Velika devetnica slugi Božjem ocu Anti Gabriću za svibanj

Medjugorje News May 20, 2024

0 24 pročitano

Velika devetnica slugi Božjem ocu Anti Gabriću za svibanj moli se od od 20. do 28. svibnja 2024.

Evo nam i svibanjske devetnice na čast sluge Božjega oca Ante Gabrića. Svaka je devetnica njemu na čast lijepa, a ova je, čini se, najljepša. Ne samo zato što je mjesec svibanj poseban, jer nas svake godine razveseli svojim neizmjernim bogatstvom cvijeća koje prosipa ispred nas. „Vrt pun je ruža…“, kako pjeva pjesnik isusovac Milan Pavelić kojega citira i otac Ante u svojim pismima. Ova devetnica je posebna zato što je obavljamo i molimo u mjesecu koji je posvećen našoj nebeskoj Majci i našoj zemaljskoj majci. Cijeli mjesec obavljamo svibanjske pobožnosti, pravimo svibanjske oltariće, molimo krunice pred Gospinim likovima i u njezinim svetištima. U svibnju je također i Majčin dan koji smo proslavili u drugoj nedjelji u svibnju. Tako prolazimo kroz ovaj mjesec vođeni između ovih dviju Majki, one Nebeske i ove zemaljske sigurni kao što se dijete sigurno smješta u majčino naručje.

Nije dovoljno reći da je otac Ante bio veliki štovatelj Majke Božje samo u posebnim zgodama kao što su to mjesec svibanja i listopad ili za njezinih blagdana i svetkovina. On je jednostavno bio veliki zaljubljenik u Gospu cijeloga svojega života. Prvu ljubav prema Gospi utisnula mu je u srce njegova majka koja ga je prva učila moliti i odgajala u pobožnosti prema Gospi. Tomu su doprinosile molitva krunice u njegovoj obitelji, molitva Gospina pozdrava kad je zvono sa zvonika crkve sv. Ilije u Metkoviću označavalo trenutak za molitvu Anđeo Gospodnji. On sam to spominje. Na tome je otac Ante kasnije samo dograđivao svoju pobožnost i ljubav prema Gospi što napose ističe kad piše o svom boravku u Travniku gdje je bio član Marijine kongregacije.

U Indiji je gradio Gospine špilje uz crkve i pred njima obavljao pobožnosti prema Gospi zajedno sa svojim vjernicima. Izgradio je crkvu u Gosabi koja je posvećena Gospi Fatimskoj. Cement za tu crkvu je pribavio od cementare iz Kaštela kod Splita. Upravo u ovoj devetnici možete pratiti kako je bio pobožan prema Gospi i što je sve činio za Nju.

Svojoj majci Katarini bio je beskrajno zahvalan na svemu što je učinila za njega i redovito se sjećao njezinih imendana koje je joj je čestitao. Evo dijela teksta iz njegove prve imendanske čestitke svojoj majci koju je poslao 10. studenoga 1938. iz Kalkute, nepuni mjesec dana nakon svojega dolaska u Indiju: „Majci kitica cvijeća za imendan!“

„Draga majko! Primio sam jučer s visoke Himalaje mali buket cvijeća. Poslao mi ga moj bivši drug iz Travnika. Uzeo sam jedan cvijet, za kojega mislim da će ostati na životu do Europe, pa Ti ga šaljem za imendan. Ovih dana posebno ću se moliti za Tebe. Činim to i inače svakog jutra i večeri… Nemoj biti u strahu za mene! Ovdje mi je u kolegiju krasno… Ljubi te tvoj sin Ante!“

Tako je mladi bogoslov čestitao imendan svojoj majci koju je istinski volio i bio trajno zahvalan za sve ono što je učinila za njega. Uz ljubav prema zemaljskoj majci išla je usporedo i ljubav prema nebeskoj majci. Ta je ljubav bila još uzvišenija, mističnija koja ga je prožimala potpunoma što se vidi iz njegovih pisama i molitava.

Tu nam je sluga Božji otac A. Gabrić putokaz, nama pozemljarima, da najprije budemo zahvalni Bogu za dar svojih majki koje su nas rodile, najviše se za nas brinule i prve nas učile moliti, a zatim za dar nebeske Majke koju nam je darovao po Isusovim riječima na križu: „Evo ti Majke…“ i koja nas zagovara i prati na našem životnom putu.

U ovoj devetnici, dok molimo za milost proglašenja blaženim oca Ante, ne zaboravimo ni svoju molitvu prema nebeskoj Majci kao ni svoju zahvalnu molitvu za zemaljsku majku.

Vicepostulator kauze sluge Božjega oca Ante Gabrića pater Mirko Nikolić

Zaklada otac Ante Gabrić

1. DAN

MI MARIJINA DJECA SMO!

