Fra Jozo Grbeš: Zvonko Bušić htio je upozoriti svijet na stanje u Jugoslaviji
U petak, 10. rujna, napunilo se 45 godina od otmice američkog zrakoplova koju je provela skupina hrvatskih političkih aktivista na čelu s Zvonkom Bušićem. Cilj otmice bio je informirati eruopsku i svjetsku javnost o velikosrpskoj hegemoniji nad Hrvatima u Jugoslaviji piše Narod.hr
Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj. Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali. No, prigodom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, djelatnik odjela za bombe, a trojica su bila ranjena.
Pri izricanju osude američki sudac je izjavio kako Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.
Povodom ove obljetnice naš sugovornik o ovoj temi je fra Jozo Grbeš, hrvatski franjevac iz Chikaga i kustos hrvatskih franjevaca za SAD i Kanadu.
Narod.hr: Prije točno 45 godina skupina hrvatskih političkih aktivista na čelu sa Zvonikom Bušićem otela je američki zrakoplov. Cilj njihove otmice zapravo je bio bacanje letaka s informacijama o velikosrpskoj hegemoniji nad Hrvatima u Jugoslaviji i objava tih poruka u američkim i europskim medijima. Je li riječ o borcima za slobodu ili teroristima?
Fra Jozo Grbeš: Treba govoriti istinu, posebice u vrijeme kada drugi ponavljaju laži. Zrakoplov je otet zbog toga što je Zapad zakazao. Štitio je zločince, državni terorizam, šutio u medijima što se događa u Jugoslaviji. Nije tada bilo mobitela, ni whatsappa ni facebooka, mogućnosti su bile ograničene za širiti istinu o svemu tome. Bilo je vrijeme učiniti nešto radikalnije kako bi svijet znao što se događa! Borci za slobodu diljem svijeta uvijek su isti, a to znači da se bore protiv opakih režima koji su uništavali ljudsko dostojanstvo i pravo na riječ. Bušići, Matanić, Vlašić i Pešut upravo su se borili za to dostojanstvo!
I upravo suprotno, teror je vršio režim protiv kojeg su se oni borili! Režim koji i danas živi u ulicama i spomenicima posvećenim Brozu. Zamislite, u Zagrebu imate najnoviju ponudu strancima kao turističku atrakciju tzv. “Walk with Tito/Hod s Titom.” U najavi stoji: „Povijesni obilazak glavnog grada Hrvatske koracima Titovih partizana u Zagrebu Pratite nas i otkrijte fascinantnu i hrabru povijest jugoslavenskog revolucionarnog pokreta”. Ovo je sve moguće jer je laž postala službeni format! Sve dok u Hrvatskoj ne poskidaju terorista Broza i ne stave borce za slobodu poput Bušića, Hrvatska će ostati zatočenik loše prošlosti i taoc ogromne laži!
Istina o smrti policajca
Narod.hr: U svom nedavnom tekstu na portalu Dijaspora.hr pišete kako samo komunisti ne priznaju tim ljudima da su bili borci za slobodu. Zašto dolazi do tako podijeljenih stajališta o Bušiću?
Fra Jozo Grbeš: Stajališta nisu podijeljena. Stajališta običnih ljudi, ljubitelja istine su jasna. Ponovno govorimo o režimskim ljudima koji zagovaraju stavove režima. Tako recimo: kada se govori o otmici, zašto nitko ne pita zašto je to bilo potrebno? Zašto se ne govori o uzrocima? Zato što mediji nisu radili svoj posao, a niti su političari. Dok su ljudi trunuli po zatvorima ili ginuli, svi su šutjeli i šute!
