podario još jedan veliki dar – moju obitelj. Ja sam otac troje djece, tako da ne mogu Bogu dovoljno zahvaliti na svemu. Sve što se desilo u mome životu, ja vjerujem da je bilo s nekim razlogom. Ako je Bog tako želio, ja sam to prihvatio, i ono što će Bog dalje željeti od mene, ja ću sve to nastojati prihvatiti.
GODIŠNJE UKAZANJE
Prvo, mogao bih reći da imam ukazanja svaki dan! To možemo svi imati jer ako imaš Boga u svome srcu, ako živiš s Bogom, ako je Bog na prvome mjestu u tvome životu – onda znaš: Bog je tu, s tobom. Kao što sam malo prije rekao, važno je Gospu imati i osjetiti u svome srcu. Ali isto tako – cijela moja godina je priprema za Božić. Kad se približava Božić imam posebne emocije, posebna uzbuđenja. I kad bude ukazanje, prisjetim se svih onih sedamnaest godina koje sam proveo s Gospom.
Kao film prođu ispred mene svi oni lijepi trenutci, sav onaj mir koji sam doživljavao, svi oni trenutci kad nisam bio dobro, kad mi je bilo teško, a Gospa je bila uz mene, iako je i danas Gospa sa mnom… ali u tome trenutku kad je vrijeme ukazanja, na poseban način se svega toga prisjećam. Neizmjerno sam zahvalan Bogu… Za Božić, to svi znamo, svi očekujemo velike darove, ali ja imam, mogu reći, najljepši dar: ja imam dar od Boga da za Božić vidim Gospu.
GOSPINE PORUKE
Sve su Gospine poruke važne, to svi znamo. Da nisu važne, ne bi nam ih davala, ne bi nam te poruke davala svaki mjesec. Ipak, ja vjerujem, ako smo prihvatili one glavne Gospine poruke – molitva, obraćenje, mir, pokora i post – onda se ne trebamo ničega bojati. Ljudi često pričaju o tajnama i o svemu… a Gospa je toliko puta rekla: Nemojte puno razmišljati o tajnama. Mislite o danas, kako danas živite, jeste li danas spremni doći pred Boga. I zato ako svaki čovjek koji živi s Bogom, koji živi s Gospom – pa i kroz ovaj period sada koji prolazimo, koji je svima nama težak, mnogim ljudima koji su izgubili svoje najmilije – ne trebamo se bojati.
Neka nam ovo vrijeme posluži da malo razmislimo o svemu. Kakav je naš život? Jesmo li se uistinu približili Gospodinu? Jesmo li uistinu prihvatili Gospodina kao svoga Oca? Nemojmo se bojati, strah je nešto najgore što nam se može desiti, već vjerujmo u Boga i molimo. Ako Gospa kaže da s molitvom i postom možemo čak i ratove zaustaviti, onda možemo i ovo zaustaviti.
MARIJINE RUKE
Gospa kaže neka budemo njezine ispružene ruke prema svakome čovjeku, posebno prema onima potrebitima, a svi mi kao kršćani znamo da naša vjera bez djela nije vjera. Lako je svjedočiti, lako je pričati, ali trebamo to i pokazati. Kroz ovu Udrugu Bog mi je dao još jednu milost – kolike mi je samo milosti Bog dao! – da budem na jedan način Gospine ispružene ruke da možemo pomagati braći i sestrama koji su u potrebi.
Udruga postoji od 2016. godine, iako sam ja tu bio i tri godine prije toga. Tada se ovaj ured zvao Ured za potrebite. Najljepše u Udruzi je da sve ono što se čini za najsiromašnije i za tih šest obitelji o kojima se brinemo na razne načine, da sve to činimo iz ljubavi. I najvažnije od svega je da kad počneš činiti nešto tako, trebaš moliti. Mi imamo šezdeset volontera i svakog ponedjeljka se sastajemo prvo da molimo zajedno, da nam Bog da što više snage, da nam Bog da što više ljubavi kako bismo sve ono što činimo mogli činiti iz ljubavi.
Kad danas kažemo „pomoć“, uvijek mislimo na materijalne stvari, ali nekada je dovoljno čovjeku reći samo toplu riječ, dati topao zagrljaj, da se ne osjeća sam, da zna da je voljen, da nije drukčiji od nas, da je naš brat, da je kao svaki drugi čovjek.
Neizmjerno sam zahvalan Gospodinu na ovome daru što mi je dao, na toj milosti što mi je dao, jer kroz ovu Udrugu – i kad vidiš takve teške situacije! – počinješ mijenjati sebe i shvaćaš još jednu stvar: pomažući drugima ti pomažeš sam sebi. Eto, ja Bogu zahvaljujem što je stavio sve te ljude na moj put i zahvaljujem svim tim ljudima što su pomogli i meni da shvatim mnoge stvari i da se i sam počnem mijenjati.
UJEDINJENI U MOLITVI
Želio bih sve pozdraviti i zahvaliti svima jer mnoge pomoći za našu Udrugu došle su nam iz Španjolske i iz raznih zemalja i time smo mogli usrećiti jedno dijete, jednoga starca, jednu obitelj… Želio bih svima neizmjerno zahvaliti na svoj pomoći koju su nam pružili. I što drugo reći? Da ću moliti za njih, da će biti u mojim molitvama. Isto tako njih pozivam neka mole za sve nas. Ono najvažnije je da uvijek ostanemo ujedinjeni u molitvi.
Sada vidimo da ovdje pored nas nema nikoga, ali kad god ovuda prođem ili se ovdje nalazim, tu se osjeti duh hodočasnika. Iako nema nikoga, tu se osjeti duh svakog hodočasnika koji je ovdje boravio. Ja sam siguran i vjerujem da će to opet biti tako i da će ljudi ubrzo opet moći doći ovamo i da će se ponovo moliti i približavati Bogu i doživljavati tolika obraćenja koja su se desila ovdje u Međugorju. A u međuvremenu, upotrijebimo vrijeme za razmišljanje i molitvu jer ipak je to najvažnije.
