Vidioc Ivan Dragičević : Vidio sam znak i biti će na Brdu ukazanja

Krajem studenoga 2007. vidjelac Ivan Dragičević u Irskoj je sudjelovao na četiri molitvena susreta na kojima je svjedočio poruku Kraljice Mira. Na susretima je redovito sudjelovalo po desetak tisuća vjernika. Nakon Irske, Ivan je na nekoliko dana došao u rodne Bijakoviće te je novinar Glasnika Mira , Krešimir Šego razgovarao sa Ivanom.

Ivane, ovaj bih razgovor započeo pitanjem kako je to bilo biti vidjelac kao dječak, mladić bez obiteljskih obveza, a kako je biti vidjelac sada kad ste otac obitelji? Kako uspijevate uskladiti obveze vidioca s obvezama obiteljskog čovjeka?

Početak ukazanja uistinu je promijenio moj život. Kao dijete i kao dječak bio sam jako povučen, dosta zatvoren u sebe, nisam previše komunicirao s drugima. Početak je, mogu kazati, bio veliko iznenađenje za moj život. Do svoje šesnaeste godine uopće nisam znao da se to može dogoditi, nisam znao za Lourdes, za Fatimu i za druga mjesta Gospinih ukazanja. Te prve godine, od 1981., bile su godine nesnalaženja, ali kasnije, uz Gospino vodstvo, uz njezine savjete, sazrijevao sam, a sazrijevam i danas, jer uvijek treba biti bolji, spoznajem dimenziju života u kojemu uistinu treba biti instrument, instrument u Gospinim i Božjim rukama. Ulazak u brak još je veća obveza ostvarivati ono na što me Gospa poziva, ostvarivati dakle njezine poruke u svome životu, ali činiti da one budu prihvaćene i u svijetu. Nastojim i s cijelom svojom obitelji se trudim biti odgovoran, odgovorniji puno više nego onda dok sam bio dječak, kazao je vidioc Ivan Dragičević.

Prethodno pitanje bilo je u smislu Vaših riječi na kraju odgovora. Naime, kao oženjeni, imate puno više obveza, treba priskrbiti što je za obitelj potrebno, odvesti djecu u crkvu… kako usklađujete obiteljske obveze i obveze prema onima koji žele čuti Vaše iskustvo ukazanja i Gospine poruke?

Obitelj je za mene uistinu sveti sakrament. Sa svojom suprugom, kao mladić i djevojka, pripremali smo se vrlo ozbiljno za brak, i u tim smo pripremama stvorili vrlo solidne temelje za brak. Reći ću da nijedan brak nije savršen, problemi i obveze nisu mali, sad živiš u obitelji prema kojoj imaš obveze, imaš djecu, suprugu. Imamo zajedničke obveze, te obveze koje je svatko od nas primio na sebe. Bio bih sretan da današnji mladi shvate kako je brak svet i kako se prema njemu treba tako i odnositi. Brak ne može opstati bez zajedništva, dogovora, otvaranja jednih prema drugima, oca prema majci, majke prema ocu, prema djeci te na taj način stvarati plodno tlo za rast i za stvari koje dolaze od svijeta, što moramo uzeti, ne da budemo robovi svijeta već ih koristiti za dobrobit, dobrobit obitelji, kazao je vidioc Ivan Dragičević.

Brak je u suvremenom svijetu u krizi, napadnut je s mnogih strana. Statistike govore o sve većem broju propalih brakova. S toga motrišta gledano, daje li Vama osobno Gospa savjete za svakidašnji život pa i za život u braku?

Apsolutno! Tim nas savjetima Gospa vodi u životu. Gotovo svakodnevno se susrećući s ljudima, te savjete, pogotovo otkako sam u braku, želim prenijeti drugima. Kad se god susrećem s ljudima, hodočasnicama, i ovdje u Međugorju i vani na molitvenim susretima, želim dotaknuti i ljudima približiti važnost obitelji danas, važnost svetosti u obitelji. Na tome treba puno raditi jer je to proces, program za naš život i u tome moramo ustrajati, svakoga dana otklanjati ono što nije dobro, otvarati se Duhu Svetom, onomu što nam Bog daje i tako rasti u svetosti. Ponavljam, želim biti instrument u Božjim rukama i želim mladima približiti svetost braka, koliko se u braku može biti sretan, kazao je vidioc Ivan Dragičević.

