Svjedočanstvo patera Bojana Bijelića: U kutiju sam stavio papiriće, pomolio se, izmiješao dobro i dva puta izvukao isti papirić
Svjedočanstvo patera Bojana Bijelića: U kutiju sam stavio papiriće, pomolio se, izmiješao dobro i dva puta izvukao isti papirić
KAC Palma nastavlja s promocijom duhovnih zvanja u sklopu programa “Možda baš isusovac?” i momcima upućuje zadnji poziv za vikend razlučivanja od 21. do 23. listopada. Povodom toga donosimo razgovor s novim duhovnikom SKAC-a, Bojanom Bijelićem.
Intervju prenosimo s portala hkm.hr
Kako ste doživjeli poziv?
Iskreno, u svojoj mladosti nikada nisam razmišljao biti svećenik, osobito zato što sam rođen u obitelji koja nije prakticirala vjeru, nije se spominjao Bog, i samo bi se slavio Božić i Uskrs. No, od malena sam bio oko Crkve. Išao sam na vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi, mada u srednjoj nisam više uopće išao na misu.
Tek kada sam bio apsolvent na Građevinskom fakultetu u Osijeku, počele su mi se javljati misli o pozivu. Jedan prijatelj s kojim sam studirao pozvao me na hodočašće u Međugorje s karizmatskom zajednicom Maranatha iz župe Siget. Rekao sam: „Ajde dobro, idem turistički, pa da vidim što će biti.“ To je bilo jedno živo svjedočenje Boga, pogotovo u Međugorju.
Doživio sam mir i puninu, nešto što nikada do tada nisam. Nije se dogodilo ništa veliko, ni čudesno, ali jedna punina, punina života, živi Bog u ljudima, jedna prihvaćenost, osjetilo se da je živi Bog prisutan među nama. Rekao sam: „Bože, ja želim to živjeti, želim živjeti svoju vjeru u punini.“
Nije se dogodilo ništa veliko, ni čudesno, ali jedna punina, punina života, živi Bog u ljudima, jedna prihvaćenost, osjetilo se da je živi Bog prisutan među nama.
Vrativši se u Osijek, sve češće sam krenuo ići na misu te počeo ministrirati kod kapucina. O pozivu sam razmišljao u sakristiji dok bih se pripremao za misu. Dok nikoga nije bilo postajao je mir i tišina, osjećao sam da je tu moje mjesto. Nakon što sam obavio duhovne vježbe u svakodnevici, bio sam otvoren za dvije opcije, ili svećeništvo ili brak. Bilo je zanimljivo vrijeme razlučivanja o pozivu i znao sam imati trenutke gdje nisam imao snage prihvatiti to gdje me Bog zove.
Jednom sam u kutiju stavio papiriće gdje sam napisao različite redove i obiteljski život, te sam rekao Bogu da što izvučem, tako će i biti. Pomolio sam se, izmiješao dobro i izvukao ‘isusovce’. Prvo sam pomislio: „Kud baš isusovci, tu je formacija 10 godina“. Vratio sam papirić nazad, opet se pomolio i izvukao papirić na kojem su ponovno pisali ‘isusovci’.
Jednom sam u kutiju stavio papiriće gdje sam napisao različite redove i obiteljski život, te sam rekao Bogu da što izvučem, tako će i biti.
Kada sam prihvatio da je svećeništvo moj poziv, sljedeći veliki problem je bio kako to komunicirati roditeljima. Za njih je to bio veliki šok i u početku to nisu mogli prihvatiti. Oni su htjeli da pričekam još godinu, dvije, ali mene to nije nikako puštalo. Nakon obavljanja tih duhovnih vježbi u svakodnevici svidjela mi se ta duhovnost i znao sam da to želim. Tu osjećam mir i tu bih htio ići. Još me privukla i rečenica koju je rekao general Družbe Isusove Pedro Arrupe: “Isusovac se treba znati dobro šaliti, a ponajviše na svoj račun.”
Je li Vas nešto odvlačilo od poziva?
Prije svega bili su to roditelji jer sam znao da ću ih s time razočarati i ražalostiti. U to vrijeme već sam se i zaposlio te sam znao kako očekuju da se sad oženim, a oni da imaju unuke. Tim odabirom ne bih ih mogao tako obradovati. S druge strane moramo gledati na što nas Bog zove i koji je naš put, pa nekad moramo donijeti i te teške odluke. I ja sam donio tu odluku i zaista sam radostan. U ovih 13 godina stvarno nisam požalio. Najveći pokazatelj da nisam donio krivu odluku je to što sam puno rastao u svemu tome, otvorio sam se jer sam kao osoba bio malo povučeniji i nesigurniji u sebe.