Zbog politike, prljave igre, samo govore i pišu o poginulom policajcu. Zašto se stalno govori o nesreći kao da je to bio cilj i bit otmice, dok je smrt policajca bila samo to: nesreća! Usput, neočekivana, neželjena, ili, po nekima, sabotaža? Iako je malo duži tekst, molim Vas neka konačno hrvatska javnost sazna kako je supruga poginulog policajca tužila policiju New Yorka. Ovo je prijevod teksta odvjetnika udovice poginulog policajca kojega svi spominju:
“Okrug Dutchess
Savezna država New York
Ja, Thomas Stickel, propisno prisegnut, ovime izjavljujem:
1. Ja sam odvjetnik koji zastupa Kathleen Murray, udovicu Brian J. Murraya, u postupku protiv Grada New Yorka. Vidi tuž¬bu Kathleen Murray kao izvršiteljicu oporuke Briana Murraya, protiv grada New Yorka, priloženu kao dokazni materijal br. 1 ovoj izjavi.
2. Sudski postupak u vezi s predmetom Murray protiv grada New Yorka održan je u lipnju i srpnju 1982.: ja sam bio zastupnik u tom postupku.
3. Odluka je bila protiv moje stranke, gđe Murray, i protiv nje je uložen priziv, pa se sada razmatra na prizivnom sudu.
4. Sudski postupak u slučaju Murray protiv grada New Yorka trajao je više od četiri i pol tjedna.
5. Tijekom postupka glavna je tvrdnja gđe Murray bila, i ostaje, da je Policijska uprava New York Cityja – izravnim postupcima narednika McTiguea – bila neoprostivo nemarna što se tiče načina kojim se pokušalo onesposobiti bombu, te da je nemar narednika McTiguea da se primijeni metoda za onesposobljavanje bombe izazvao smrt narednika Murraya.
6. Prije bavljenja ovim slučajem imao sam osobna znanja o praksi onesposobljavanja bombi. Služio sam u vojnim snagama SAD od 1966. do 1979. i bavio sam se pitanjima onesposobljavanja bombi.
7. Nadalje, tijekom pripreme za parnicu Murray protiv grada New Yorka konzultirao sam se s mnogim stručnjacima za onesposobljavanje bombi.
8. Uvjeren sam da je bomba koju su Bušići postavili u zračnoj luci LaGuardia bila konstruirana da ne eksplodira i da nikada ne bi bila eksplodirala da nije bilo nemara.
9. Uvjeren sam da je narednik McTigue osoba koja je počinila najveću pogrešku u prosudbi glede onesposobljavanja bombe.
10. Tijekom parnice Murray protiv grada New Yorka McTigue je svjedočio četiri i pol dana.
11. U pripremi za sudski postupak Policijska uprava New York Cityja izradila je nekoliko tjedana nakon eksplozije bombe izvještaj o istrazi Policijske uprave.
12. Taj izvještaj, kojega se kopija prilaže kao dokazni materijal br. 2 ovoj izjavi, pokazuje da je McTigue ispričao dvije različite verzije o događajima koji su doveli do eksplozije. McTigue je dao jednu verziju događaja u doba policijske istrage. Nakon toga, kada je McTigue postao svjestan svoje moguće odgovornosti, njegov se iskaz promijenio, kako pokazuje njegovo svjedočenje i u kaznenom i u građanskom postupku.
13. Po mom mišljenju revnost McTigue da okrivi Bušiće potječe od njegova straha – stvarno utemeljenog – da je on, McTigue, bio nemaran i da je njegov nemar doveo do smrti Briana Murraya.
14. Nadalje, uvjeren sam, s obzirom na Mctigueovu navodnu stručnost u onesposobljavanju bombi, da McTigue ima jak osobni razlog za izbjegavanje svoje uloge u smrti policajca Murraya. Umjesto toga McTigue nastoji nepravilno okriviti Bušiće.
Thomas Stickel, Odvjetnik Kathleen Murray
Potpisano i prisegnuto 1. lipnja 1983.
(potvrda javnog bilježnika Carol Portnoj, Savezna država New York, Okrug Kinga, br. 24-472114).”