Morapai, travanj 1946.

… O čujte nas, o čujte svi, Neka pjev taj javlja zore trak, Neka glasi još u noćni mrak. Neka ore skladno živi svi, Da Marije smo djeca mi.

Pune oduševljenja pjevale su zbornice Kongregacije Bezgrješnog Začeća svoju kongregacijsku himnu pred kipom Lurdske Gospe u Morapaiu. Stotine svjećica treperilo je na špilji. Kip je Blažene Gospe okićen vijencima, na glavi joj kruna, a cvijeće svuda naokolo. Sve skupa izgledalo je krasno u tihoj prosinačkoj noći. Špilja je bila krasna, uresi lijepi, no kudikamo krasniji pogled, kudikamo ljepši ures bila je grupa zbornica, djece Marijine, dolje pred špiljom.

Danas je glavni blagdan njihove Kongregacije. Velik i sretan dan. No još je sretniji bio ovogodišnji blagdan Bezgrješnog Začeća: danas je pet novih članica pred oltarom obećalo doživotnu vjernost Kraljici Zbora. Kao male kraljice pristupile su k oltaru s krunama bijelog mirisnog jasmin-cvijeća na glavi. Da ste ih samo vidjeli, kako im se lice žarilo od radosti!

No još je jedan razlog današnjeg veselja. Kongregacija je dobila svoj novi barjak. Već nekoliko tjedana marljive su zborničke ruke šile i vezle. Dugo su one mislile na ovu zastavu, no kako su siromašne, to je uvijek ostala tek »pobožna željica«. Napokon su primile lijep dar od jednog plemenitog dobročinitelja iz Kalifornije. On daruje barjak »u čast Nebeske Majke i u spomen svoje nezaboravne pokojne supruge«. Oboje je postigao: počastio je Nebesku Kraljicu i ostavio nezaboravnu uspomenu na svoju plemenitu suprugu, a ujedno je razveselio tolika mlada srca u dalekoj Bengaliji, srca, koja će se moliti za njega i njegove nakane.

Kod blagoslova barjaka rekao sam im da će najljepše počastiti svoju Kraljicu, budu li uvijek živi barjak njezin, barjak svetosti u ovoj poganskoj zemlji. One to i jesu. Ponovo su to obećale obnavljajući svoju posvetu Blaženoj Gospi: » … te čvrsto odlučujem, da ću odsada uvijek Tebi služiti, i koliko uzmognem nastojati da Ti svi vjerno služe.«

One to svoje obećanje i drže. Poučavaju dječicu katekizam, gledaju da dolaze u crkvu i dječica, a i stariji. Dovele su ih lijep broj i na ispovijed. Kako su samo bile vesele, kad su pričale o svojim doživljajima za vrijeme zadnjih praznika. Nije uvijek bilo lako, no strpljivost i ljubav konačno su pobijedile. Mnogo su toga postigle preko svoje krunice. To je običaj u mnogim katoličkim kućama, no dosta ih je nanj zaboravilo. Zbornice bi onda započele same s djecom, pa bi se i stariji pridružili. Iza nekoliko pokušaja taj lijepi običaj opet je bio uspostavljen i s njime blagoslov Blažene Gospe. Za mnoge je to bio početak boljeg života. Ispunile su se one riječi: »Po Mariji k Isusu!«

Ne zaboravljaju one ni na pogansku dječicu. Pred polazak na praznike dao sam svima dosta svetih sličica i božićnih razglednica, pa su mi rekle da su time najviše pridobile djecu.

Imamo još mnogo planova, pa ćemo ih nastojati ostvariti ove godine. Na prvom će mjestu biti česta sveta pričest i posveta obitelji Presvetom Srcu Isusovu.

Pomozite nam i vi svojim molitvama, da bismo mogli i nadalje pjevati:

»Već djelima pokažimo svi, da Marije smo djeca mi…«

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

2. DAN

FATIMSKA KRALJICE, MOLI ZA NAS!

Preko novina sam o tom već kratko pisao. Došla nam je u pohode mila Gospa Fatimska. Pohodila je čitavu Indiju. Iz mjesta u mjesto dočekivana je upravo kraljevskim počastima. Ne samo od katolika, već i od Hinda i muslimana. I u Bengaliji se zaustavila čitavu nedjelju dana. Iz Bošontija sam s grupom od 80 naših novo- obraćenika otišao u grad Kalkutu, gdje je kip bio izložen. To je bilo zavjetno hodočašće za naše buduće proštenište u ovim krajevima Sunderbanskih dužngla, zatim za vas, naše mile prijatelje, i za dragu nam domovinu. Svi smo na putu postili. Bilo je mnogo radosti, mnogo suza, kad smo se sastali s Gospom »Putnicom«. Cijelu smo noć u grupama bdjeli pred Njom. Imali smo joj toliko toga reći. Naši Bošonćani bili su prvi od svih misijskih postaja. Svećenik, koji prati Gospin kip, bio je silno ganut vidjevši tu priprostu ljubav i pobožnost.

