Svjedočanstvo o razornoj moći joge: Joga nije tjelesna vježba, to je duhovnost koja me dovela do neizrecive tjelesne i duhovne patnje
Joga nije tjelesna vježba. To je duhovnost koja me dovela do neizrecive tjelesne i duhovne patnje, napuštanja prijatelja i svega onoga što mi je nekada značilo istinsku životnu radost. Ta se duhovnost ne može pomiriti s kršćanstvom.
Moj prvi dodir s jogom zbio se prije nekoliko godina. Prve vježbe – po pola sata, strunjače, svijeće… Bio sam jedan od dvojice muškaraca među nekoliko žena pa sam se osjećao pomalo nelagodno. Ipak, bio je to sićušan minus u odnosu na ono što sam trebao dobiti zauzvrat – opuštanje, snaga volje i tijela…
Vježbe su mi se činile pomalo neobične, no nisam bio od onih pretjerano sportskih tipova. Počeo sam vježbati i ne znajući da postoje razne vrste joge… Za mene je joga bila joga… Ova vrsta, kako se kasnije pokazalo, bila je vjerojatno najpopularnija u našoj zemlji – tzv. hatha-joga.
Kupio sam i knjigu s uputama te sam s vremenom počeo vježbati i kod kuće. Položaji tijela (asani), koji su često dobivali nazive prema životinjama, npr. pas, krava ili kornjača, činili su mi se idealnim načinom smirivanja živaca i smanjenja stresa nakupljenog na poslu. Nakon vježbi osjećao sam se osnažen i ispunjen energijom i trebao sam puno manje sna: ranije sam spavao 8 do 9 sat, a nakon mjesec dana pokazalo se da mi je dovoljno i 5 do 6 sati.
Postao sam i znatno otporniji. U mladosti sam bio prilično sklon prehladama, a sada sam se počeo osjećati fizički puno bolje. Fasciniran novim hobijem, iz knjige sam doznao da je, osim vježbi, korisno prakticirati i meditaciju, odnosno vježbe disanja (pranayama); u mislima ponavljati fraze (mantre) s ciljem smirenja uma ili namiještati dlanove u specijalne položaje (mudra) radi oslobađanja energije – sve to da bih živio zdravije, potpunije, sretnije. S vremenom sam počeo odlaziti u trgovine zdrave prehrane, u vegetarijanske restorane i u apoteke s prirodnim pripravcima. Napustio sam školsku medicinu, liječničke savjete, prestao uzimati antibiotike i druge lijekove u korist alternativne medicine. Bilje, akupunktura i akupresura bili su remediji kada bi se pojavile kakve veće fizičke poteškoće.
No, za vrijeme jednog od asana ozlijedio sam meniskus. Našao sam se pred izborom: operacija ili pokušaj smanjenja opterećenja koljena aktivnostima kao što su skijanje ili tenis. Nisam gubio hrabrost.
Tražeći i druge metode smirivanja, ovladavanja blagom depresijom, naišao sam na reklamu za školu meditacije – bhakti-joga – intoniranje mantri, gitare, pjevanje: sada s odmakom mogu reći da mi je žao što se nisam tada zapitao što te mantre znače. Ali o tome kasnije.
Ranije asanima, mudrima i vježbama disanja, a sada ponavljanjem mantri nastojao sam zagospodariti umom koji je bio prepun strahova i napetosti radi osobnih i profesionalnih problema.
Nakon nekog vremena postao sam svjestan da se moj krug prijatelja suzio: sve više vremena sam provodio s osobama koje su „radile na sebi“ uz pomoć joge ili tai-chija (kineske tjelovježbe), a sve rjeđe sam se družio sa starim prijateljima. Prestao sam piti alkohol kao sredstvo koje uništava organizam i koje mijenja svijest (!?). Zbog meniskusa sam se prestao baviti sportom koji sam volio još kao dijete – od tenisa do košarke i odbojke. Bio sam koncentriran samo na sebe, na signale koje mi šalje moje tijelo. U međuvremenu sam postao i vegetarijanac. No, bila je to jedna strane medalje.
Druga je ipak bila nešto drugačija. Počeo sam osjećati sve veću osamljenost, iako sam se fizički dobro osjećao (nestali su čak i moji želučani problemi), psihički nisam bio dobro. Događalo se, naime, da bih se nakon meditacije ili vježbe joge znao osjećati slomljeno, tužno, depresivno. Primjerice, nakon intenzivne meditacije, drugi dan bih bio potpuno zatvoren u sebe i ne bih razgovarao ni sa kim pa ni s osobama koje su mi bile drage.
