Sveti Franjo: Od dolaska braće do potvrđenog pravila
Sveti Franjo: Od dolaska braće do potvrđenog pravila Tihe su bile sljedeće godine njegova života. Pronašao je svoga Gospodara, krenuo za njim, te je sve više vremena provodio s njim. Proplanci i šume poput Carcera, litice i špilje poput La Verne, ili maslinici oko Porcijunkule bila su njegova najdraža mjesta. Tek ponekad je išao u Asiz da prosi malo hrane, ili da propovijeda.
Njegov je život postao najsnažnija propovijed, najveće svjedočanstvo. Ali ubrzo se zaprepastio. Iznenadio se kad su mu došla prva braća. Niti ih je želio, niti tražio. Oduševio ih je svojim primjerom. Bijahu to redom istaknuti i poštovani ljudi, a Franjo im, ne znajući kako postupiti, daje evanđelje kao pravilo života. Doslovno, sve su ostavili i pošli za njim. Iako se bojao postavši vođom zajednice, tješio se da je to Božje djelo.
Kad se broj braće povećao, preselili su se iz Porcijunkule, koljevke franjevaštva, u Rivotorto. Ubrzo Franjo piše prvo pravilo te odlazi u Rim kako bi papa Inocent III. potvrdio njihov način života. Papa je bio sumnjičav na tu malu skupinu ljudi. Kako i ne bi kad je tadašnja Europa bila puna takvih grupa heretika i mistika. Strah da se i ovi zanesenjaci sutra izrode u neku otpadničku sektu bio je donekle i opravdan. No, san koji je usnuo bio je još jedan dokaz da je to Božje djelo. Naime, sanjao je kako Franjo podmeće svoja leđa pod Lateransku baziliku da se ne bi srušila. Inocent usmeno odobrava život po tom novom pravilu i daje im svoj blagoslov. Život u posvemašnjem siromaštvu i bratskoj ljubavi obilježio je život prve braće. Ustupajući kolibu u Rivotortu magarcu, vraćaju se u Porcijunkulu.
Franjevački red sve se više povećavao, a sve više ljudi biralo je Franju kao putokaz do Isusa. U svega deset godina broj braće narastao je preko tri tisuće. Ubrzo se osniva i Franjevački svjetovni red, program života za obitelji kojima je Franjo bio uzor. U svoje bratstvo utkao je tri odlike: pustinjački život, život u zajedništvu i apostolski život koje su neodvojivo povezane i koje postaju bit franjevačkog života.
Počinjući poglavlje o Klarinu pozivu Yvonides piše: „Nezamisliva je franjevačka epopeja bez sudjelovanja žene.“ Drugi franjevački red nastao je zbog lijepog prijateljstva Franje i Klare. Počeci prijateljstva sežu u korizmu 1212. kada je Franjo propovijedao u katedrali svetog Rufina. Unatoč svome plemenitu i aristokratskome podrijetlu, Klara je napustila svoj dom dan nakon što je čula Franjinu propovijed na Cvjetnicu te godine. Kosu joj je Franjo odrezao u Porcijunkuli, a nakon što je neko vrijeme provela u sestara benediktinki, konačno se nastanila uz crkvu svetoga Damjana.
U Franji je dugo tinjala želja za mučeništvom kao potpunim sjedinjenjem s Kristom. Možda je ta želja i potakla Franju na put u Svetu Zemlju. Nakon dva neuspješna pokušaja, godine 1220. napokon mu se ostvarila želja. Nakon osvajanja Damiette, Franjo uspijeva razgovarati s egipatskim sultanom. Brojne su i razne priče o tome susretu, no vjeruje se da mu je sultan osigurao slobodan prolaz do Svete Zemlje. Ubrzo stižu glasovi da su se kod kuće pojavile nevolje, te se Franjo zaputi natrag u Asiz. Prepirke vezane uz Pravilo bile su dugotrajne i potrajale gotovo tri godine.
Razumije se da Pravilo koje je usmeno potvrdio papa Inocent III. trebalo proširiti i prilagoditi velikoj zajednici tj. Redu manje braće kako ga je Franjo nazvao. Odmah po povratku Franjo piše novo pravilo te ga 1221. predstavlja generalnom kapitulu. To Nepotvrđeno pravilo trajno je svjedočanstvo Franjina razmišljanja, iako ga je vladajuća struja odbacila kao prestrogo. Sav razočaran Franjo se povlači u Fonte Colombo, gdje je napisao novu verziju pravila. Iako su ga fratri smatrali prestrogim, Franjo je pravilo odnio ravno u Rim gdje ga je papa Honorije III. godine 1223. potvrdio papinskom bulom “Solet annuere“.
Piše: fra Marko Galić / fra3.net