Ta i mi smo obnovili svoj zavjet, da ćemo joj što prije podignuti toliko žuđeno proštenište u našoj misiji, spomen-proštenište hrvatskog naroda u ovim krajevima Bengalije.

Poteškoća je bilo mnogo. Više puta je izgledalo da se neće moći naprijed. No hvala vašoj ljubavi i pripomoći, malo proštenište – malo i skromno, no divno radi ljubavi kojom je građeno, ponosno se diže uz Arampurski kanal u selu Gosabi. Neprijatelji su kušali sve i svašta da Blaženoj Gospi zabrane pristup, no nisu uspjeli. Naprotiv, ljubav se prema Fatimskoj Gospi još uvećala, pa se dosta obitelji odmah javilo za svetu Crkvu.

Procesija iz Bošontija u Gosabu i čitava proslava posvete crkvice bila je uistinu krasna. Protestantski vlastodržac od ljutine si je grizao usne… Mi se svi za njega molimo, da bi i on mogao jednog dana upoznati svoju pogrešku. Još nam do danas nije dao dopuštenje da sagradimo most preko kanala uz koji se kapelica nalazi, pa sam jutros morao poslati jedan urođenički čamac da vjernici mogu ući u crkvu. Prijeti se da nam nikada neće dopustiti da tamo podignemo zidanu crkvu. Ja sve stavljam u ruke i Srce Nebeske Majke. Ona će sve lijepo urediti. A mi nastavimo s molitvama i doprinosima za ovo veliko djelo! Ovo je zavjetno djelo, pa stoga ne smijemo zastati na pola puta.

Dajte, koliko možete! Preporučite ovu nakanu svojim prijateljima i štovateljima Fatimske Gospe.

Fatimska Kraljice, moli za nas!

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

3. DAN

GOSPA ULAZI U GOSABU

U posljednje vrijeme bio sam zaposlen izvršenjem velikog zavjeta, što smo ga dali Srcu Isusovu i Marijinu; spomen-crkvicom i prošteništem u selu Gosabi.

Izgledalo je već da od svega toga neće biti ništa, jer je vlastodržac, protestant iz Škotske, bio tvrd kao kamen. Ni jednog komada zemljišta neće dati za Gospu. No kad nećeš ti, dat će jedan hindu, da ti pokaže da on ima više vjere od tebe.

Zemljište smo dobili, no »reponja« je onda opet počeo svoju igru. Zabranjeno nam je bilo podignuti crkvicu. No mi smo je podigli, i draga nam se nebeska Majka tamo nastanila. Već mnogo ljudi ide tamo na proštenje … pa sada neka taj silni vlastodržac kuša srušiti Gospinu kuću!

Čuo sam da od silne ljutine nije mogao spavati, kad smo zadnje nedjelje u velikoj procesiji nosili krasni kip mile Gospe Fatimske. To je, uistinu, bio dan velike slave.

Ostavili smo Bošonti poslije podne na krasno urešenoj lađi. Oko 300 novoobraćenika oduševljeno je pjevalo slavu nebeskoj Majci. Kip je stajao visoko, okružen cvijećem i svijećama. Divan pogled: lađa kao bijeli labud na Gangesu. Ganges se stišao, posvuda mir. Kraljica Mira ide da svojom majčinskom ljubavlju osvojiti nove krajeve. Prate je pjesma i molitva. Ljudi s obala gledaju na ovaj do sada neviđeni prizor.

U selu Gosabi čekali su nas ondašnji novoobraćenici. Složile su se molitve i pjevanje, pa se mnogo oko orosilo, kad su djevojke Marijine kongregacije, odjevene u lijepe bijele haljine, donijele na obalu Gangesa Bijelu Gospu. Suze radosnice, suze zahvalnice. Kroz 20 godina katolici su tu bili progonjeni. Otac Mesarić čak je odavde bio istjeran, no evo sada je sve to zaboravljeno. Majka dolazi, Majka će tu ostati.

Kad se kip pokazao na nasipu Gangesa, neka tajanstvena šutnja obuze sve.

I onda kao izražaj svih srdaca zaori s lađice junački glas našeg učitelja Nikole: »Fatimar Maer đoe! — Slava našoj Majci Gospi Fatimiskoj!« I onda kao jedan tisuće grla uzvrati: »Đoe, đoe! Slava, slava!«

Procesija je prolazila kroz poganski dio sela. Sa strane ljudi gledaju i dive se, osobito žene. Sve je tako mirno, moli se. Blažena Gospa osvaja.