Mislim da je sve više nego jasno! Vrijeme je već odavno bilo za istinu, a ne stalne pečate o Bušiću kao teroristu. Putnici s onog zrakoplova i danas pišu Julienne Bušić ili joj se javjalju telefonom. 200,000 potpisa za Zvonka govori velikim jezikom istine! Teroristi su pak ljudi poput onih koji su prije 20 godina napali New York i onih koji to i danas samoubilački rade.
Narod.hr: Kako je došlo do toga da je Zvonko Bušić dobio doživotnu kaznu iako je sudac pri izricanju presude rekao da on “nije terorist ni kriminalac”?
Fra Jozo Grbeš: Presuda je postala vrlo politička. Pa zamislite, sam sudac je rekao da ih ne smatra teroristima niti kriminalcima. A on je najviše znao o tom slučaju. On se svojim pismima zauzimao za Zvonkovo puštanje na slobodu, pa on je čovjek koji ima sve informacije, kojem je bilo sve jasno. S druge strane, tzv. novinari u Hrvatskoj, ne hrvatski novinari, govore laži, govore da nemaju informacije, a kada imaju, onda ih ignoriraju. Pa neka odrade domaću zadaću i vide što je taj sudac rekao. I ne samo to, neka zaista istraže pa vide koliko politika i u Americi snažno utječe na sudstvo, a ne samo u Hrvatskoj! Sjećam se i sam odlazaka u američke zatvore.
Sjećam se posebice jednog odlaska u zatvor kada sam bio na saslušanju jednog hrvatskog uznika pred komisijom za uvjetno otpuštanje. Upitao sam predsjedatelja komisije zašto ga ne puste, kada svi kažu da je dotični izvrstan čovjek, da mu je vladanje odlično, da samo pomaže ljudima, zašto? Meni odgovoriše: “Znate, to je slučaj State Departmena!” Dakle politike! Drugim riječima, oni su tu formalno. Politika ima zadnju riječ.
Narod.hr: Mnogima to smeta, ta istina o herojstvu jednoga ili više njih?
Fra Jozo Grbeš: Pa pogledajte. Kako nema skoro nikoga od tih ranijih domoljuba, pravih, u današnjoj Hrvatskoj na mjestima utjecaja i moći, ni u medijima, ni u Vladi, ni ustanovama, školama, nigdje! A ti koji još možda jesu, zaštićeni su u medijima i svugdje, samo šute. Inače ne bi nigdje bili da im nije posao šutjeti i služiti samo kao smokvin list. Vjerojatno bi bilo svakome teško reći 20 imena heroja domovine danas. Tko su? Gdje su?
Naord.hr:“U moje 32 godine u američkim zatvorima vidio sam kako izgleda nasilje među Amerikancima. U tom je razdoblju doslovno zaklano, na moje oči, između 400 i 500 ljudi” – prisjećao se Zvonko Bušić nakon izlaska i zatvora. O kakvim se događajima radi?
Fra Jozo Grbeš: Hrvati bi zaista morali konačno otvoriti oči i reći: Čujte postojao je jedan Zvonko Bušić koji je odrobijao skoro 32 godine za Hrvatsku. Pa to je nemoguće. Samo je jedan takav u cijeloj povijesti! 11,639 dana ili 31 godina, 10 mjeseci i 13 dana zatvora! Preživio je atentate, napade, život s ubojicama, najtežim kriminalcima, najvećim svjetskim banditima o kojima su snimani i snimaju se filmovi, pišu knjige. Zvonko je uz takav kontekst postao filozof, savjetnik mnogima, spasitelj mnogih i stijegonoša hrvatskog plamena slobode.
Snaga je dolazila iz snage Duha i preživio je sve. Da, o njemu će se snimati filmovi. Neće očito tzv. Hrvati! Oni pišu o Lončarima i Špiljcima, knjige o “hrvatskim velikanima” te iznose sav jad trenutačne intelekutalne elite! Možda je Zvonko i mnogi hrabri Hrvati u čekaonici sadašnjosti, ali ne i povijesti! Doći će vrijeme. Njihovo vrijeme tek dolazi!
