Svjedočanstvo: Osjećao sam se kao da je po mene došla sama smrt, a onda sam pronašao Bibliju
“Osjećao sam se kao da je po mene došla sama smrt. U samom strahu od nje, počeo sam tražiti po svojim ladicama bilo što. Tada sam, u jednoj od njih, pronašao svoju Bibliju. Prašnjavu Bibliju koju sam na svojoj krizmi dobio na poklon od kuma. Nikada za svog života neću zaboraviti taj trenutak”, svjedoči u potresnoj objavi na društvenim mrežama Matej Lovrić iz Zajednice “Arka Korablja”. Njegovu objavu donosimo u cijelosti.
“U samom strahu od nje, počeo sam tražiti po svojim ladicama bilo što. Tada sam, u jednoj od njih, pronašao svoju Bibliju. Prašnjavu Bibliju koju sam na svojoj krizmi dobio na poklon od kuma.“
Nekada mi ljudi znaju reći: “Matej, ja mislim da Bog nije prisutan u tvom životu kao što ti govoriš. To je samo tvoj doživljaj. Ništa više”. Tko je taj daleki Bog? Tko je taj Bog koji se udaljio od čovjeka? Tko je taj Bog kojeg mogu susresti samo oni privilegirani?
Prije trideset i četiri godine kao mala beba došao sam na ovaj svijet. Zbog mog, za jedno novorođenče, velikog tijela i glave, majci je trebalo nekoliko mjeseci da se oporavi. U toj boli, odlučila me posvetiti Mariji. I staviti pod zagovor evanđelista Mateja.
Darovala mi je život. Trpeći i krvareći nestvarno puna tri dana. Dvadeset i šest godina poslije, prestao sam biti svjestan tog dara. Prestao sam bio svjestan tolike žrtve. Dvadeset i šest godina poslije, samo nekoliko metara iznad nje, odlučio sam si oduzeti život…
Tko je taj daleki Bog?
Nakon previše godina bježanja, srama zbog vlastita izgleda, duboke depresije, alkohola, bluda, opijata, tuča, osjećaja potpune bezvrijednosti, izranjenosti samog sebe i drugih, lutanja i promašenosti života, pomislio sam kako je to jedini izlaz.
Pomislio sam.. Pomislio sam jer nisam imao odgovore na nekoliko pitanja. Tko je taj daleki Bog? Tko je taj Bog koji se udaljio od čovjeka? Tko je taj Bog kojeg mogu susresti samo oni privilegirani?
Pomislio sam… Sve dok, dvadeset i šest godina ranije, izrečen blagoslov i molitva jedne napaćene majke, nisu postali plodni. Baš na Njezin dan. Dan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Imao sam nekoliko načina na koji sam to mislio učiniti.
U jednom trenutku bio sam tako odlučan. U drugom, prepun onog najbjednijeg jada. Preplašen. Očajan. U jednom trenutku bio sam ponovno odlučan. A onda me obuzela tama. Nestvaran osjećaj tame. Jezive tame.
Tada sam, u jednoj od njih, pronašao svoju Bibliju.
Osjećao sam se kao da je po mene došla sama smrt. U samom strahu od nje, počeo sam tražiti po svojim ladicama bilo što. Tada sam, u jednoj od njih, pronašao svoju Bibliju. Prašnjavu Bibliju koju sam na svojoj krizmi dobio na poklon od kuma.
Bibliju koju sam otvorio i pročitao njegovu posvetu. Prvi puta. Godinama kasnije. Bibliju kojom se nisam znao koristiti. “Tko si Ti daleki Bože“? Tko si Ti o kojem su mi toliki govorili, a ja Te nisam upoznao? Tko si Ti i ako uopće postojiš, zašto si me napustio? Potpuno…”
Nikada za svog života neću zaboraviti taj trenutak. Trenutak kada sam otvorio Bibliju koja je imala 1814. stranica. Nasumično. Nikada neću zaboraviti riječi koje su toga dana moje oči ugledale prve: “Matej, ostavi sve i pođi za mnom” (Mt 9,9).
Od tog trenutka prošlo je nekoliko godina. O njemu nisam imao potrebu govoriti. Nekada mi ljudi znaju reći: “Matej, ja mislim da Bog nije prisutan u tvom životu kao što ti govoriš. To je samo tvoj doživljaj. Ništa više”. O Njemu nisam imao potrebu govoriti jer sam bio zagledan samo u riječi koje sam pročitao.
Danas Ga vidim u svemu!
O Njemu nisam imao potrebu govoriti jer sam se na njih bojao odgovoriti. Nisam imao potrebu govoriti ni kada sam učinio taj korak. O Njemu imam potrebu govoriti od onda kada mi je pokazao kako riječi: “Matej, ostavi sve i pođi za mnom” uopće nisu važne. Te riječi nisu važne u ničijem životu.
One nas mogu ostaviti na životu. Ali ne daju život. “Ostavi SVE i pođi za mnom” (Mt 9,9,). Ne daje život ono što ostavljamo za sobom. “Sinko, SVE moje tvoje je” (Lk 15,31).
Život daje ono što dobijemo nakon što ostavimo stari život. Da. Danas Ga vidim u svemu. Netko u svemu vidi samo zlo. Netko vidi sotonu, ideologije, masone, ratove, prijevare, bolesti, ruševine.. Meni to ne daje život. I ja sam bio taj netko. Samo zbog jednog razloga. Danas znam da se nisam ja bojao sotone, zla, ideologija, masona, ratova, virusa, bolesti. Ja sam se bojao umrijeti. Ja sam se bojao smrti.
Prije nekoliko godina, na dan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, imao sam osjećao da je ta smrt došla po mene. Bio je to najgori dan mog života. Danas je se ne bojim. Danas shvaćam da je taj dan bio za mene najbolji. On ga je učinio takvim.
On je ljubav koja daje život!
Ne znam puno teološki o mom Bogu. Ali duboko u srcu povjerovao sam da je pobijedio smrt. Jednom za svagda. Duboko u srcu povjerovao sam da moj Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih. Duboko u srcu povjerovao sam da ne ljubi samo mene, nego i svakog čovjeka.
Duboko u srcu povjerovao sam da Ga zbog toga mogu susreti u onome za kojeg kažu da je živući svetac. I u onome koji zbog ljudskog zvjerstva i bolesnoće izdržava doživotnu zatvorsku kaznu. Tog istog dana kada mi je sotona želio oduzeti život, moj me je Bog odlučio odvesti na vjenčanje. Mjesto velike radosti.
Tog istog dana kada mi je sotona želio oduzeti život, moj me je Bog odučio odvesti na vjenčanje. I baš kao i carinika Mateja, pogledati očima jedne djevojke. Danas je ta djevojka moja žena. A iz naše ljubavi nastala su dva nova života. Onaj Rafaela. I male Sare Marije.
Moj Bog nije doživljaj. On je Otac. On je Majka. On je ljubav koja daje život. Na nama je da izaberemo kakav. Onaj u kojem ćemo imati ništa. Ili onaj u kojem ćemo baštiniti sve. Baš SVE.
