Svjedočanstvo : Ateist poslije smrti završio u paklu, a od vječne muke spasila ga ova molitva i ljubav…
Svjedočanstvo : Ateist poslije smrti završio u paklu, a od vječne muke spasila ga ova molitva i ljubav… Tračak vječnosti – je istinita priča čovjeka koji se susreo sa smrću i područjima iza nje. Roneći obalama Mauriciusa, pet puta ga je opekla smrtonosna, kockasta meduza nakon čega je u bolnici doživio kliničku smrt i bio mrtav 15-20 minuta. U tom vremenu iskusio je boravak u paklu i raju te se potom vratio kako bi ispričao svoje iskustvo.
Udari smrtonosne meduze
Ulazna vrata u istinski život za njega je bilo umiranje, a iskustvo koje je doživio promijenilo je živote ljudi diljem svijeta budući da odgovara na najdublja pitanja koja si svi, prije ili kasnije postavljamo.
U dobi od dvadeset i četiti godine Ian McCormack želio je putovati i istraživati svijet kako bi otkrio smisao postojanja. Samog sebe smatrao je povremeno ateistom, a povremeno slobodnim misliocem. Želio je iskusiti sve što život nudi, a njegova je filozofija u to doba bila živjeti što je punije moguće. 1980. godine s rodnog Novog Zelanda krenuo je na putovanje koje mu je promijenilo život. Tokom dvije godine putovanja živio je kao nomad, dane je provodio roneći i surfajući. Jedno je vrijeme živio na Maruiciusu gdje se družio sa lokanim mještanima.
Roneći jedne večeri, Ian je odjednom u podlaktici osjetio udar jak poput 1000 volta struje. Bio je to dodir smrtonosne kockaste meduze, čija jedna opekotina ispusti dovoljno otrova da u roku od nekoliko minuta ubije čovjeka. Ian je zadobio sveukupno pet udara. Uz to je najbliža bolnica bila udaljena 15 kilometara, a on u noći pola milje udaljen od pučine.
Od pakla ga spašava jedna molitva majke
U tom je trenutku pomislio:“ Što li sam u životu učinio da ovo zaslužujem?” Odmah su mu glavom proletjele stvari za koje je znao da su krive. Bilo mu je jasno da sve jednom dođe na naplatu. Ruka mu je bila doslovce otečena poput balona, puna mjehurića od opekotina. Osjećao je kako mu kroz krv kola otrov i udara pojedine organe, a smrt ga polako preuzima. Sam je krenuo po pomoć… Osjećao se kao da je u paklu.
Kada je, nakon niza nesretnih događaja koji su uslijedili, pomislio da nikada neće dospjeti do bolnice na vrijeme, stigla su kola hitne pomoći. Putujući do bolnice, Ian je pred očima ugledao sliku dječaka sniježno bijele kose, koji je potom postao nešto stariji … ubrzo je shvatio da gleda sebe. Vlastiti život prolazio mu je poput filma pred očima koje su bile širom otvorene. Potom je ugledao jasnu viziju svoje majke kako mu govori: “Iane, nema veze koliko si daleko od Boga, bez obzira na sve loše što si učinio, ako zavapiš Bogu iz srca On će te čuti i oprostit će ti.”
U tom je trenutku znao da treba moliti. No koju molitvu? Kojem Bogu? Budhi, Kali, Shivi? Znao je da ih ljudi štuju na tisuće, no njegova je majka slijedila Isusa. Tada se sjetio da ga je kao dijete naučila molitvu Oče naš. Kroz tu molitvu, iskreno je svim srcem molio Boga da mu oprosti svu pokvarenost i zla djela, da ga očisti. Znao je da to nije dovoljno, da i on sam mora oprostiti onima koji su ga povrijedili. Odlučio je živjeti po Božjem i slijediti Njega, ostane li živ. Nakon toga, iako je umirao, preplavio ga je mir. Znao je da se pomirio sa svojim Stvoriteljem. Ta je moltiva bila ključna za sve ostalo što mu se kasnije dogodilo.
U bolnici je naposljetku podlegao i zatvorio oči. Kada ih je ponovno otvorio, oko njega je bila potpuna tama. Pitao se zašto li su doktori ugasili svjetlo. Bio je u paklu. Krenuo je upaliti svjetlo no nije mogao pronaći zid, a potom više ni krevet… Primakao je ruku licu ne bi li vidio makar obris, no ruka mu je prošla kroz lice. Spopao ga je jeziv osjećaj. Gdje je? Jezivi glasovi odgovorili su na njegove misli – “Začepi! Zaslužuješ biti ovdje! U paklu si, sad začepi!” Pitao se zašto je tu ako je molio Boga da mu oprosti.
