Svećenik odgovara: Je li grijeh imati prijatelje nevjernike?
Smijem li imati prijatelje nevjernike? Je li to grijeh?”, pitala se slušateljica Radiopostaje Mir Međugorje i odgovor potražila u rubrici Pitajte svećenika.
Odgovorio joj je fra Goran Azinović, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije koji je na službi misionara u Zürichu.
Na početku je fra Goran kazao kako je na ovo pitanje vrlo jednostavno odgovoriti jer je svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Boga i svaki čovjek mi može biti prijatelj te je kazao kako se u Švicarskoj dosta susreće s ljudima drugih kultura, religija, vjeroispovijesti, ali i s agnosticima i ateistima.
”Ljudi sami svjedoče kroz svoj život da su itekako moguća prijateljstva između ljudi koji se možda potpuno razlikuju i vjerski, i kulturno. Poželjno je da prijatelji budu, kao što je rekao Sveti Augustin, isto hoće i isto neće. Da imaju takvu misao prijatelji, da i Bog ujedinjuje”, kazao je fra Goran Azinović ističući primjer blaženog Carla Acutisa, koji je obratio jednoga svoga prijatelja i postao je katolik. Izbio je i primjer svetog Charlesa de Foucaulda, koji djelujući Sahari – kako kaže – nije imao namjeru druge obraćati, a bio im je veliki prijatelj, pomagao im je, bio im je u potrebi, nevolji i ljudi su ga cijenili i prelazili na kršćanstvo kad su ga vidjeli da ima pomaže, a od njih ništa ne traži.
”Prijateljstvo je uvijek besplatno i prijateljstvo je nešto što mi dajemo, ne trebamo od drugih očekivati da nam budu prijatelji, ali mi možemo biti drugima prijatelji. Ljudi ulaze u grešku kad prijateljstvo apsolutiziraju, kad kažu: To je moj najbolji prijatelj.
Mislim da ta formulacija najbolji ne može stajati, jer čim kažeš za nekoga najbolji, onda tu osobu opteretiš, onda isključuješ druge ljude i druge odnose. Prijateljstava može biti više, svaki ti prijatelj može dati blagoslov, pomoć… U vrijeme rata mnogi ljudi su stjecajem okolnosti, zapravo bili u logorima, bili su u vojsci zajedno i oni se možda danas puno ne viđaju, ali su veliki prijatelji. Oni kažu mi smo prijatelji iz ratnih dana, prijatelji iz školskih klupa, premda se danas ne vide često… Mi ljudi plutamo ovim svijetom, putujemo, mijenjamo se, odlazimo u druge krajeve, viđamo druge ljude, zato prijateljstvo je nešto što je dinamika, što nije samo statično, ono zapravo umire kad je statično i kad je zatvoreno”, pojasnio je fra Goran Azinović, ističući kako ”danas mnogi ljudi ne susreću druge ljude jer su sami nesigurni u svoju vjeru”.
”Boje se komunicirati s drugim ljudima, bili to ateisti, agnostici ili druge vjeroispovijesti. Kažu: Strah me je! Zato što ti sam svoju vjeru ne poznaješ i nemaš je čvrsto u svome srcu, a i tako je Bog to napravio da vjera nikad ne može biti potpuno čvrsta. Uvijek se prožimaju vjera i nevjera, sumnja i duboka vjera. Zato moguća su ta prijateljstva i Bog djeluje kroz njih. Ne trebamo se zatvarati za takve odnose jer nikad ne znamo što Bog smjera s našim životom”, zaključio je fra Goran.
