Ukazanja u Akiti kao nastavak fatimskih ukazanja Benedikt XVI: „Tko misli da je proročka misija Fátime završila, taj se vara.“

6. srpnja 1973. godine, na isti dan kad je Majka Božja prvi put govorila sestri Agnes iz kipa, zbio se još jedan zanimljiv fenomen. Sestra Agnes se približila drvenomu kipu da bi bolje promotrila ruke, zato što joj riječi njezina anđela čuvara nisu izlazile iz glave: „Rana na Marijinu dlanu dublja je i bolnija od tvoje rane.“ I zaista, na desnoj ruci kipa postojala je rana u obliku križa, a iz njezina središta tekla je krv.

Rana na ruci kipa bila je vidljiva do 29. rujna 1973. godine te je više puta krvarila. Istovremeno je sestra Agnes doživjela stigmatizaciju; rana na njezinoj ruci nestala je dva mjeseca ranije nego rana na ruci kipa.

Biskup Ito, susestre sestre Agnes te nekoliko hodočasnika svjedočili su tim događajima. Vidjeli su kako je tekla svježa, svijetlocrvena krv iz rane na desnoj ruci kipa. Bilo je pak začudno da krv nikada nije kapala na tlo, nego je nestala prije nego bi se to dogodilo. „Svi prisutni mogli su vidjeti kako krv neprestano teče, a potom nestane“, rekla je sestra Kotake kasnije u jednom razgovoru.

Ujutro 29. rujna kip je bio obasjan bijelim svjetlom, a nakon toga rana na ruci kipa je nestala. Uvečer toga istog dana kip je opet sjajio i potom je počeo ispuštati sekret. Do 15. listopada 1973. godine kip je dnevno ispuštao supstanciju koja je mirisala po ružama, ljiljanima i ljubičicama. Biskup Ito i sestre tu su tekućinu kupili krpicama koje bi bile potpuno vlažne pošto je dosta te tekućine izlazilo iz kipa. Anđeo je sestri Agnes objasnio: „Marija je još tužnija nego što je bila kad je tekla krv.“

Tijekom 1974. godine sestre su primijetile da se izgled Marijina kipa promijenio. Čak i umjetnik kojeg su pozvali potvrdio je da „se lice činilo profinjenije“ i da su obrazi, koji su inače bili puni, upali.

U Svetoj godini, 4. siječnja 1975., sestre su primijetile da iz očiju Majke Božje teku suze. Navečer se sestri Agnes ukazao anđeo te joj rekao: „Nemojte biti iznenađeni što Djevica plače. Jedna jedina duša koja se obrati i posveti Bogu njezinu je srcu dragocjena. Ona pokazuje svoju bol da bi tako oživjela vaša vjera, koja slabi. Sada, kad ste vidjeli njezine suze, svjedočite hrabro o tome da bi ju utješili i širite njezino štovanje u njezinu slavu i slavu njezina sina.“

U šest godina, do blagdana Žalosne Gospe, 15. rujna 1981., kip je ukupno plakao 101 put. Otprilike petsto osoba vidjelo je suze, a neki su ih vidjeli i više puta, kao i biskup Ito. Nisu samo kršćani vidjeli kako kip plače, već i budisti, koji su bili jednako dirnuti viđenim, a tako i budistički gradonačelnik Akite.

Biskup Ito čak je i kušao suze i primijetio je da su slane. U svojem izvješću kardinalu Ratzingeru, tadašnjemu prefektu Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu, konstatirao je: „Promatrao sam kako su se oči kipa napunile suzama i kako su potom počele teći, kao kad osoba plače. Gledao sam kako suze teku preko obraza kipa, kako se skupljaju na bradi i kako potom teku niz haljinu kipa, padaju na noge i onda teku niz zemaljsku kuglu na kojoj kip stoji. Onda su suze došle do postolja na kojem stoje zemaljska kugla i kip.“

Pošto je kip plakao više puta tijekom duže vremena, biskupu se činilo nemogućim da bi netko mogao prouzročiti taj fenomen kakvom manipulacijom. Drvo kipa je također bilo toliko suho da je bilo nemoguće da se tekućina za toliko suza skupljala u kipu. Suze su samo tekle iz očiju kipa, ne iz drugih mjesta lica ili tijela. Osim toga mnogo je ljudi svjedočilo tomu fenomenu, koji je čak bio prikazan na nacionalnoj televiziji.

24. siječnja 1975. godine predan je zahtjev Medicinskomu fakultetu Sveučilišta u Akiti da se gaze i vata s krvlju, suzama i znojem kipa ispitaju. Profesor Kaoru Sagisaka, koji je provodio istragu, zaključio je da su suze, krv i znoj ljudskog porijekla.

