Sveti papa Pio X. – siromašni papa
Sv. papa Pio X., pravim imenom Giuseppe Melchiore Sarto, rođen je 2. lipnja 1835. godine u mjestašcu pokraj Trevisa, u oblasti Veneto, kao drugo od desetero djece. Tadašnji mletački patrijarh, kardinal Jacopo Monico, osigurao mu je mjesto u sjemeništu u Padovi.
Tijekom školovanja umro mu je otac, a majka je brinula kako prehraniti brojnu obitelj. Neki su mladom sjemeništarcu savjetovali da napusti sjemenište i pomogne majci, ali ni on ni majka nisu prihvatili takve savjete. Za svećenika je zaređen 1858. godine. Od tada će u pet navrata, od kojih je svaki trajao po devet godina, proći službe kapelana, župnika, kanonika, biskupa te patrijarha Venecije.
Po smrti pape Leona XIII. napustio je Veneciju krajem srpnja 1903. te ušao u konklave, a s njime još 61 kardinal. Biranje je pape započelo 1. kolovoza. U sedmom je glasovanju, s 50 glasova Sarto napokon dobio dvotrećinsku većinu i tako je bio izabran za papu. Prestrašen je molio kardinale da ga ostave po strani, no plačući je ipak prihvatio izbor.
Prvi je blagoslov “Urbi et orbi”, na izričitu želju kardinalskog zbora, podijelio s unutarnjeg balkona bazilike sv. Petra. Za papu je okrunjen u bazilici sv. Petra 9. kolovoza. Dao se na organiziranje dobrog svećeničkog života i odredio da se sastavi Zbornik crkvenoga prava. Euharistija mu je bila na srcu pa je izdao odredbu o čestom pričešćivanju te o pričešćivanju djece. Zalagao se i za dobru katehizaciju pa je dao izraditi i katekizme. Pio X. se sebi svojstvenom odlučnošću i energijom oštro suprotstavio modernizmu, pokretu koji je išao za razvodnjavanjem crkvenog naučavanja te koji je počeo negirati i sam polog vjerskih istina.
Počelo se s odviše liberalnim pristupom knjigama Svetoga pisma, nastavilo s potkapanjem središnjih istina Objave, tako da se dovodilo u pitanje Kristovo božanstvo te sama stvarnost transcendentnoga Boga. Protiv svih tih negativnih pojava Papa je veoma oštro nastupio glasovitom enciklikom Pascendi dominici gregis od 8. rujna 1907. No Papa je dobro znao da se stvari neće riješiti samo osudama, već da ih valja i pozitivno rješavati.
Zato je g. 1909. osnovao u Rimu Papinski biblijski institut koji će se baviti ozbiljnim proučavanjem Svetoga pisma i na kojem će se školovati budući profesori te tako važne teološke grane. Nije dijalogizirao sa svijetom, što mu neki prigovaraju, ali je sve sile usmjerio na obnovu Crkve iznutra i oživljavanje njezinih unutarnjih izvora. Poput sv. Franje Asiškoga, volio je životinje i podržavao društva za njihovu zaštitu. Zalagao se za zaštitu ljudskih prava, a bio je i zaštitnik esperantista.
Izbijanje Prvog svjetskog rata, bolest i napori iscrpili su ovog svetog papu koji je umro nakon 11 godina pontifikata u 80. godini života, 21. kolovoza 1914. godine. Blaženim ga je papa Pio XII. proglasio 1951. godine, a tri godine potom i svetim.
