Sveta Martina – mučenica koja je odabrala odabrala vjernost Isusu i odbila rimsko prijestolje
Sveta Martina – mučenica koja je odabrala odabrala vjernost Isusu i odbila rimsko prijestolje Povijest ove svetice započinje pronalaskom njezina groba, kada se 1534. god. angažirani papa Urban VIII. jako zauzeo za duhovnu obnovu Crkve, te je dao obnoviti brojne rimske crkve.
Tom prigodom su pronađene relikvije ove svetice u jednom glinenom sarkofagu, pa ju je Papa posebno stavio Rimljanima na štovanje. Da je Martina povijesna osoba, svjedoči njezino štovanje već u 7. st. Tada je u Rimu u njezinu čast podignuta crkva. Radi se o crkvi sv. Luke i svete Martine. Nakon pronalaska relikvija podignuta je nova crkva posvećena u njezinu čast, koja danas nosi naslov S. Luca e Martina.
Njezina slava i štovanje proširiše se brzo nakon njezine smrti te poprimiše velike razmjere. Postojanost u vjeri i neke neobične okolnosti njezina mučeništva kod mnogih su probudili najveće udivljenje.
Bila je kći uglednog Rimljanina, koji je triput obnašao visoku službu gradskog prefekta. Ostavši bez roditelja u nježnoj dobi, Martina je, iz ljubavi prema Kristu, svoju bogatu baštinu podijelila siromasima i posla u đakonice, djevojke koje su se u staroj Crkvi posvećivale dvorbi bolesnika i pomaganju siromaha.
Martina je bila izvanredno lijepa djevojka, tako da ju je htio za ženu uzeti sam car Aleksandar Sever. Ona je odbila njegovu ruku. Ljubila je jednostavan, sretan život u službi Boga i bližnjega, nego život na carskome prijestolju, u kojem bi došla u pitanje njezina vjera i vječno spasenje. Promatrala je i procjenjivala vrijednosti u duhu vjere. Bila je, uistinu, mudra i razborita djevica.
Kad je car saznao da je Martina kršćanka, upao je u srdžbu, dao ju je zatvoriti i izvesti pred sud. To su najobičnije metode svih silnika koji znaju samo za svoje sebične interese, dok prava drugih nemilosrdno gaze, tako je i ovaj silnik zaželio da se Martina odrekne svoje vjere.
Sveta je djevica bila svjesna da će ustrajati u vjeri samo uz milost Božju, i zato je usrdno molila za veliki dar postojanosti. Bog je čuo njezine molitve i dao joj je takvu jakost da je izdržala sve muke na koje su je okrutnici stavljali. Trebala je žrtvovati u hramu poganskoga boga Apolona.
To je onda odbila Pred kipom idola, Matrina se prekrižila i tako ispovjedila svoju vjeru. Kip idola se u taj čas raspao, a hram se urušio. Zato je Martina podvrgnuta cijelom nizu najrazličitijim mukama. Uz nebesku pomoć, ona je preživjela sva mučenja. Bičevali su je, kidali su je željeznim kukama, da bi je na koncu bacili pred zvijeri u amfiteatru. I u amfiteatru se dogodilo čudo.
Lav koji ju je imao rastrgati, legao je mirno pred njene noge. Martinini mučitelji su je onda bacili na lomaču, potpalili vatru, ali se u taj čas diglo neviđeno nevrijeme s velikim pljuskom, koji je ugasio vatru. Vidjevši da više nema nade u njeno odreknuće od vjere, odrubiše joj glavu. A to je bila njezina pobjeda, to je bila pobjeda vjere i ljubavi u Isusa Krista.
Nad grobom svete djevice i mučenice Martine ubrzo je podignuta krasna bazilika, a njezino se štovanje u Božjem narodu brzo raširilo. Štovali su je kao sjajan primjer postojanosti i hrabrosti u vjeri. Njoj u čast ispjevao je dva himna za časoslov papa Urban VIII.
NON ILLAM CRUCIANS
Niti greben je ljut ne plaši nit zvjerovi,
Niti šibe je strah, kruto što ranjava,
S visa rajskoga k njoj dolaze anđeli,
Višnjom hranom je jačaju.
I sam ostavlja lav pomamno bjesnilo,
K nogama baca se njoj krotak u obličju,
Smrti, Martino, mač istom te predaje,
K rajskim šalje te četama.
Oltar, s kojeg dah mirisnog tamjana
Pušeć diže se, sveđ zove te molbama
I uništuje laž gatanja poganskoga
Moću imena tvojega.
Od nas otjeraj draž opasnih naslada
Ti, što podaješ moć svim mučenicima,
Bože Trojedini: daj svjetlosti slugama,
Kojom duše usrećuješ!