I Vi i ostali vidioci već godinama svjedočite Gospine poruke, ne samo ovdje u župi, već i diljem svijeta. Gotovo da i nema mjesta u svijetu gdje netko od vas nije svjedočio. Vi ste nedavno bili u Irskoj, gdje je na molitvenim susretima sudjelovalo po deset tisuća vjernika. Što ljudi očekuju od Vas i od drugih vidjelaca?

Na svim tim susretima osjećam da ljudi ne očekuju nešto spektakularno, stvarno vidim da su svi ti ljudi žedni mira, žedni Boga. Nakon svakoga susreta vidim da su ti ljudi ohrabreni, da im je pružena nada, vidim da su ispunjeni. Na njima vidim radost. Gospa i dolazi da nam vrati nadu, nadu u Boga, nadu u život, nadu u obitelj. Mnogi koji dolaze na te susrete dolaze iz umornih obitelji, razorenih brakova, problema s djecom, bolesni… Poslije svakog našeg svjedočenja oni se žele otvoriti, i jako im puno znači kad im kažemo da ćemo ih preporučiti Gospi, moliti za njih, kazao je vidioc Ivan Dragičević.

O ukazanjima u župi Međugorje napisano je mnoštvo članaka i knjiga, snimljeni su filmovi pa se pomisli da se o ukazanjima sve znade. Ipak, što je sržno, bitno u ovim događajima?

Uistinu je to središnje pitanje. Uvijek se želim zadržati na onom najvažnijem na što nas Gospa uporno poziva. Ja uvijek naglašavam važnost poruka. Na početku ukazanja Gospa se predstavlja riječima: Ja sam Blažena Djevica Marija, Kraljica Mira, dolazim, draga djeco, jer me šalje moj sin da vam pomognem. I dalje nastavlja: Mir, mir, mir, mir neka bude, mir neka zavlada svijetom. Draga djeco, mir neka zavlada između čovjeka i Boga i između ljudi. Draga djeco, ovaj svijet, ovo čovječanstvo nalazi se u velikoj opasnosti da sam sebe uništi. Iz te poruke koju je Gospa na početku ukazanja preko nas kazala vidimo što je to nukleus, što je to najvažnije na što nas Gospa poziva. To je mir.

Uistinu, mir je ono na čemu se gradi sve drugo. Na njemu se gradi molitva, naše obraćenje, naša nada, naša vjera, naše praštanje… Mir je uistinu nešto najvažnije. Gospa kaže: Draga djeco, današnji svijet prolazi kroz teške krize, a najveća kriza jest kriza vjere u Boga, svijet se udaljio od Boga, a udaljavajući se od Boga, čovjek u budućnost želi ići bez Boga, nema više vremena za Boga, za obitelj, za djecu i događaju se duhovne praznine, događa se duhovno umiranje čovjeka, obitelji. Gospa kaže: Draga djeco, vidite koliko nema mira u obitelji, u čovjeku, u Crkvi, a majka nam dolazi jer nam želi pomoći, želi nam ukazati na ono što nije dobro, želi nas povesti k miru, k dobru, k svome sinu.

Kroz sve ove godine ona nas vodi brižljivo, s toliko ljubavi. Poruke mira, obraćenja, molitve, pokore i posta, čvrste vjere, ljubavi, oprašta nja, nade, najvažnije su poruke. Svaku od navedenih poruka kroz minulih dvadeset i šest i pol godina Gospa nam približava, da ih bolje razumijemo i da ih bolje živimo. Nema u tim porukama nečega što ne bismo mogli razumjeti i živjeti, barem ja tako osjećam. Gospa se uvijek želi približiti djeci na jednostavan način, da je bolje razumijemo i živimo poruku. Posebno želim naglasiti poruku molitve. Gospa poruku molitve ističe na poseban način. Ona nam stalno ponavlja: Molite srcem. Danas vrlo često, kad molimo, molimo mehanički, iz običaja, želimo što prije završiti, pa iz takve molitve ne iziđemo ispunjeni mirom, radošću, a Gospa kaže: Draga djeco, neka vam molitva bude
radost.