Znakovi i poruke

26. srpnja 1973. godine sestra Agnes bila je u kapeli i molila. Tog dana rana na ruci drvenog kipa toliko je jako krvarila da su sestre još žarče molile. To što su vidjele veoma ih je dirnulo. Sestra Agnes je te događaje opisala ovako u svojem dnevniku:

„Sveta misa je počela u 17 sati. U trenutku kad je sestra Ishikawa obnavljala svoj zavjet, osjetila sam nepodnošljivu bol u ruci. Zamalo sam kriknula. Krvarila je i boljela me kao da mi je tko probio dlan čavlom. Pokušala sam to izdržati te skupila svu svoju snagu. Na mojem čelu stvorio se hladan znoj. Onda sam čvrsto stisnula medalju Majke Božje i molila sam: ‘Marijo, pomozi mi!’ Pokušavala sam podnijeti bol misleći na Isusovu muku na križu. Sve se to dogodilo za kratko vrijeme, ali budući da sam bila u bolovima, učinilo mi se puno duže. Još uvijek to ne mogu zaboraviti. Na svetoj pričesti svi su primali hostiju na dlan, ali ja nisam mogla otvoriti ruku zbog bolova i tako sam hostiju primila u usta.“

Biskup Ito, koji je predvodio misu, pozvao je sestru Agnes da poslije večere dođe k njemu da bi mogao bolje pogledati njezinu ruku. Kada je lijevu ruku otvorila s velikim poteškoćama, biskup je vidio veoma duboku ranu i opazio je da se širi prema zglobu.

Kad je sestra Agnes sljedeći dan u 14:30 opet osjetila jaku bol, otrčala je u kapelu i bacila se ničice da bi molila. Tad je čula glas koji govori: „Tvojoj će patnji danas biti kraj. Pomno čuvaj sjećanje na krv Marijinu, neka ti se utisne duboko u srce. Ta prolivena krv ima duboko značenje: to je dragocjena krv koja se pokazala za vaše obraćenje, za mir i kao zadovoljština zbog nezahvalnosti i uvrjeda protiv Boga. Moli osobito za obraćenje grešnika klanjajući se Presvetomu Srcu Kristovu i njegovoj Predragocjenoj Krvi.“

Zanimljivo je da su dani kad bi se objave zbile, kao i sat objava, uvijek padali na crkvene svetkovine, odnosno na sat Isusove smrti. Krv iz ruke kipa i krv iz ruke vidjelice vanjski su znakovi koji ukazuju na veću stvarnost. I činjenica da je sestra Agnes bila gluha i kao takva primila poruku neba, koja je bila upućena slijepu i gluhu čovječanstvu, upućuje na to. Poruke su poticale na vršenje pokora za čovječanstvo koje se gubi, a sestra Agnes je to shvatila tako da je patnju koju joj je prouzrokovala njezina gluhoća svjesno prihvaćala i prikazivala ju Bogu kao pokoru za grijehe ljudi.

Već za vrijeme proroka u Starom zavjetu određeni su događaji ili djela služili da bi razjasnili riječi Božje (usp. Jr 13 ili Ez 12). Ida Peederman, nizozemska vidjelica koja je primila crkveno priznate poruke u Amsterdamu od 1945. do 1959., isto je, kao i sestra Agnes, trpjela bolove ili je morala činiti djela koja bi razjasnila riječi Majke Božje. Osim što je kip Majke Božje u Akiti napravljen prema slici iz Amsterdama, i Ida Peederman i sestra Agnes opisuju takozvane „euharistijska iskustva“. Na oba mjesta ukazanja nebo je ljudima jasno predočilo značenje i uzvišenost svete euharistije.

Zbog toga se čini znakovitim da je sestra Agnes 26. srpnja 1973., zbog rane na svojoj ruci, svetu pričest primila na jezik. Sve druge sestre pričest su primale na ruku, što se uvelo nekoliko godina prije. U ožujku 1974. godine cijeli je samostan opet prešao na to da se sveta pričest prima na jezik (…)

Stajalište Crkve

22. travnja 1984. god., na dan Uskrsa, biskup John Shojiro Ito, biskup Niigate, napisao je svoje zadnje pastoralno pismo, u kojem se osvrnuo na događaje u Akiti (9. lipnja 1985. otišao je u mirovinu) (…) „Nakon duge molitve i pomna razmišljanja, kao biskup Niigate, donosim sljedeći zaključak:

