Tko odlučuje kako će sveci zaštitnici biti “dodijeljeni?”
Zašto je sveti Ante zaštitnik izgubljenih predmeta, a sveta Barbara zaštitnica vatrogasaca? Pučka tradicija ili crkveni dekret? Tko odlučuje kako će sveci zaštitnici biti “dodijeljeni?”
Mnogi kršćani zazivaju zagovor svetaca kada su suočeni s kušnjama i nevoljama. „Kada nam Bog izmiče i ne osjećamo se vrijednima njegove pažnje, tražimo posrednike koji prenose naše nakane, a koji nam zauzvrat prenose Božju milost“, kaže vlč. Maximiliena de la Martinièrea, svećenika biskupije Versailles i stručnjaka za pučku pobožnost. Dalje navodi druge moguće oblike posredovanja, poput anđela ili predmeta poput kipova i medalja, ili mjesta poput svetišta. O svecima zaštitnicima, on objašnjava: „Kažemo si da što je taj svetac bliži Bogu, to imamo više šanse da će mu on ili ona iznijeti naše molitve. A u isto vrijeme imamo posebnu naklonost prema onima koji su nam bliski u onome što sami doživljavamo na zemlji.” To uključuje regionalne ili lokalne svece povezane s mjestom i njegovom poviješću, svece koji su obavljali određenu profesiju koju dijelimo ili svece koji su se suočavali sa situacijama sličnim našima.
Sveci koji nam “govore”
„Ono što pokreće pobožnost je prijateljstvo sa svecima: oni nam ‘govore…’ Ali također se temelji na iskustvima koja smo imali (“Svetac taj i taj uslišao je moju molitvu”) ili tradiciji (“Moja baka je puno molila ovom svecu…”).” S vremenom postajemo “upoznati” sa svecima. Zaštitnike ljudi, vjernici i nevjernici, zazivaju još od srednjeg vijeka. U to su se vrijeme cehovi okupljali zanatima kako bi dobili zaštitu sveca, poput sv. Honorata za pekare. Još jedna popularna zaštitnica je sveta Barbara, rođena u 3. stoljeću, koju je otac mučio jer se odlučila predati Kristu. Njezinog je oca udario grom netom nakon što joj je odrubio glavu. Ova veza s munjom učinila ju je zaštitnicom oružara, topnika i vatrogasaca.
Neizravne veze
Ponekad je razlog određenog pokroviteljstva anegdota koja se pripisuje vrlo starom svecu. Takve su priče, pridodane istinski poučnom životu, dovele do toga da pučka tradicija dodjeljuje svecima pokroviteljstvo određenih razloga. Svetog Antuna Padovanskog, kao što svi znamo, štuju ljudi koji gube stvari. Zašto? Jer se za ovog učenika svetog Franje kaže da je čudesno pronašao svoj dragocjeni psaltir s komentarima, koji mu je bio ukraden. Sve do 16. stoljeća, narodna je pobožnost određivala brojne svece da zazovu zaštitu od određene kuge ili bolesti, ponekad na temelju legendi i brišući granicu između vjere i praznovjerja. Na primjer, svetom Wilgeforteu, koji je navodno živio u Portugalu u 4. stoljeću, molile su se nesretne žene, piše portal Aleteia
Sveci i njihovi zaštitnici toliko su se umnožili u tim okolnostima da je 1630. papa Urban VIII odlučio regulirati imenovanje svetaca zaštitnika. „Krajem 16. stoljeća Papinska kongregacija za sakramente dobila je zadatak popisati svece i odobriti (ili ne) njihovo štovanje. Te će dužnosti kasnije biti povjerene Kongregaciji za kauze svetaca, koja je još uvijek nadležna i ratificira patronate”, stoji u članku od 20. travnja 2018. na web stranici La Croixa.
Crkvena i pučka pobožnost: dvostruki pokret Crkva nas stoga poziva da se nadahnjujemo iz uzornih života svetaca koji su, poput nas, živjeli usred svijeta. Zapravo, “kada je riječ o pobožnosti prema svecima, crkvena institucija i pučka pobožnost međusobno se hrane”, rekao je vlč. Maximilien sažima. “Crkva može predložiti sveca kojeg će vjernici učiniti svojima, poput sv. Luke, zaštitnika liječnika. Ili, češće nego ne, to su ljudi koji prepoznaju nečiju svetost kroz čuda, kroz usmenu predaju… Što navodi Crkvu na proučavanje njihove kanonizacije”, zaključuje. Stoga se nemojte ustručavati tražiti zagovor ovih velikana vjere!