Tko moli, ne treba se bojati budućnosti jer uistinu molitva srcem je duša i srce naše vjere. Što znači moliti srcem? Prije svega, to znači moliti iz ljubavi i s ljubavlju, moliti cijelim svojim bićem tako da naša molitva bude susret s Isusom, razgovor s Isusom, odmor s Isusom, ispunjenje. Gospa nam preporučuje da svaki dan molimo tri sata. Kada Gospa to traži, ona ne traži da molimo tri sata odjedanput, ne traži da tri sata molimo krunicu. U ta tri sata treba biti i sveta Misa, i obiteljska molitva, i molitva krunice, i čitanje Sv. pisma, i dobra djela, pomoć drugima. To je Gospina želja. Sjećam se jedne hodočasnice u Međugorju kojoj je netko rekao da Gospa od nas traži tri sata molitve dnevno. Kad sam s njome razgovarao rekla mi je da ne vjeruje da Gospa traži tri sata molitve.

S čuđenjem je pitala: “Kako Gospa može tražiti tri sata molitve, to je nemoguće?!” Pokušao sam joj objasniti, približiti joj Gospinu poruku, no ona je ostala pri svome: “Ne može to biti Gospa, Gospa ne može tražiti tri sata molitve, to je previše.” Ta ista hodočasnica došla je opet nakon godinu dana i opet pita isto: “Traži li Gospa od nas još tri sata molitve?” Kada sam joj rekao da sada traži dvadeset četiri sata molitve, odgovorila je: “Dobro, dobro, ja ću ostati na tri sata!” Sve to pokazuje koliko smo sebični, jer Gospa od nas ne traži ništa što ne bismo mogli prihvatiti. Ona traži točno onoliko koliko mi možemo dati. O porukama koje sam spomenuo, o svakoj od njih može se puno govoriti, ali je istina da se one nadopunjuju, jedna bez druge ne može, kazao je vidioc Ivan Dragičević.

Duboko smo u dvadeset sedmoj godini ukazanja. Gospa svakodnevno poziva i upućuje svoju poruku. Čini li Vam se da se te poruke čuju i žive?

Sudeći po onomu što vidimo u župi Međugorje – brojni hodočasnici, tolike ispovijedi, sv. pričesti, svećenici iz cijeloga svijeta – čini se da se čuju. Može se reći da se poruke žive. Vidim to po našoj župi, premda bi baš u njoj to trebalo biti snažnije, ali i u svijetu. Ako iz neke zemlje hodočasnici ne dolaze u velikom broju, kao što je sada slučaj sa Sjedinjenim Američkim Državama, ne znači da ljudi ne žive poruke. U toj zemlji živim dio godine i mogu kazati da ljudi stvarno mole, sastaju se na molitvenim susretima, idu u crkvu, mole u svagdašnjem životu. Također djeluju skupine mladih, mnogi svećenici koji hodočaste u Međugorje u svojim župama stvaraju molitvene grupe, razmatraju poruku, slave sv. Misu na susretima, mole krunicu. Ipak, treba više moliti i poruku dublje živjeti, kazao je vidioc Ivan Dragičević.

Vidioci imaju priliku susresti odgovorne ljude u Crkvi, biskupe, nadbiskupe, ugledne profesore teologije… Kako oni reagiraju na riječi poruke i požele li se i sami u to posvjedočiti na mjestu gdje je sve počelo?

Moje je iskustvo uistinu lijepo, a ti su ljudi itekako zainteresirani za ono što se ovdje događa i za Gospine poruke. Premda su čuli za poruke, žele saznati puno više pa se nakon toga odlučuju doći ovamo gdje je sve počelo. Svaki od njih doživljava duhovnu obnovu, kući se vraća drukčiji. Nakon iskustva u našoj župi postaju svjedoci i znak drugima oko sebe, kazao je vidioc Ivan Dragičević.

Vratimo se na početke, u 1981. Jakov je tada bio desetogodišnje dijete, a Vi i vidjelice na pragu mladenaštva. Jeste li tada, kad je sve počelo, ikada pomišljali da bi ovo mjesto moglo postati svjetskim mjestom molitve, što danas jest?

