Svjedočanstvo svećenika: Međugorje je spasilo moj svećenički poziv!
Don Nicola je prvi put došao u Međugorje kao đakon. U svom svjedočanstvu za serijal Fruits of Medjugorje, don Nicola kaže da je njegov poziv tada bio u krizi i da se borio hoće li postati svećenik ili ne.
Tijekom svog hodočašća pozvala ga je Marija Pavlović, jedna od šest međugorskih vidjelica na svoje svakodnevno ukazanje. Don Nicola govori o tome kako je taj dan utjecao na njegovo razlučivanje i ulogu koju Međugorje i dalje ima u njegovu svećeništvu. On koristi kanale društvenih medija za širenje Radosne vijesti svojim jednominutnim meditacijama o evanđelju. Don Nicola dovodi i hodočasnike iz Italije u Međugorje.
Don Nicolino svjedočanstvo donosimo u nastavku, a sva svjedočanstva dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje.
Bio je to, recimo, poziv jer sam se našao u izuzetnom trenutku u životu. Godinu dana ranije, moji roditelji su bili tu u Međugorju. Kada su se vratili doma, govorili su mi o ovom mjestu sa željom da odem tamo s njima, tj. ovamo u Međugorje.
Bio sam u vrlo teškom životnom razdoblju. Tada sam još bio đakon. I prvi puta sam bio došao u Međugorje. Našao sam se u baš teškim trenucima jedne krize kada sam želio sve napustiti. Pa i svoju službu.
Bilo je to nešto posebno. Međugorje, mnogo dugujem Međugorju jer je spasilo moje zvanje. I to baš na tom prvom hodočašću. Jer, sjećam se da, iako to nije bilo u programu, bili smo pozvani na ukazanje kod Marije, jedne od vidjelaca, 31. kolovoza što je i dan mog rođendana.
Naša vodička nas je pozvala da sudjelujemo u tom, recimo, iskustvu. Bio sam došao kao đakon jer sam bio prolazni đakon u stanju priprave da postanem svećenik, međutim, usred te krize. Naime, nisam bio siguran u svoju odluku da postanem svećenik. I kada smo, dakle, ušli u taj prostor, bili smo u kući, tj. dvorcu kod Nancy. To nikada neću zaboraviti.
Ušao sam sa svećenicima i sjeli smo tamo i čekali vidjelicu. Kada je došla, počeli smo moliti svetu krunicu. Bio sam u četvrtom, petom redu moleći Gospodina, i još više Djevicu Mariju da mi se svojom prisutnošću očituje jer sam želio razumjeti to što mi se događalo u životu i jesam li ja uistinu dio toga projekta koji Gospodin ima za mene.
Želio sam jasnoću. No, to sam rekao onako, u jednom trenutku, kao svoju osobnu molitvu. Nisam tome predavao mnogo važnosti, nisam ni pomislio da se tamo u jednom trenutku odigrava nešto zaista bitno. Zašto? Zato jer je tijekom krunice Marija u jednom trenutku otvorila oči, pogledala me i rekla: Oče, možete kleknuti ovdje pored mene.
Mislio sam da možda ometam ljude tamo na mjestu na kojem sam se nalazio. I kleknuo sam pored nje i susreo se s pogledom moje majke koja je bila dirnuta činjenicom što sam se našao blizu vidjelice. Ne znam zašto, ali počeo sam shvaćati da je to za mene bio znak koji mi je Gospodin davao kako bi mi preko Marije rekao: ‘Vjerujem u tebe, budi mi blizu!’
To može zvučati banalno, ali sam u tom trenutku to pročitao kao nešto autentično za moj život. U tom trenutku sam se osjećao voljeno, potpuno i istinito tako da sam se nakon tog hodočašća vratio rektoru i rekao mu: Želim postati svećenik! Tako sam uskoro i postao svećenik.
Svakako, to je za mene bilo izvanredno iskustvo i postalo je za mene nezaobilaznom stanicom u životu gdje uvijek doživim neko nevjerojatno iskustvo. Od tog susreta doveo sam ovamo puno ljudi, bio sam u mnogim župama u Napulju, a također sam poveo i mnoge prijatelje, rodbinu. Ukratko, ovdje smo doživjeli mnogo toga, a Međugorje i moje međugorsko iskustvo tu u Međugorju su posebni jer svaki puta kada dođem u ovo mjesto, uvijek me dočeka neka nova poruka.
Baš mi se danas dogodilo da doživim jednu od najljepših ispovijedi koju sam ikada čuo. Iskustvo je to koje ti se ureže. Misliš da ti daješ nešto svijetu, a u stvarnosti ti si taj koji prima, ti si taj koji bude poveden za ruku da otkriješ Božju nježnost, Marijinu nježnost.
I zato je to iskustvo uistinu temeljno za moj svećenički put danas. Uvijek kažem jedno što se tiče hodočašća u Međugorje: Svako hodočašće ti uvijek daruje nešto drugačije. Ja sam također vodič za Svetu Zemlju i posjetio sam toliko mjesta i svako ti od njih jasno daruje nešto novo, zar ne?