Pred crkvicom zadnji dokaz naše ljubavi prema nebeskoj Majci. Zemljište je sa sjeverne strane širokog kanala. Kad je vlastodržac vidio da ne može zabraniti gradnju crkvice, barem je nekako zadovoljio svoju mržnju. Nije nam dopustio podignuti most preko kanala. Mislio je da će time zaustaviti procesiju. Ja sam mu odgovorio, ako treba zrakoplov kupiti, da smo mi i to spremni učiniti. Voda ne može zaustaviti ljubav prema Blaženoj Gospi. Cijela ta velika procesija: djeca i starci, muško i žensko, svećenici i sestre svi do jednoga spustimo se u kanal i kroz vodu i blato uputismo se prema crkvici. Bio je to divan primjer, koji će kroz dugo vremena ostati u pameti svih. Hvala vlastodršcu na zabrani! Dao nam je barem još jednu priliku, da pred svima mognemo pokazati da smo za nebesku Majku spremni i na veće žrtve!

Nastavlja se….

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

4. DAN

GOSPA ULAZI U GOSABU

Crkvica! Možda se čudite što je tako brzo sve skupa završeno. Bila je velika pogibelj da će biti raznih poteškoća, ako brzo ne podignemo barem nešto privremeno. Prihvatio sam se onda posla. Ali se i vlastodržac htio pokazati. Zabranio je ljudima da mi pomažu, jer inače kasnije kod njega neće dobiti posla, a oni, koji su sada zaposleni, da će biti otpušteni. I bili su neki, jer su ipak došli raditi. Među njima i mnogi pogani. Da ste ih samo vidjeli kako su junački i revno radili. Za mjesec dana crkvica je podignuta. Zidovi su od blata, kao što su sve kuće u Bengaliji građene, no lijepo su obojeni i urešeni. Glavna je stvar bila da Gospa» zauzme« ovo mjesto.

Crkvica je kao mala nazaretska kućica. No mi ćemo uz Gospinu pomoć slijedeće godine podići veće i krasnije proštenište. Sudeći po dosadašnjem odazivu dobročinitelja, uzdam se da nas oni neće ostaviti na pola puta. To sam ja dragoj Fatimskoj Gospi i rekao, kad sam pred crkvicom prikazao prvu svetu misu. Zbog velikog mnoštva ljudi misa je bila vani. U propovijedi sam rekao novoobraćenicima tko zida ovu crkvicu i u koju nakanu. Tih smo se nakana i sjetili: svih dobročinitelja, mile nam domovine, slobode svete Crkve.

Poslije svete mise ljudi su jedan za drugim išli ljubiti Gospin kip i dati joj svoje male darove; male, no od srca. Osobito je bilo dirljivo, kad su majke dizale svoju dječicu da i oni prime Gospin blagoslov.

Mrak se već spuštao nad Sunderbanske džungle, kad su se ljudi počeli razilaziti. No mnogi su još ostali. Nisu se mogli rastati s Gospom. Uza me je bio jedan hindu. Prostrt je na zemlji molio. Pogledao sam na Gospin kip. Pun je samilosti.

»Majko, daj mu milost svete vjere, njemu i tolikim drugim dušama, koje još ne poznaju ni Tvoju ljubav, ni ljubav Tvoga Sina!« bila je moja molitva.

Oko deset sati navečer opet se silno mnoštvo sleglo oko crkvice. Naši učitelji i školska djeca dat će predstavu »Mučeništvo svetog Flavijana.« Bengalci silno vole predstave. Sate i sate pozorno prate i slušaju. Naša je bila »manja« predstava: trajala je »tek« 4 sata, no nitko se nije maknuo. Ljudi su bili oduševljeni, jer ovakve predstave nikada u životu nisu vidjeli. Od ganuća su plakali, osobito kad mladi Flavijan radije daje svoj život nego da zataji Isusa. Bila je to divna propovijed.

Kad smo se slijedećeg jutra umorni, no sretni i veseli, vraćali na misijsku postaju u Bošonti, dođe nam vijest o ozdravljenju malog Stjepana, sina nekog protestanta. Vijest se, dakako, proširila na sve strane, pa ljudi neprestano sada idu u crkvicu.

Dječak je bio bolestan dulje vremena. Roditelji su kušali sve moguće, no bez uspjeha. Odnijeli su ga pred kip Fatimske Gospe, po bengalskom običaju oprali su vodom Gospine noge i od te vode nekoliko kapi dali mališu da popije.