Nikada to nisam mogao pomisliti, nešto takvo mi ni u snu nije padalo na pamet. Dok sam bio dijete nisam znao ni za Lourdes ni za Fatimu, nisam imao ni neku posebnu pobožnost prema Gospi. Kad su ukazanja počela ja sam mislio da je to samo za mene. Kad sam vidio da ljudi dolaze, iz naših mjesta, iz Italije, pitao sam se zašto ti ljudi dolaze. Ja nisam znao za hodočasnička mjesta, da nešto takvo uopće postoji. Ovo što se danas događa s Međugorjem, koje je po broju hodočasnika nadraslo puno poznatija hodočasnička mjesta, nitko nije mogao planirati, o nečem takvom nisam mogao ni sanjati, kazao je vidioc Ivan Dragičević.

Još jedno pitanje vezano za početak ukazanja. Naime, čitamo li povijest Lourdesa, Fatime i drugih, manje poznatih Gospinih mjesta, svugdje vidimo čudnu reakciju vlasti – crkvene i državne. Svugdje su vidioci i njihovi roditelji te oni koji prihvaćaju njihove tvrdnje istinitima, doživljavali progone, ismijavanja, prijetnje. Tako je bilo i s vama. To što se događalo u Međugorju možda bi se na neki način dalo i shvatiti jer je vladao komunizam izgrađivan na ateizmu, ali se isto događalo u Francuskoj, Portugalu, Njemačkoj?

Svakako bi to trebalo pitati vlasti, jer ja također takve reakcije ne shvaćam. Mogu govoriti samo o svojim iskustvima. U našim selima bila je straža dvadeset i četiri sata dnevno da se ne bi išlo na Brdo ukazanja ili Križevac, mi vidioci molili smo na skrovitim mjestima, u brdu gdje je danas Plavi križ, u polju… ljudi s kojima smo molili bili su nam glavni štit od policije i vlasti. Ta vlast je željela podmititi naše roditelje, da ne pričamo više o tome, nudili su ovo i ono samo da prestanemo. Dalje, odvodili su ljude iz našega sela na ispitivanje, i to je nama vidiocima bilo jako teško. No, uvijek smo govorili da će ih Gospa zaštititi, ona je s njima, ništa im se ne će dogoditi. Gospa je najbolje znala što ljudi rade i što će s njima biti i svaki smo dan molili za njih, da ih Gospa čuva, da ne završe najgore, kazao je vidioc Ivan Dragičević.

Vidioci se ničega nisu plašili?

Ja se tada nisam plašio, bio sam spreman život dati. Prvi dan bilo nam je teško, ali kad smo s njom drugi i treći dan počeli razgovarati, otada se ničega nisam bojao.

Danas se uglavnom govori o porukama, ljudi koji ih prihvaćaju nastoje živjeti po njima. Ljudi dolaze moliti, ali ipak ima i radoznalosti. Radoznalost se odnosi na tajne koje ste primili i znak koji je Gospa obećala ostaviti na Brdu ukazanja. Što je s time?

Marija, Vicka i ja još imamo svakodnevna ukazanja i mi imamo po devet tajni, a Ivanka, Mirjana i Jakov po deset. Sedma tajna, koja nije bila dobra za svijet, ublažena je našim molitvama. O tajnama ne možemo govoriti dok ne dođe vrijeme za to, a znak je također tajna. O tajnama ćemo govoriti kada dođe vrijeme za to, kad nam bude rečeno da ih kažemo, kazao je vidioc Ivan Dragičević.

Znaju li vidioci kakav će biti znak?

Ja znam, vidio sam ga, i bit će na Brdu ukazanja.

Kraljica Mira u porukama često kaže da je vrijeme u kojemu se ona ukazuje milosno vrijeme. Kako živjeti to milosno vrijeme, pogotovo što je pred nama Božić?

I prije dva dana Gospa je rekla: Draga djeco, u ovo milosno vrijeme obnovite obiteljsku molitvu, molite u obitelji, molite pred jaslicama da se Isus ponovo rodi u vašim srcima, da se mali Isus rodi. Ovo je vrijeme u kojemu moramo obnavljati svoje molitve, blagdan Božića živjeti u zajedništvu. Obitelj treba skupa ići na ispovijed, na sv. Misu, moliti i moliti skupa i ispunjavati ono čemu nas Crkva uči, i na taj način živjeti Gospine poruke, kazao je vidioc Ivan Dragičević.

Netko je primijetio da za vrijeme ukazanja uvijek preporučite nazočne i da na kraju, kada govorite o Gospinim riječima, uvijek kažete da Gospa odlazi radosna. Što je čini radosnom?