Međugorje je tu posebno, ono je ono što vidim u očima ljudi, a posebno kada ih počneš slušati jer, kao što je govorio papa Ivan Pavao II, ovo je ispovjedaonica svijeta, zar ne? Ponavljajući upravo taj izraz primjećujem da se ovdje u Međugorju narod više otvara, osjeća potrebu da bude svoj, osjeća potrebu da bude ljubljen, zna da ovdje postoji nešto posebno, ali ne zato što je tu tko zna kakva magija, nego zato jer je ovo pokorničko mjesto, mjesto molitve i snažne duhovnosti koje ti omogućuje da se ovdje osjećaš kao doma.
I kada ovdje čuješ riječi: Dobro došao u svoj dom; otvori ti se srce jer je lijepo kada se negdje osjećaš kao doma. Eto, Međugorje ima takav učinak. Vidim u srcu ljudi tj. hodočasnika koje pratim i kao duhovnik upravo to pouzdanje: Ovdje se osjećam doma!
Zato ponajprije žarko želim donijeti tu ljepotu u srca mnogih ljudi jer ju smatram darom. Ako ju je Gospodin meni darovao, zašto ne bi i drugima?! I također, moja prisutnost na društvenim mrežama; počeo sam s iskustvom Evanđelja u jednoj minuti.
Pripadajuće Evanđelje se obradi u jednoj minuti što me podsjeća na jednu posebnu anegdotu kada sam tek počeo s uporabom Instagrama. Na početku kada je Instagram izašao, sjećate se, nisu se mogli raditi predugi videi, maks. 60 sekundi. I sjećam se da sam sastavio propovijed koja mi se baš sviđala i trajala je 3 minute. Tri minute i 50, ne sjećam se baš točno.
Stvar je bila u tome da, kada sam je potom postavio na Instagram, nisam znao za to, pa mi je izrezalo cijelu propovijed. Zašto? Zato što je smjela trajati maks. 60 sekundi. Upravo sam po toj pogrešci shvatio nešto novo i rekao sam si: Ma, kada bi bar postojalo neko razmatranje u 60 sekundi!
I tako je nastalo Evanđelje u jednoj minuti što je zapratilo jako puno ljudi, mnogima je stvarno pomoglo, pa i ovdje u Međugorju mnogi već znaju za to. Kada dođem, pozdravljam ljude koji me vjerojatno prepoznaju sa stranice. I razumijem važnost, prije svega, poruke ljubavi i nade i mislim da se danas, također kao Crkva, ne smijemo ni u čemu pretvarati.
Ovo je kanal koji stiže i zna doći do mnogih, ne možda samo do osoba koje žive u Italiji, u mome narodu, nego i u drugim dijelovima svijeta gdje uspiješ donijeti riječ nade. Mislim da je to ono što Gospodin danas želi. Raditi na način da ta riječ može zahvatiti što više srdaca, barem posijati, naravno da ti u toj minuti ne uspiješ, recimo, dati tko zna što, ali ipak bacaš sjeme, oplođuješ sjeme koje će izrasti tko zna kada, eto, radi se o sjemenu.
I naravno, ako se uz to pouzdajemo u Isusa, kako nas uči naš vjernički život: Ako se pouzdajemo u Boga, On zaista zna činiti velike stvari, pa čak i preko tih 60 sekundi. Mislim da je iskustvo Covida posebno obilježilo nas Talijane, više od drugih naroda.
Zašto? Zato jer razlozi, ne želim se sada doticati osobnih razloga, međutim, vidim da smo na mentalnom području baš našeg talijanskog naroda stvarno bili iskušavani svim tim: strah od kontakata, primjerice. I sve je to utjecalo na našu kreativnost, najljepšu stvar koju smo imali.
Naravno, Covid je zadao strah cijelom svijetu, ali ne smijemo se zaustaviti, ne može svijet stati ni pred kakvom olujom. Današnje Evanđelje govori baš o protivnom vjetru, zar ne? I mislim da, svaki puta kada naleti taj protivan vjetar, uvijek postoji Mudrost koju moramo naučiti.
Poruka nade koja dolazi iz tih teških trenutaka je upravo znati se zaustaviti. Možda nam je Covid s jedne strane dopustio da se zaustavimo i spoznamo bitne stvari u životu, ako naravno iz tog iskustva učinimo nešto pozitivno.
Ali istovremeno strah nas ne može, po meni, ne smije nas zablokirati ili učiniti da stavimo točku na svoj život. Život ide dalje i baš zato što je vjetar protivan, Gospodin nas poziva se se sučelimo s tim vjetrom.
Tako je istinito današnje Evanđelje: I zapovjedi im da uđu u barku. I mi bismo time trebali biti ponukani da se suočimo s teškim trenutcima, suočimo se s tom pričom bez straha znajući da će Gospodin naposljetku svakome od nas reći: Hrabro, ja sam, ne boj se, tu sam, ustani, ne možeš se zatvoriti u kuću, ne možeš ostati sam ispred ekrana, ne možeš ne susretati se s ljudima, ne možeš ne putovati, ne možeš ne hodočastiti u Međugorje obzirom kako je ovo mjesto mnoge preobrazilo, po Marijinoj prisutnosti.
Mislim da je potrebno donijeti čvrstu odluku, a to je da živimo unatoč protivnom vjetru.