Mališ je ozdravio i sada veselo trči naokolo.

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

5. DAN

MISAO NA MAJKU

Majko, tebe se danas sjećam, izmoren i iscrpljen usred ovih močvara Gangesove delte. Kao da si preda mnom: tvoje majčinske ruke sklopljene u molitvi za tvoga Antu.

A evo danas goreći od groznice tvoj sin izmoren gazi kroz močvaru Bengalije u potrazi za dušama. Umoran je, ali je sretan. Sretnijeg ga, majko, nisi mogla učiniti. Tvojoj ljubavi ja dugujem da sam svećenik, misionar.

Ovog popodneva neću lako zaboraviti. Već sam šesti dan na putovanju. Kišno je doba prošlo, no staze su još uvijek pune blata. Često puta morao sam ići kroz rižina polja. Voda je do pasa. Sa mnom je moj vjerni sluga Stjepan. On je opazio da sam slab, pa mi je pred Narabunskim kanalom rekao da bi dobro bilo malo se odmoriti. Sjeli smo na nasip. Meni oči gore, cijelo tijelo dršće. Do prvoga sela još je dva sata hoda. Valja obići cijeli kanal, jer odavle do Čunčure nema drugog puta. Iza duljeg razmišljanja odlučili smo se ravno kroz vodu. Bit će teško, ali put će biti kraći.

Prekrižili smo se, pregazili smo kanal, pa onda kroz vodu naprijed prema udaljenim palmama sela Petekhali. Pijavica ima sva sila, ali danas ni jedna ne grize. Popodnevno je sunce palilo. Na mjestima, gdje je bilo manje vode, voda je bila kao skuhana. Strašan zadah blata i močvara me omamljivao. Počeo sam polako gubiti svijest i posrtati pred Stjepanom. I onda kao da me netko uhvatio za ruku. Preda mnom se pojavio lik moje majke. Blato, voda, zadah močvara, pijavice, umor, groznica: sve je to u jedan čas nestalo.

Majčin lik, pomisao na majku… Ima li nešto svetije od toga na ovom svijetu!? Lik svećeničke majke. Bože moj, kako sam toga časa bio sretan, kako je lijepo bilo od majke da me pohodila svojom ljubavlju, daleko, daleko od dragog Metkovića, usred ovih močvara Bengalije. Nastavlja se….

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

6. DAN

MISAO NA MAJKU

Daleko? Ne, ništa nije daleko za majčinsku ljubav! Udaljenosti ovoga svijeta, pa ni sama smrt, ne mogu uništiti majčinske ljubavi. Malo me bilo i stid da se ja prije nisam majci i više molio u svojim poteškoćama. Dragi se Isus sigurno sam brine da svećeničke majke idu brzo u nebo. Jednom u nebu, majka neće moći mirovati, sigurno će pratiti svoga sina svećenika na putovima života, kao Anđeo Čuvar pazit će na njega.

Sav sretan u tim mislima nastavio sam putovanje. Stjepan je opazio da brzo hodam, pa me sav začuđen upita:

»Oče, da li vam je groznica popustila?«

»Stjepane, rekoh mu danas je imendan moje pokojne majke. Ona me je pohodila, ona me je ozdravila. Kako se osjećam sretan!«

»Sretni vi, oče, sretna vaša majka, koja vas je prikazala Bogu!« priprosto i s dubokim poštovanjem odgovori Stjepan. »Kad na vas gledam, uvijek se molim za moga malog Staniša, da bi ga Isus jednog dana uzeo u svoju službu. Pa eto, oče, spomenite ovu moju vruću molitvu vašoj dobroj majci!

Ja čvrsto vjerujem, oče, da je ona u nebu.«

Jedva si možete pojmiti kako su me ganule te Stjepanove riječi: pohvalne riječi o mojoj majci i očinske mu želje o malom Stanišu.

No majčin imendan još nije bio gotov. Na putu nas je čekalo lijepo iznenađenje. Već sam nekoliko dana bolestan, pa nisam mogao skoro ništa jesti. Nekako me sada uhvatila želja da bih pojeo malo voća i tako si ugasio žeđ. I jedva ćete vjerovati: prema nama po nasipu dolazio je seljak s punom košarom krasnih bengalskih »anaroša«, jednog od najukusnijih plodova u Indiji. Stjepan pogleda na mene, a ja na njega. Njemu je bilo silno na srcu što će pripraviti za večeru, za večeru na majčin imendan. I eto večera dođe kao sama od sebe. Kupio sam dva velika anaroša: jednoga za Stjepana, jednoga za sebe.

Već je bilo predvečerje, kad smo konačno iz daljine ugledali malu kapelu Gospe od Puta u selu Čunčuri. Pred selom je čekala mala Čončola.