Sjećam se i godišnjeg odmora u vrijeme kojega sam krenuo na seriju individualnih vježbi joge. Nakon njih sam se osjećao psihički izmasakriran; počele su me salijetati misli kojih se nisam uspijevao otarasiti – negativno mišljenje o samom sebi – medicinski bi se to možda nazvalo neuroza (opsesivno-kompulzivni poremećaj).
Zatim sam počeo čitati o iscjeljenjima, reinkarnaciji, karmi. S vremenom sam se upoznao s čakrama, energetskim točkama koje ima svaki čovjek, konačno sa samom energijom koja se aktivira vježbama joge, mantrama, mudrima i meditacijama. Nekoliko godina nisam uopće molio. Bio sam uvjeren da sam dovoljan sam sebi i da mogu izaći na kraj s problemima buđenjem unutarnjih sila.
Sveto Pismo za mene nije postojalo, osjećao sam nevoljkost prema čitanju. Ispovijedao se jesam, ali problem je bio taj da usprkos ispovijedi i pričesti moje bolesne misli nisu nestajale. Danas znam da sam već tada trebao molitvu za oslobođenje i razgovor sa svećenikom koji bi me razumio.
Sad mogu reći da me joga dovela na rub ponora, odvojila me od svega što mi je nekoć pričinjalo veliku radost. Ostao sam sam. Postao sam individualist, egoist, i maksimalno koncentriran na svoje tijelo i razum.
Nisam računao na nešto što bi se moglo nazvati Božjom voljom, Božjim planom za moj život. Počelo duše ostalo je negdje zatomljeno, ulazio sam u „duhovnost“, ali duhovnost hinduizma. A kao kršćanina ta me „duhovnost“ sve više ranjavala i onesposobljavala i dijelila od prvotne naravi.
Promjena načina prehrane dovela je do kolapsa organizma i gubitka kilograma. Bio sam opsesivno koncentriran na zdrave prehrambene namirnice. Moja je volja postajala sve ograničenija. Shvatio sam da sam zarobljen: ne mogu raditi ono što želim, čak ni u takvim stvarima kao što je jelo. Izgubio sam mogućnost slobodnoga izbora.
Jednoga dana nakon joge izgubio sam svijest. Počeli su fizički problemi, neorološke poteškoće. Liječničke pretrage pokazivale su dobre rezultate, ali ja sam se osjećao sve gore.
Sjetio sam se propovijedi jednog franjevca prije nekoliko mjeseci koji je govorio o duhovnim prijetnjama, među njima o meditaciji, akupunkturi i drugim praksama s istoka. Tada to nisam shvaćao ozbiljno. Sada sam odlučio potražiti tog svećenika.
Dugo smo razgovarali. Pokazalo se da sam duhovno snažno zapleten i zarobljen ne samo jogom, već i drugim stvarima koje su povezane s okultizmom. Ovaj mi je redovnik savjetovao životnu ispovijed, duhovne vježbe, čitanje Svetoga Pisma, osobito Evanđelja po Marku, redovito pristupanje sakramentima, kako bi me Isus mogao postupno čistiti od duhova i duhovnosti preuzetih iz drugih kultura i religija.
Na vlastitom tijelu i umu, a još više na duši, doživio sam koliko je joga opasna. Nakon prvotnog ushita i poboljšanja općeg stanja, pod njezinim sam utjecajem na koncu bio potpuno slomljen…
Joga je vid životne filozofije, a njeno prakticiranje veže se uz prihvaćanje temelja hinduizma. Danas znam ono što mi prije nekoliko godina nije imao tko reći: da primjerice, mantre mogu sadržavati imena hinduističkih božanstava na sanskrtu ili duhova koje se priziva.
Čitajući Bibliju odrekao sam se vjere u reinkarnaciju, karmu i utjelovljenje. Vjerujem u ono što nam po Svetomu Pismu govori Bog i Nauk svete Katoličke Crkve. Isus je za mene sve. Jedini put, jedina istina i jedini život. Najbolji liječnik.
Joga nije tjelesna vježba. To je duhovnost koja me dovela do neizrecive tjelesne i duhovne patnje, napuštanja prijatelja i svega onoga što mi je nekada značilo istinsku životnu radost. Ta se duhovnost ne može pomiriti s kršćanstvom.
Vratio sam se u Crkvu kao izgubljeni sin iz Lukina evanđelja, znajući da mi je Bog oprostio. Te sam godine Isusu povjerio cijeli svoj život: prošlost, sadašnjost i budućnost, priznajući ga svojim Gospodinom i Spasiteljem. Zahvaljujući Bibliji znam da ono staro uminu (usp. 2 Kor 5, 17).
Osjećam kako me Isus sve više liječi svojom ljubavlju, iako tjelesno trpljenje još uvijek traje.
Čitatelj
Miłujcie się, 1/2013, 43-45
(prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković)
Izvor: bozjemilosrdje.net
