Tko (ili što) je bio Đavolji odvjetnik?
Advocatus diaboli (latinski za đavoljeg odvjetnika) također je u Vatikanu poznat kao promotor fidei (doslovno, Promicatelj vjere). Dok samo ime može asocirati na slike zlokobnih rituala ili karikiranih zavjera, naslov je imao sasvim drugačije značenje. Službeni naziv Đavoljeg odvjetnik je, doista, onaj od Promicatelja vjere – i doslovno nema nikakve veze s vragom.
Riječ je o višestoljetnom stavu unutar Rimokatoličke crkve, a odnosio se na osobu odgovornu za preispitivanje i osporavanje procesa kanonizacije svetaca. Dok su se posebne odgovornosti osobe kojoj je povjerena ova uloga prirodno razvijale tijekom vremena, njezina je svrha ostala ista: osigurati da Crkva priznaje samo pojedince čiji su životi i djela doista vrijedni da budu priznati kao iznimni primjeri života življenja u vjernosti Božja milost (Usp. KKC 828). U tom smislu, i samo u tom smislu, Promotor Fidei bio je “Đavolji odvjetnik”: zadužen za iznošenje argumenata protiv onih koji su kanonizirani – to jest, za njihovo optuživanje, nešto što Biblija tvrdi da đavao čini “dan i noć” ( Usp. Otk 12, 10).
Sustav pape Siksta Povijest Đavoljeg odvjetnika (kao pravog, stvarnog, službenog mjesta u Vatikanu) seže u 16. stoljeće, kada je papa Siksto V. osnovao Kongregaciju obreda – koja je kasnije postala Kongregacija (sada Dikasterij) za kauze svetaca . Primarni cilj bio je stvoriti rigorozan sustav za kanonizaciju svetaca – proces koji može trajati mnogo godina ili čak stoljeća. Ovaj je sustav osmišljen kako bi zaštitio od ishitrenih ili neopravdanih kanonizacija i zahtijevao je kritičko ispitivanje života kandidata i prijavljenih čuda – uključujući nekoga tko je voljan istražiti i sakupiti argumente protiv kandidata.
Đavolji odvjetnik, iz očitih razloga, često bi bio kanonski pravnik – to jest, netko sa značajnim znanjem o pravnom sustavu Katoličke crkve. Ovaj odvjetnik ima jedinstvenu zadaću igrati ulogu skeptika tijekom procesa kanonizacije. To je uključivalo pomno ispitivanje dokaza predstavljenih u korist kandidatove (navodne) svetosti, ispitivanje njihovih spisa i postupaka u potrazi za potencijalnim nedostacima ili proturječjima i, naravno, iznošenje prigovora protiv kanonizacije, ako ih je bilo. Bilo je sasvim prirodno da će ova uloga uskoro zaraditi zloslutni nadimak Đavolji odvjetnik: to je jasno protivnički stav.
Pomalo nezasluženi nadimak no, unatoč provokativnom nadimku, uloga Đavoljeg odvjetnika nije bila protiviti se kanonizaciji kandidata, već samo osigurati da se slučaj temeljito ispita iz svih mogućih kutova. Bila je to, doista, velika odgovornost. Dobar promicatelj vjere jamči da Crkva ne uzdiže nenamjerno nekoga čiji život nije zadovoljio stvarna mjerila života koji se ispravno živi.
Godine 1983. papa Ivan Pavao II napravio je nekoliko značajnih promjena u procesu kanonizacije. Jedna od najznačajnijih promjena bilo je “uklanjanje” Đavoljeg odvjetnika. Položaj je postao prepreka procesu kanonizacije i na kraju je doveo do velikog broja neriješenih slučajeva. Neki su kritičari tvrdili da je ta uloga bila prekritična i da je usporila prepoznavanje dostojnih kandidata za sveca. Kao rezultat toga, uloga Đavoljeg odvjetnika je redefinirana i Crkva sada zapošljava Promotora Kauze da predstavi argumente i za i protiv kandidata.
Proces je još uvijek doista iscrpan i uključuje prikupljanje povijesnih dokaza i dokaza svjedočanstava, medicinska ispitivanja navodnih čuda i temeljito teološko i filozofsko ispitivanje spisa kandidata, ako ih ima. U slučajevima kontroverzi (i, općenito, kad god je potrebno) Vatikan ipak može zatražiti besplatno svjedočenje kritičara kandidata za kanonizaciju.