Trenutno ste duhovnika SKAC-a. Koje su točno Vaše zadaće i odgovornosti?
To i ja saznajem u hodu. Moj zadatak je da svemu onome što se događa u SKAC-u, projekti, formacije, mise mladih i eksperimenti, budem potpora. Da budem potpora mladim ljudima koji sve to organiziraju i da budem onaj koji će dati savjet, usmjeriti, prepoznati dobar ili loš put. Osobito da budem u uredu SKAC-a onaj koji će se brinuti oko zajedništva i pozivati na molitvu. Onaj koji će biti tu za ispovijed i duhovni razgovor. Jedna prisutnost. Da budem onaj koji će biti tu za druge.
Najveći pokazatelj da nisam donio krivu odluku je to što sam puno rastao u svemu tome, otvorio sam se jer sam kao osoba bio malo povučeniji i nesigurniji u sebe.
Što za Vas znači isusovačko geslo “Sve na veću slavu Božju”?
Rekao bih da je to ono što bismo svi mi trebali živjeti. Uvijek dati cijeloga sebe u svemu onome što radimo i mislimo. Bilo to u molitvi, radu, odnosu s drugima i u odnosu na druge. Dati sebe i sve ono što imam. Potpuno se predati drugima u službi s Bogom. Nije smisao da se iscrpimo, već da damo sve, cijeloga sebe na službu Bogu. Dati ono najbolje od sebe, ma koliko god ono bilo veliko ili malo. Koliko god netko od nas ima talenata. Netko ima jedan, netko pet, a netko deset. Evo ja imam jedan talent, pa barem da ga udvostručim. I kada dođe Gospodin, da mu mogu reći: „Evo Gospodine, jedan talent si mi dao, dva ti vraćam“.
Dati ono najbolje od sebe, ma koliko god ono bilo veliko ili malo.
Što je bitno za one koji razmišljaju o pozivu?
Bitno je da osluškuju svoje srce, budu otvoreni, dopuste da ih Bog iznenadi i daju se voditi, pa čak i tamo gdje se ne bi usudili krenuti. Daju se voditi tamo gdje ih Bog zove, čak i ako nemaju hrabrosti za to. Odlučiti se na poziv, bio to brak, svećenički ili redovnički poziv, ako je od Boga, ne boj se. Kada ideš s Bogom, to je jedna avantura. Avantura koja te mijenja. Samog razlučivanja ne treba se bojati jer je to proces u kojem te Bog formira i priprema za velike stvari. A to je da Njemu služiš. I Bog će ti za to dati milost. Kako mi to i molimo kada dajemo zavjete: “Kao što si mi dao da to zaželim, daj mi molim te i milost da to izvršim”.
Koje su poželjne karakteristike za isusovca?
Da bude čovjek, kako bi to Ignacije rekao, velikih želja. Čovjek koji se ne boji sanjati, koji se ne boji velikih stvari. Čovjek koji je spreman živjeti i otkrivati Božju blizinu u svakom trenutku, u svakoj prilici ili neprilici. Čovjek koji je prilagodljiv jer se od isusovaca traži da budu prilagodljivi svakoj situaciji. Da bude pokretljiv, otvoren i spreman kako će danas biti na jednom mjestu, a već sutra na nekom drugom.
Čovjek koji se ne boji sanjati, koji se ne boji velikih stvari.
Imate neku poruku za dečke za kraj?
Ne boj se! Budi hrabar! Kada Bog zove, On te neće prevariti. On te zove u pravu stvar. Na tebi je samo da budeš hrabar i da napraviš taj pokret povjerenja u Božju volju, bio to brak, redovništvo ili svećeništvo. Koji god korak učinio, ako je s Bogom, nećeš požaliti.
Želiš i ti biti čovjek velikih želja te kao isusovac voditi ljude do Krista? Misliš da bi to mogao možda biti poziv kojeg ti On upućuje? Pridruži nam se na prvom ovosezonskom susretu,, vikendu kušanja “Možda baš isusovac” od 21. do 23. listopada. Prijavicu pronađi na LINKU
