Svjedočanstvo hrvatskog znanstvenika Davora Pavune. Od strogog nevjernika do Kristova svjedoka
S 26 godina sam pošao u Englesku na doktorat i čudio sam se kako tamo svi o Isusu Kristu otvoreno govore, kako spominju Evanđelje i dobru vijest kao nešto pozitivno, dok je kod nas, u boljševičkoj titoslaviji to bio, otrov naroda. Kad sam se čuo s roditeljima pitao sam ih kakva smo mi to katolička obitelj a da mi oni nisu rekli da je to najljepša vijest koja je ikad bila. Rekli su mi da su se bojali Udbe, jer su već imali problema kad su me krstili.
Onda sam počeo proučavat Bibliju. Početkom 80-tih sam krenuo na duhovne vježbe kod patera Zvjezdana Linića i onda sam se upoznao s Isusom Kristom, tijekom molitve iscjeljenja iscjeljen sam od svih mogućih zabluda, cirkusijada, sotonizama, i polako sam se počeo razvijati u vjernika.
To ne ide preko noći i na neki način sam zanimljivim svjedokom jer sam pola svog života bio nevjernik ili agnostik, a potom Isusov sljedbenik i vjernik.
Danas imam najljepši dar – dar vjere. To je najljepši dar kojega mogu ikome dati. Kad gledam sebe iznutra, osjećam mir i radost, nije bitno što se događa izvana. U meni je blagost, nezavist, puno molitve, kontemplacije, sazrijevanja, ali nema većeg poklona čovjeku nego spoznat dar vjere i dobit milost. Život i vjera su milost, a kad to dobijete, nema Nobelove nagrade niti ičega u životu što je veće od toga.
Bio sam u Međugorju još 1988. godine sa suprugom. Kad sam je nakon svete mise pitao što je molila Isusa, kazala je: ‘Da dobijem sina poput njega’. Ja kažem: ‘Ništa manje’. Dva mjeseca kasnije smo dobili Marka. U Međugorju me htjela primiti vidjelica Vicka. I stvarno me ujutro prije nešto više od dva tjedna primila i proveli smo zajedno 20-30 minuta nasamo. Rekla je kako ima određene poruke za mene, da li ja imam nekakve želje. Počeli smo se oboje smijati jer ona ima istu viziju čovjeka. To je da smo mi sluge Božji. Ja ne znam što bih ja tražio. Tamo imate 10.000 Talijana pred zgradom, čekaju u redu da ih ona vidi, blagoslovi. A vidjelica Vicka i ja smo doslovce umirali od smijeha gledajući jedan drugog, smatrajući kako smo oboje skromni, ne tražimo ništa. Ni ja od nje ni ona od mene. Samo dijelimo radost biti sluge. A to znači naprosto raditi ono što radite. Kad razmišljam o tome, to je upravo to: da se čovjek nađe u sreći, radeći ono što ionako radi (…)
Po meni, svi bi danas morali biti vjernici jer je toliko očito da je dragi Bog živ da to dolazi čak iz neuroznanosti. Kako to znam? Tjedan dana nakon Međugorja sam bio u Hyderabadu u hotelu s pet zvjezdica gdje je bio međunarodni skup i zimska škola o neuroznanosti. (…) Držao sam predavanje koje je trajalo četiri sata i koje je bilo totalna ludnica jer smo shvatili ono pitanje – gdje je svijest? Meni su ti uvidi već dani, a to znači da, ako izuzmemo onaj totalno duhovni dio o kojem ja naprosto ne mogu govoriti, o kojem može govoriti samo netko tko je teološki totalno obrazovan i kvalificiran, ako govorimo sa ove strane onda je očito da je svijest sveprisutna. Onda je očito da svijest mora impregnirati prazne atome i prazan međugalaktički prostor i da to ima svoje sučelje prema drugim dimenzijama, da ne ulazim u detalje.
To se potvrdilo na skupu gdje su bili kvalificirani neuroznanstvenici.
Najgori trenutak u životu je kada te odvoje od majke na porodu, presjeku pupčanu vrpcu jer je biti u majčinoj utrobi nešto najljepše. Čovjek se stvarno dobro osjeća kad je u sinergiji i u ponovnom susretu s Bogom, nakon svete mise, kad primi pričest, ponovno se vrati u tijelo Kristovo, to je kao povratak u majčinu utrobu.
www.medjugorje-news.com/Autor: Rastimo uvjeri/ Izvor: https://hu-benedikt.hr/?p=5977