Kad majka vidi svoju djecu kako mole u sabranosti, što je više može radovati? U svim ovim godinama kako mi se Gospa ukazuje na svakom ukazanju njezine su oči ispunjene suzama radosnicama. To su uistinu radosne suze, jer majka voli svoju djecu, majka ljubi svoju djecu. Gospa u jednoj poruci kaže: Draga djeco, kada biste znali koliko vas volim mogli biste plakati od radosti. To je ljubav majke, radost majke.

Isto tako, ima ukazanja kada vidjelica ili vidjelac kaže da je Gospa imala suze žalosnice. Što žalosti Gospu?

Ukratko: grijeh. Pobačaj, razvodi brakova, ratovi… Gospa istinski suosjeća i želi nam se približiti svojim majčinskim osjećajima. Nije to žalost koju mi poznajemo, nije to naš ljudski plač. Na Gospi se vidi kad je žalosna, kazao je vidioc Ivan Dragičević.

Molim Vas ispričajte nam jedno svoje ukazanje, kako se pripremate, što molite, kako Gospa dolazi, koliko ukazanje
traje?

Moj cijeli dan, dvadeset četiri sata, u znaku je ukazanja. Kad jedno ukazanje završi, počinje moja priprema za sljedeće, cijeli se dan pitam hoće li Gospa biti zadovoljna. Za ukazanje se počinjem pripremati u pet sati molitvom krunice. Kako vrijeme prolazi, u svome srcu sve više osjećam Gospinu blizinu, ne vidim je ali osjećam njezinu blizinu. Trenutak kad kleknem i kad više ne čujete moj glas, to je trenutak kada Gospa dolazi. Prvi znak njezina dolaska jest svjetlost, ne svjetlost koju mi vidimo na zemlji. To je svjetlost raja, dio raja dolazi na zemlju. Iza te svjetlosti dolazi Gospa i ja tada ne vidim ništa oko sebe, samo vidim Gospu. Ne osjećam ni prostor ni vrijeme. Kada Gospa dođe uvijek nas pozdravlja svojim pozdravom: Hvaljen Isus, draga djeco moja. Nakon toga Gospa moli nad nazočnima, nad bolesnima, blagoslivlja ono što ljudi donesu za blagoslov, a nakon toga preporučim one koji su nazočni, njihove obitelji i one koji su mi posebno preporučeni za molitvu, prenesem to Gospi. Gospa ponekad moli za mir u svijetu, dadne poruku za one koji su nazočni za ukazanja. Na ukazanju nije samo da Gospa meni govori, to je razgovor između Gospe i mene, dijalog. Ponekad razgovaramo o privatnim stvarima i to ostaje između nas i to ću jedanput objaviti. Vodim svoj dnevnik i kada dođe vrijeme za to, ja ću to objaviti i ljudima približiti mnoge druge stvari koje danas ne znaju. Na svakom ukazanju Gospa nam uputi lijepe riječi od kojih živimo do sutra. S Gospom svaki dan molim Oče naš… i Slava Ocu… . Kad Gospa odlazi, uvijek odlazi u znaku svjetlosti i križa s pozdravom: Idite u miru, draga djeco moja. To je taj jedan susret koji se, ponavljam, ne može opisati riječima, jer su riječi presiromašne, kazao je vidioc Ivan Dragičević.

Pitanje za kraj: Gospa je otpočetka pozivala i nas i cijeli svijet na mir. Tada to ni vi vidioci, a niti drugi nisu shvaćali jer nije bilo rata. Deset godina nakon ukazanja u bivšoj državi započeo je rat. U tom brutalnom ratu ljudi su ranjeni i posljedice se itekako osjećaju i danas. Što činiti da rane brže zacjeljuju?

Rat je ostavio mnoge otvorene rane. Nije riječ samo o fizičkim ranama, ali ih sve treba liječiti. Ranjenom čovjeku trebaju prijatelji koji će mu pomagati, ohrabrivati ga, treba mu društvo koje će o njemu voditi računa svaki dan, probuditi mu nadu i vjeru da i njegov život ima smisla, da ima budućnost. Za svakoga od njih, pogotovo za ukazanja, molim i preporučujem Gospi, a sama Gospina poruka i život po njoj jest lijek.

Pri preuzimanju teksta dužni ste ga potpisati sa linkom.

www.medjugorje-news.com/