»Dišu pronam! Hvaljen Isus!« zaori iz krasnog dječjeg srca. I sigurno je Isus bio pohvaljen, jer Čončola voli Isusa. Nije još naučila sve molitve. Ona veli da je katehista kriv, jer joj molitve nije dobro ponavljao. Katehista veli da je Čončola kriva, jer ni pet minuta ne može sjediti na istome mjestu …

Bilo kako bilo, »Zdravo Mariju« je već naučila, pa kad molimo krunicu, »Pozdrav Gospin« moli punim grlom, no kod »Slava Ocu« obično je uhvati kašalj!

Zajedno smo otišli u kapelicu, gdje smo se zahvalili Nebeskoj Majci za sve milosti, primljene na ovom putovanju. Pred malim oltarom sjetili smo se kratkom molitvom i moje pokojne majke. I onda su moje misli otišle daleko, daleko po svim domovima mojih dragih dobročiniteljica, tolikih Katarina, kojima bih tako rado danas svakoj posebno zaželio »Sretan imendan!« Jutros sam se svih njih sjetio kod oltara Isusovog, kad sam se molio za svoju majku. One, su, uistinu, preuzele majčinsku ljubav i brigu za mene i moj rad u Bengaliji, pa neka im Isus uzvrati obiljem milosti i svojom ljubavlju!

Kad su se moji dragi vjernici razišli kući, upalio sam nekoliko svjećica pred slikom Nebeske Majke. Sjedeći pred oltarom, misli su mi letjele u one sretne dane djetinjstva, kad mi je majka bila čitav svijet, kad drugoga nikoga nisam poznavao do njezine ljubavi, kad je u svojim rukama sklapala moje ruke, kad mi je nakon večernje molitve davala majčinski blagoslov i poljubac. Koje li svetosti, koje li snage u njemu, da ga se čovjek još i nakon 40 godina sjeća uz suze radosnice.

U molitvi za majku, u tim sretnim mislima zaspao sam pred oltarom Majke svih majka – Nebeske Majke Marije.

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

7. DAN

POHODILA ME BOLEST

Bošonti, listopad 1948.

Ovaj put baš je išlo niz Ganges… Nisam išao sam, već su me nosili niz Ganges u bolnicu! Eto, kud će grom nego u koprive! Ja sam si sve mislio: neće mene groznica, izgrizli su me dosta komarci u Metkoviću, pa će me ovi indijski pustiti na miru. Pa neko vrijeme i jesu: i oni i groznica. No, koncem kolovoza, kako već nekima javih, počela me baš junački tresti. U početku sam se tješio riječima dragog našeg brata bolničara iz Travničkog sjemeništa: »Bu već dobro, Tonček, bu već dobro!« No ovaj put »ni bilo dobro«. Časna sestra Silvina pokušala sve i svašta, da smanji temperaturu. Slabe sreće! Uz groznicu izgleda da dolazi i upala pluća. Valja u bolnicu. No bolnica je daleko, a ja više ne mogu hodati. Mladići Marijine kongregacije odlučiše da će me oni prenijeti do Gangesa i niz Ganges do bolnice.

Bila je nedjelja, 22. kolovoza, blagdan Prečistog Srca Marijina. Kod svete mise otac Francis, urođenički svećenik, oglasio je da sam teško bolestan, pa neka se mole za mene. Ovi novoobraćenici ljube svoje misionare. O tome sam se uvjerio toga dana. Mnogi su odmah zapalili zavjetne svijeće pred kipom Blažene Gospe. Svi su došli u sobu k meni da zatraže blagoslov i da se tu još jednom pomole. Uistinu sam bio ganut, pouzdan ujedno da će Nebeska Majka sve dobro urediti. Svi su pokleknuli. Drhtavom rukom dao sam im blagoslov.

Nakon toga pošao sam na teško putovanje. Najprije na nosiljku pa do rijeke. Tamo me čekao urođenički čamac. Sestre Silvina i Elizabeta će me pratiti na putu. Pravom sestrinskom brigom pripravile su čamac, da bi mi bilo lakše. Vrućina je bila nesnosna. Da se barem donekle zaštitimo od sunca, podignule su one na bambus jedno debelo platno. Polako su me uvukli po taj »šator«. Visoko nije smjelo biti, jer bi nas inače prevrnuo vjetar. Pomolismo se i sedam se mladića prihvati vesala. Znoj curi, no oni za to ne mare. Zaboravili su pitku vodu, ali se neće nigdje zaustaviti da ne gube vremena.