1. Prema istraživanjima koja su bila provedena do današnjeg dana, priznajem nadnaravni karakter tajanstvenih događaja u svezi s kipom Blažene Majke Marije koji se nalazi u samostanu Služiteljica Presvetog Srca Isusova u Svetoj Euharistiji u Yuzawadaiju, Soegawa, Akita. Ne nalazim u tim događajima ništa što bi proturječilo katoličkoj vjeri ili moralu.
2. Prema tome odobravam štovanje svete Majke od Akite u cijeloj biskupiji dok čekam konačnu presudu Svete stolice u svezi s tim događajima. Molim sve da uzmu u obzir da je to, čak i ako Sveta stolica poslije donese pozitivnu odluku o događajima u Akiti, samo privatna objava. Kršćani su samo obvezni vjerovati sadržaju javne Božje objave (koja je završila smrću zadnjeg apostola) koja obuhvaća sve što je potrebno za spasenje.“

Usprkos tomu Crkva je do današnjeg dana privatne objave veoma cijenila, jer jačaju vjeru. U tom pogledu citiram sljedeće tekstove iz dokumenta o katoličkom nauku:

‘Sveci i anđeli, koji su bili u skladu s Božjom voljom, primaju od njega milosti i časti u punini i ispravno je častiti ih zato što to znači da se Bogu samom prinosi hvala i slava. Sveta Djevica Marija zauzima posebno mjesto među svecima. Ona uistinu nije samo Majka našeg Spasitelja, koji je Bog, nego je i Majka svih nas i kao Majka ona moli za nas. Puna je Božje milosti, koja je veća od one koja je udijeljena svim svecima i anđelima.’ (Članak 72.)

‘Kipovi i slike Krista i svetaca časte se da bi vjera ojačala, da bi se Kristu klanjalo, da bi se svecima iskazalo poštovanje. To potom postaje slavljenje Boga.’ (Članak 170.) Za kraj molim Boga da vam udijeli obilne milosti i šaljem vam svoj apostolski blagoslov!“ (…)

4. prosinca 1990. godine Japanska biskupska konferencija izdala je službeno pismo kojim podupire odluku biskupa Sata(nasljednika biskupa Ita), koji je odobrio čašćenje Gospe od Akite.

Fátima, Akita, Amsterdam i budućnost

Pogotovo u vremenima nemira, prijetnja ili prirodnih katastrofa, ljudi se sjete proročanstava koje je Majka Božja povjerila različitim vidiocima.

Kad je papa Benedikt XVI. 13. svibnja 2010. hodočastio u Fátimu, da bi „uživao prisutnost Marije i njezine majčinske zaštite“, ustanovio je: „Tko misli da je proročka misija Fátime završila, taj se vara.“

Majka Božja uvijek dolazi kad nas hoće zaštiti, nas njezinu djecu, od velika zla, odnosno kad čovječanstvo krene krivim putem. Ona je majka koja upozorava svoju djecu prije negoli stigne zlo. Marija svojim riječima poziva na molitvu i obraćenje zato što budućnost čovječanstva nije uklesana u kamen, već se mijenja ovisno o tome što radimo. Prvo Isusovo čudo u Kani bilo je potaknuto od Majke Božje, koja je zagovarala mladence kad je vidjela da bi ih nedostatak vina mogao osramotiti. Isus nije šutio na molbu svoje majke.

Koliku moć ima Marijin zagovor pokazuje povijest čovječanstva i Crkve. Pobjeda kršćanske flote nad turskim brodovima u pomorskoj bitci kod Lepanta 7. listopada 1571. godine ostaje nezaboravna. Prije bitke papa je pozvao sve kršćane na zajedničku molitvu Krunice. Kad se izborila pobjeda uvečer 7. listopada 1571. godine, papa je naredio da se taj dan ubuduće slavi kao blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice. Otada, kada zvona na crkvama zvone ujutro, u podne i navečer za molitvu Anđeo Gospodnji, kršćani se sa zahvalnošću sjećaju Božjeg posredovanja po zagovoru Marije, Majke Božje.

Portugalski biskupi svoju su zemlju 13. svibnja 1931. i 13. svibnja 1936. posvetili Bezgrešnomu Srcu Marijinu, moleći se da njihova zemlja bude pošteđena komunističkog bunta koji je izbijao u isto vrijeme u Španjolskoj. Portugal stvarno nije bio zahvaćen Španjolskim građanskim ratom. Papa Pio XII. to je u govoru na radiju 31. listopada 1942. godine nazvao čudom. Luis Kondor, redovnik Družbe Božje riječi, koji je veoma uspješno širio fátimsku poruku, priča da je sestra Lucija 6. veljače 1939. napisala pismo biskupu Da Silvi u kojem je prorokovala da će Portugal zbog toga što su ga biskupi javno posvetili Bezgrešnomu Srcu Marijinu biti pošteđen od rata koji je pokrenula Hitlerova Njemačka.

