Sveti Josip Kupertinski – “leteći” svetac
Među svecima, povrh svetosti obdarenima izvanrednim Božjim darovima, ističe se sveti Josip Kupertinski. Rodio se na jugu Italije, 17. lipnja 1603. godine, u gradiću Copertino. Više je puta kucao na vrata različitih samostana, ali su ga odbijali smatrajući ga nedoučenim. U međuvremenu nije bio danguba, prihvaćao se svakoga posla. Napokon su ga, godine 1626., prihvatili franjevci konventualci.
Silno je želio postati svećenikom, ali je u studiju, uza sav mar, teško napredovao; zaređen je 1628. godine. Unatoč tome, proslavio se i kao dobar savjetnik i birani ispovjednik, čak i nekih znamenitih ljudi svojega vremena. Bio je veliki pokornik i molitelj, a i u najtežim prilikama života djetinje poslušan redovnik. Bog ga je odlikovao čestim, rekli bismo, prečestim izvanrednim darovima, osobito ushitima i darom lebdenja. Zvali su ga «leteći svetac«. Moglo bi se reći da je dobar dio života proveo «u zraku». Ti su se zanosi i «letovi» događali naročito za vrijeme Euharistije i prigodom različitih blagdana i svečanosti.
Dosta je bilo da čuje neki sveti stih, ili da se zagleda u svetohranište, ili u koji sveti lik, i uslijedio je «najprije usklik, zatim let – nekoliko centimetara ili više metara nad zemljom – ili jednostavno sabranost s gubitkom vanjskih osjetila«
Takvi su izvanredni darovi Božji znak da postoji drugi svijet, Božja transcendencija, onostranost. U isto vrijeme pokazuju silnu čežnju čovjekovu za Bogom te očituju kolika li je privlačna snaga Božjega bića. Pitali su jednom Josipa što sveci vide u takvom stanju. On je odgovorio u trećem licu: «Nalaze se usred velike dvorane lijepih i novih stvari, i u njoj jednim pogledom vide kao u sjajnom zrcalu sliku svih stvari, svih zbiljnosti«.
Jednoga su dana na Veliki četvrtak franjevci obavljali klanjanje pred Presvetim; oltar je bio pun cvijeća i gorućih svijeća. Uto uđe Josip da im se pridruži, kadli, tek što pogleda tabernakul, poleti iznad svih prema njemu i u zanosu ga svega obgrli, sa svim cvijećem i svijećama. I tako osta dok mu poglavar pod poslušnost ne naredi da siđe. Svijeće su ostale gorjeti, cvijeće je ostalo u redu. Nije čudo da su poglavari odlučili da Josip ne prisustvuje zajedničkim molitvenim i drugim samostanskim činima kako ne bi «ometao» redovnike. Jednom se tako uzdigao i ostao lebdeći pred samim papom Urbanom VIII. On je inače naredio stroga pravila u pogledu proglašavanja svetih, ali je tada rekao da će, bude li živ, osobno posvjedočiti za Josipa.
Dakako, sa svih su strana navaljivali ne samo znatiželjnici, nego i ljudi, veliki i mali, željni vjerskoga ohrabrenja i savjeta. Josip ih se, uza svu povučenost, nije mogao otresti. Zvao ih je «živi križevi». U svemu tomu, on nipošto nije bio neka ekstravagantna osoba, željna senzacija. Naprotiv, želio je biti običan franjevac, svećenik, vršeći svoje svagdašnje dužnosti. Uz to je bio i veliki pokornik. A zbog svojih se izvanrednih darova morao nerijetko podložiti i teškim zabranama, neugodnim izoliranjima i strogim provjerama pod paskom, što je on sve svetački strpljivo podnosio.
Sveti Josip Kupertinski umro je u Osimu, 17. rujna 1663. godine. Proces za ispitivanje njegove svetosti najstrože je vodio glasoviti pravnik Prosper Lambertini koji će kao papa Benedikt XIV., 24. veljače 1753. godine, potpisati dekret o Josipovoj beatifikaciji. Svetim ga je proglasio Klement XIII., 16. srpnja 1857. godine.