Teška su misijska putovanja, no ovog putovanja neću tako lako zaboraviti. Minute su izgledale kao sati. A vrućina sve jača i jača, i tjelesna i sunčana. Po najvrućem dijelu dana smo putovali. Nakon nekog vremena platno se nad glavom upravo užarilo. Mora da sam izgledao jako slab, jer je sestra izvadila svoju doktorsku torbicu i »obdarila« me opet jednom injekcijom.

Kad smo prispjeli u Kalkutu, bio je mrak. Iz predgrađa Ballygunga htjedosmo uzeti taksi do bolnice. No nije bilo ni jednoga! Ja se već nisam mogao držati na nogama, te sam se srušio u jednom dućanu. Napokon je sestra uspjela dobiti taksi. Ravno u bolnicu! Na putu sam sebi ne vjerujem osjećam se sve bolje i bolje. Prispjeh u bolnicu i mogao sam hodati. Nakon nekoliko dana već sam bio vani…

Blažena Gospa je uistinu dobra. Bio je to blagdan Njezinog Prečistog Srca, komu mi mislimo graditi proštenište u našoj misiji. Hvala Ti, Majko, na ovoj pažnji i ljubavi!

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

8. DAN

BORBA S OLUJOM

Bošonti, rujan 1950.

Ovih zadnjih mjeseci morao sam i niz Ganges i uz Ganges mnogo puta. To je ujedno i jedan od razloga moje duge šutnje. Bili su ovo teški dani. Proštenište Gospe Fatimske, nova industrijska škola u Bošontiju, popravci kapelica po selima, mnogo ih je bilo porušeno od strašne tropske oluje prošlog mjeseca, pohodi sela iz dana u dan, uz Ganges i niz Ganges, kroz vodu i blato, ispaljen od tropskog sunca, dosta puta i bolestan, tresući se od groznice…

Kolera je ove godine na sve strane vladala, jer nije bilo kiše kroz šest mjeseci. Svi su se skoro ribnjaci osušili, pa je velika nestašica pitke vode. Ljudi su morali na milje ići da nose vodu. Pitka voda u našoj misiji bio je uvijek jedan od najvećih i najtežih problema. Koliko puta sam morao piti vodu, kroz koju se nije moglo ni vidjeti. Tako je bila gusta. No, ove godine voda se od silne sparine i pokvarila, pa je jako zaudarala. Ljudima sam savjetovao da vodu uvijek kuhaju prije uporabe, no stara se navika tako brzo ne mijenja. Njihov djed i baka nisu kuhali, pa zašto bi oni kuhali? Posljedica: od kolere su nestala cijela sela. Prolazio sam pokraj kontra khalijskog kanala. Bilo je tu jedno cvjetno muslimansko selo. Sada je samo groblje. Nije ostala ni jedna kuća. Ljudi su pomrli, a kuće od blata polako se ruše. Svuda vlada grobna tišina.

U Ranigoru oko Božića u jednom malom selu kroz nekoliko dana umrle su 32 osobe. U jednoj kući umrlo je 11 osoba. Četiri brata otišli su jedan za drugim. Četiri jadne udovice, dvije od njih ispod dvadeset godina, plaču i nariču. Očajavaju. Vjere nemaju, da im ona dade snage i jakosti. Govorio sam im o Spasitelju, o Njegovoj ljubavi i milosrđu, o predanosti u svetu volju Božju. Bilo mi je jako teško pri srcu toga dana. Dragi Isus bio im utjeha i snaga! Upoznale i one naskoro svjetlo prave vjere! Nastavlja se…

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

9. DAN

BORBA S OLUJOM

Nakon duge suše navalile su strašne tropske oluje. Najgora je bila baš pred svetkovinu svetog Ante u lipnju. Bio sam toga dana u selu Gosabi, gdje smo dovršavali proštenište Gospe Fatimske. Već su se iza podne tamni oblaci počeli skupljati. A mi smo još jedan dio krova morali pokriti. Nekakva kobna tišina se spustila nad cijelom pokrajinom: tišina pred oluju. Moj vjerni majstor Ivan i katehista Bidhu radili su kao strojevi… Prije noći valja završiti, jer teško nama obori li se oluja na nedovršenu crkvicu. Nastradat će nam zidovi, građeni od blata. Ja sam prispio iza podne iz Bošontija u najvećoj sparini. No nije bilo vremena za odmor. Na krov, pa se prihvati posla!

Radimo i molimo se. »Spomeni se, predobrostiva Djevice…« I Blažena Gospa, kao dobra majka, uslišala je našu molitvu. Mrak se već bio spustio, kad smo pričvrstili zadnji dio krova. Bljesak oluje i grmljavina tresli su zemljom, navješćujući veliku nevolju. Sjeli smo u kapelicu da se odmorimo i izmolimo svetu krunicu. Ruke su nam drhtale. Bili smo umorni. Na večeru, dakako, nitko nije imao vremena misliti. No uza sve to Gospa se za nas pobrinula. Majka malog Šubola pripremila je lijepu večeru i sve nas pozvala. Cecilija, Šubolova majka je već dulje vremena bolesna, ali na to je ona danas zaboravila. Bila je kasna noć, no ona nas je čekala.