I Austrija je postala svjedokom Marijine moći. Nakon završetka rata zemlji je prijetila podjela na istočni i zapadni dio, kao što je to bilo u Njemačkoj, no franjevac pater Petar Pavliček pokrenuo je ogromnu molitvenu inicijativu. 2. veljače 1947. on je u austrijskom svetištu Mariazellu čuo jedan unutarnji glas koji ga je podsjetio na riječi Majke Božje u Fátimi: „Radite što vam ja kažem i zavladat će mir.“ Nakon što je impresivno veliko mnoštvo ljudi od 1949. godine molilo Krunicu za mir i slobodu Austrije, 13. svibnja 1955. godine pala je sudbonosna odluka. Ostvarilo se to što se svakomu činilo nemogućim: Crvena armija počela se povlačiti iz Austrije. Pri veliku slavlju u znak zahvale 1. rujna 1955. austrijski kancelar Julius Raab izgovorio je javno ono čega su svi bili svjesni: „Slobodni smo! Marijo, hvala ti!“

Ti nas primjeri trebaju ohrabriti tako da ne gubimo nadu unatoč teškoj prijetećoj situaciji u Crkvi i u svijetu. Isto tako nas riječi Majke Božje u Akiti, koje opisuju apokaliptičke posljedice grijeha čovječanstva, ne trebaju obeshrabriti, već potaknuti da nas, naše obitelji i naše domove stavimo pod Marijinu zaštitu, pod njezin plašt. Posvetimo se njezinu Bezgrešnomu Srcu i slijedimo primjer sestre Agnes i mnogih drugih koji su ozbiljno shvatili Marijin poziv na molitvu i pokoru te ga pretvorili u djelovanje.

Raste broj prirodnih katastrofa, kao i onih kojima su ljudi sukrivci, poput Hiroshime, Černobila i Fukushime, te se riječi Majke Božje od Akite čine još zastrašujuće, ali još uvijek postoji nada. Neka proročanstva mogu biti ublažena ili čak spriječena. Papa Ivan Pavao II., koji je viđenje troje djece iz Fátime 1917. godine o papi odjevenom u bijelo koji će biti smrtno ranjen povezao sa sobom, bio je uvjeren da je Marijina majčinska ruka upravljala metkom atentatora. Papa je bio teško ozlijeđen, no pripisao je Mariji to što je bio sačuvan od sigurne smrti. Metak koji su mu odstranili tijekom operacije kao znak zahvalnosti dao je ugraditi u krunu Majke Božje u Fátimi.

Kad je filipinski kardinal Ricardo Vidal 11. listopada 1993. godine susreo sestru Luciju iz Fátime, ona mu je navodno rekla: „Kad je papa Ivan Pavao II. 1984. svijet posvetio Bezgrešnomu Srcu Marijinu, sačuvao ga je od velikoga i neposredno nadolazećeg konflikta. To posvećenje 1984 godine spriječilo je atomski rat koji bi buknuo 1985. godine.“

U našim rukama je kako će izgledati naša budućnost. U svojim zadnjim riječima u Fátimi 13. listopada 1917. godine Majka Božja nam predaje ključ za sudbinu zemlje:

„I dalje molite Krunicu svaki dan. Potrebno je da se ljudi poprave i da mole za oprost za svoje grijehe. Neka ljudi prestanu vrijeđati Gospodina Boga, koji je već toliko mnogo vrijeđan.“

Zadnje Gospine poruke Idi Peerdeman u Amsterdamu 31. svibnja 1959. godine bile su: „Pokajite se! Činite pokoru!“

Vidjelica je vidjela kako iz kaleža teku rijeke krvi preko cijelog svijeta. Potom je vidjela hostiju koja neopisivo svijetli, a iz hostije je izišao Gospodin sa svojim ranama. Vidjela je kako iz sredine hostije izlazi bijeli golub u neopisivu svjetlu te je potom odletio prema kugli zemaljskoj. Ta veličanstvena slika bila je popraćena riječima:

„Tko mene jede i pije, primit će vječni život i Duha Istine.“

Ako slijedimo pozive Majke Božje u Fátimi, Amsterdamu i Akiti te ako ih pretvorimo u djela, lice zemlje će se obnoviti zato što su se promijenila – srca.

www.medjugorje-news.com/bitno.net