Sveta Katarina Labouré – svetica čudotvorne medaljice
Sv. Katarina rodila se 1806. godine u selu Fain-les-Moutiersu u biskupiji Dijon u Francuskoj. Roditelji su joj bili pobožni i ugledni. Katarina se već u ranim godinama djetinjstva odlikovala naročitom pobožnošću. U svojoj devetoj godini izgubila je majku i tada se izručila Djevici Mariji: “Sada ćeš ti biti moja majka.”
Dvije godine bila je kod svoje tetke, zatim se vratila k ocu, odvažno se prihvatila kućnih poslova, a ujedno revno vršeći pobožne vježbe bilo kod kuće, bilo u crkvi. Rano je primila prvu sv. pričest, a cijelog se života odlikovala ljubavlju prema presvetoj Euharistiji.
Odlučila je stupiti u družbu Kćeri kršćanske ljubavi nadajući se da će tako lakše raditi na usavršavanju duhovnog života. Otac se tome usprotivio pa je Katarina svoj plan odgodila za kasnije i čvrsto se pouzdala u Božju pomoć.
Otac se kasnije ipak predomislio i ona je stupila u Družbu. Kao novakinji ukazala joj se blažena Djevica, najprije u noći od 18. na 19. srpnja 1830. godine. U tom joj je ukazanju navijestila da će Bog njoj povjeriti neku posebnu zadaću. Drugi put joj se ukazala 27. studenog iste godine i objavila joj posebnu medaljicu te naložila da se pobrine oko izrade medaljice. Tu je zadaću s mnogo poteškoća uspjela ostvariti tek nakon dvije godine. Kad je medaljica bila izrađena i prodrla medu vjernike, blažena je Djevica preko nje činila mnoga čudesa te ju je pobožni puk nazvao “Čudotvorna medaljica”.
Kad je završila novicijat, radila je u staračkom domu u Engheimu blizu Pariza. Tu je ostala do kraja života: posvetila se njegovanju staraca s posebnom ljubavlju, požrtvovnošću i strpljivošću. Nemoguće je prenaglasiti njezinu silnu ljubav prema blaženoj Djevici. Cijelog života iskazivala joj je srdačnu zahvalnost za one trenutke koje je proživjela gledajući je licem u lice.
Sv. Katarina Labouré je bila tako ponizna da sve do njezine smrti, tj. 46 godina, nitko nije znao da joj se ukazala Blažena Djevica Marija i preko nje poslala svijetu Čudotvornu medaljicu.
Umrla je 31. prosinca 1876. godine. Blaženom je proglašena 28. svibnja 1933., a svetom 27. srpnja 1947. godine.
Sve što je doživjela ispričala je sestra Katarina u ispovjedaonici svome ispovjedniku g. Aladelu. Osobito ono: “Daj napraviti medaljicu po ovom uzorku.” Ispovjednik g. Aladel je izjavio: “Priznajem da sam sve to držao golom prijevarom njezine pobožne mašte.” Ali Katarina mu se ponovno i uporno obraćala. On ju je znao primati s podsmijehom. Čak ju je ponižavao. Kasnije se ipak predomislio. Katarina je dala toliko dokaza o svojoj iskrenosti da se je bojao i nadalje protiviti, u strahu da se ne protivi samoj Majci Božjoj. Čitavu stvar je povjerio pariškom nadbiskupu. Nadbiskup mu je odgovorio da u svemu tome nema ništa protiv vjere te da će biti suglasni i Crkva i vjernici ako dade napraviti medaljicu. On vidi u tome samo sredstvo za štovanje Majke Božje. Prvu medaljicu želi imati baš on, nadbiskup sam.
Tek nakon dvije godine Katarina je doživjela ispunjenje želje presvete Djevice. G. Aladel je kod industrijalca Vachettea naručio dvadeset tisuća medaljica. O pojedinostima u vezi s oblikom medaljice neprestano je ispitivao s. Katarinu, a nju nije nimalo zamaralo odgovarati mu na sva pitanja. Čim se medaljica počela širiti, odmah su se počela događati i čudesa. Prvi se medaljicom poslužio pariški nadbiskup. On je prvi okušao njezinu moć. Evo kako:
Njegov bivši prijatelj, biskup de Pradt, ležao je na smrt bolestan. I duša mu je bila na smrt bolesna. Otpao je od Crkve. Smrt samo što nije nastupila. Nadbiskup posjeti svoga znanca u njegovu stanu:
“Dragi prijatelju, što će biti od vas ako budete naskoro morali stupiti pred sud Božji?”
“Javno mnijenje smatra da sam ja neprijatelj Crkve, da su moji nazori pogrešni. Možda su oni koji tako misle, u pravu. Ali, gospodine, sve su vaše riječi uzaludne. Ne trpim nikakvo miješanje u svoje stvari. Ako se moje stanovište ne dopada Crkvi, neka me izopći.”
Nadbiskup je već i prije mnogo nastojao oko toga da svog prijatelja pomiri s Bogom i Crkvom, osobito zbog toga što bi njegova tvrdokornost bila na veliku sablazan vjernicima i jako oružje neprijateljima sv. Crkve. Htio je još govoriti kako bi ga u zadnji čas spasio od vječne propasti, ali bolesniku je bilo dosta: jednostavno je pokazao vrata visokom posjetitelju.
Sav utučen nadbiskup se udaljio. No, ipak nije izgubio nadu. Medaljicu, koju je nosio sa sobom, pritisne na svoje srce, opetujući uzdah: “O Marijo, bez grijeha začeta…” Jedva je napustio kuću bolesnika, kad je taj postao napadno uzrujan. “Pozovite nadbiskupa, zaklinjem vas, pozovite ga natrag, ali odmah!” zapovjedio je svome sluzi. Bolesnikov sluga poleti niz stubište, iziđe iz kuće i brzo dostigne nadbiskupa: u ime svoga gospodara ga ponizno moli za oproštenje i zaklinje ga da se vrati bolesniku. Jadni, buntovni sin sv. Crkve bio je svladan Božjom milošću, pokajao se za svoj grijeh, pomirio se s Bogom i Crkvom i nedugo zatim umro sa znacima iskrenog pokajanja.
Događala su se brojna čudesna tjelesna ozdravljenja. Još više je bilo izvanrednih, čudesnih duhovnih ozdravljenja koja se pripisuju medaljici. Obraćali su se tvrdokorni grješnici, protestanti, Židovi, odmetnici, bezvjerci, masoni, zločinci. Jedan od najdivnijih događaja iz povijesti ove medaljice je obraćenje velikog neprijatelja Crkve, Židova Alfonza Ratisbonnea.
Pomolimo se: Sv. Katarina Laboure, tebe je za svoju pomoćnicu izabrala sama Blažena Djevica Marija. Otkrila ti je svoju želju da njezina djeca nose čudotvornu medaljicu kao znak naše ljubavi za nju, i u čast njezina Bezgrešnog začeća. Posreduj za nas, da možemo slijediti želje naše nebeske Majke. Moli da možemo primiti posebne milosti koje izviru iz njezinih majčinskih ruku kao zrake svjetla. Amen.