Ona se obratila tek prije dvije godine. Kod nje se zbilja vidi što milost Božja može učiniti. Ima sedmero djece, a tiha je i radina. Osmijeh joj je u srcu i na usnama. Jednom riječju: to je prava kršćanska majka. Dvoje joj je djece, Šubol i Manik, ovdje u našoj školi, dok joj je starija kćerka, Abha-Doroteja, na višim naukama u St. Mary’s High School. Pripravlja se za sveto redovničko zvanje u urođeničkoj redovničkoj družbi svete Ane. Ona je jedna od štićenica župe svetog Petra i Pavla u So. Omahu, Nebraska. Neumorni župnik, Fr. J. Juriček, i njegovi vrijedni župljani, uzdržavaju nju i njezine prijateljice na naukama kroz zadnjih pet godina.

Po noći sam ustao i uputio se natrag u Bošonti, gdje me čekalo mnogo posla. Valjalo je prijeći rijeku. Do rijeke sam se još nekako »dokoturao«. Blato, kiša i vjetar, da sam se jedva držao na nogama. A uz umor došla je po noći i groznica.

Na obali Gangesa našao sam dosta ljudi, no nitko se ne usuđuje preko. Valovi se valjaju kao gore. Jedna je velika lađa već potonula. Ali ja moram u Bošonti. Na koncu se neki stari lađar ojunači. Rekoh ja njemu: »Hej, didek, tvoja brada već je posidila, pa da se ti bojiš ovih valova!«

Uz osmijeh se uputismo da ojunačimo jedan drugoga. No, kad smo prispjeli u sredinu rijeke, lice nam se spustilo … I lice i srce. Barem za dva inča! Valovi su bili kao gorostasi. Kad bismo među njih upali, vidjeli smo samo mrko i oblačno nebo. Kako su lijepe ove rijeke, kad su mirne. No kad od pjene pobijele, svakome su strah i trepet. Veliki jedan val kao da nas je htio prekriti. Ali se lađar ne da! Još koju minutu i mi smo bili u zatišju bošontske rijeke.

Zadnjih pet do šest milja išao sam pješke. Jeste li vi ikada hodali kroz ciklonsku oluju uz veliku rijeku? Ako niste, i nemojte! Ne bih to nikome želio. Više puta je izgledalo kao da će trebati letjeti… Jedan korak naprijed, dva-tri natrag; sad nalijevo, sad nadesno. Sad hodaš, sad opet sjediš u blatu. Kušao sam dva-tri puta otvoriti kišobran, no vjetar ga je preokrenuo, pa me skoro s njime podigao, dokaz, da još uvijek čuvam »vitku« liniju! Bojao sam se već, da će me preko Gangesa i Oceana prenijeti u Ameriku… No kako se vama nikome nisam najavio, brzo sam zatvorio polomljeni kišobran. I onako sam već bio mokar kao metkovski pijetao, pa se više nije imalo što smočiti. To je jedna od žrtvica naših misijskih putovanja. Prikazao sam je za vas, dragi prijatelji, osobito za sve one koji su tako velikodušno pridonijeli za proštenište Prečistog Srca Marijina.

Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici. Slijedeću devetnicu započinjemo 20. lipnja.

„Majčin lik, pomisao na majku… Ima li nešto svetije od toga na ovom svijetu!?“

Lik svećeničke majke. Bože moj, kako sam toga časa bio sretan, kako je lijepo bilo od majke da me pohodila svojom ljubavlju, daleko, daleko od dragog Metkovića, usred ovih močvara Bengalije.

Svibanjska Majko, Majko »lijepe ljubavi«, kako će dugo te neumrle duše prikazivati idolima svojim žrtve grijeha i opačine? Kako dugo će one ostati okovane lancima neznaboštva? Majko, da bi one što prije upoznale Tvoju ljubav, bit će naša molitva i ujedno vruća želja da bi ih sve mogli staviti pred Tvoju sliku kao živi i krasni pozdrav svibnja, ove duše drage nam Bengalije, naše, no i Tvoje Bengalije.

Svibanjska Majko, Kraljice misija, moli za nas, moli za Bengaliju!

sluga Božji otac Ante Gabrić

Slijedeću devetnicu započinjemo 20. lipnja.

Svako vam dobro i Božji blagoslov!

Zaklada Otac Ante Gabrić