Istog trena obasjala ga je zraka predivne svjetlosti doslovce ga izvlačeći iz mraka. Podigla ga je i privlačila u okrugli otvor, prema izvoru svjetlosti na kraju tunela. Izvor je zračio neopisivim sjajem i svjetlošću poput lasera, nabijen snagom poput centra svemira. Iz izvora je prema Ianu izišao val žive tekuće supstance svjetla. Preplavio ga je silnom toplinom i ugodom, a kada je prošao kroz njega osjetio je ljubav i prihvaćenost. Zatim je naišao još jedan val svjetla koji ga je potpuno ispunio živim tekućim mirom. Treći val ga je preplavio neopisivom radošću. Bilo je to najčudesnije iskustvo koje je ikada doživio, neopisivo riječima i nezamislivo ljudskom umu – gledao je Božju slavu.
Susret s Isusom
Srce mu je bilo puno pitanja – “Da li je to samo sila, kako kažu budisti, ili karma, ili Yin i Yang? Ili prirodna sila i energija? Ili bi netko uistinu mogao stajati u tom svjetlu?” Još uvijek je dvojio. No tek što je to pomislio, obratio mu se glas koji je dopirao iz svjetla i zazvao ga imenom… Pitao ga je “Iane, želiš li se vratiti?”. Ian je bio potresen – tko god je stajao u tom svjetlu, znao je njegovo ime i svaku misao. Shvatio je da bi svjetlo moglo izlaziti iz Boga! To je bio Bog! Osjetio se potpuno prozirnim i otkrivenim pred Njim. Pred ljudima je moguće imati maske, ali ne i pred Bogom. Bio je posramljen kada je shvatio koliko je nedostojan da stoji pred Bogom, pomislio je da su doveli krivu osobu, da on ne bi trebao biti tu već skriven u tami u paklu.
To ga je počelo odvlačiti natrag u tunel, no Bog je ponovno izračio val svjetlosti. Ian je prvo pomislio da će ga val izbaciti natrag u tamu, no na njegovo čuđenje, preplavio ga je čistom bezuvjetnom ljubavi. To je zadnje očekivao – umjesto osude, bio je opran čistom ljubavi – nevinom, nepatvorenom, čistom, bezuvjetnom, nezasluženom ljubavi bez zadrške. Punila ga je iznutra prema van, a tijelom su mu prolazili trnci sve dok više nije mogao podnijeti. Počeo je nekontrolirano plakati, a ljubav je postajala sve jača i jača. Potom je poželio prići bliže, ući u svjetlo, vidjeti Boga licem u lice kako bi saznao istinu. Bilo mu je dosta laži. Prišao je bliže, dok je svjetlost nastavila iscjeljivati najdublje dijelove njegova bića.
U centru svjetla stajao je muškarac u blistavo bijeloj haljiini. Nije bila od tkanine, već od svjetla. Pružio je ruke prema Ianu u znak dobrodošlice. Lice Mu je bilo toliko sjajno da nije mogao razaznati crte lica, bilo je deset puta sjajnije od svjetla koje je ranije vidio, a zračilo je čistoćom i svetošću. Znao je da stoji u prisutnosti samog Boga. Nitko osim Svemogućeg Boga ne bi mogao tako izgledati! Kako Mu se približavao nije osjetio nikakav strah, već potpunu slobodu.
Odmah iza Isusa bio je otvor na drugu stranu kroz koji se nazirao potpuno novi svijet. Savršen i nepokvaren. Ian je stajao pred rajem, gledajući u tračak vječnosti. Svaki djelić njegova bića znao je da tu pripada, da je to njegov pravi dom. Bio je na korak od vječnosti.
Ja ih volim i želim da me svi upoznaju
Isus ga je ponovno upitao: Sada kada si vidio, želiš li se vratiti? Naravno da nije htio. Zašto bi se itko htio vratiti u jad i mržnju. Smatrao je da se nije imao zbog čega vraćati, nije imao ženu ni djecu, nikoga tko bi ga istinski volio. A zatim se sjetio svoje majke. Shvatio je koliko bi sebično bilo otići u raj i ostaviti je u uvjerenju da je otišao u pakao. Tako ne bi saznala da se na samrti pokajao i prihvatio Isusa za svog Gospodara i Spasitelja. Odlučio se vratiti zbog majke kako bi joj rekao da je istina ono u što vjeruje – da postoji živi Bog, da postoji boravak duše u raju i paklu , da postoje vrata i da je to Isus Krist – da jedino kroz Njega možemo ući.
Zatim mu je Bog pokazao kako postoji mnoštvo koji Ga ne slijede. Rekao mu je ‘Ako se ne vratiš, mnoštvo ljudi neće imati priliku čuti o meni jer nikada neće kročiti u crkvu.’ Ian je iskreno priznao Isusu da nije volio ljude, na što je Bog rekao ‘Sine, JA ih volim i želim da me svi upoznaju.’
