Svećenik objašnjava što je svetogrdna pričest i kako je nesvjesno činimo?
Što je svetogrdna pričest i kako je nesvjesno činimo? Dosta vjernika često se svetogrdno pričesti a da i nije svjesna samog čina takve pričesti.
Zadnjih nekoliko godina, prije obraćenja, pričešćivao sam se bez ikakve ispovijedi. U početku zato što sam osjećao stid, a kasnije iz navike. Ovo me sada, kada sam postao svjestan što sam napravio, strašno opterećuje. Jednostavno nisam vjerovao da je u hostiji pravo Tijelo i prava Krv Kristova. Bojim se da su neki zdravstveni problemi koji mi se javljaju u zadnje vrijeme i koji bi mi mogli ozbiljno narušiti budući život posljedica toga. Što raditi i kakav pogled imati na budućnost? Čemu se nadati? Hvala! (“Svetogrdna pričest”)
Dragi prijatelju, nadati se uvijek treba svemogućem Božjem milosrđu, jer njemu je stalo do toga da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (1 Tim 2,4).
Svetogrdne pričesti jesu, kako i sam uviđaš, teški grijesi. U tvome slučaju do njih je došlo uglavnom zbog stida od ispovijedanja. Međutim, valja si posvijestiti kako đavao i ovdje, kao i inače, nastoji sve izvrnuti: prije grijeha on nam uklanja svaki stid, da bi ga poslije ‘s kamatama’ vratio. U oba slučaja cilj mu je udaljiti čovjeka od Boga – najprije ga navesti na grijeh, a zatim i spriječiti ispovijed, a time i pomirenje s Bogom. Mi pak, kako nas osobito potiče sveti Ignacije, trebamo činiti suprotno: prije grijeha se stidjeti i zbog toga ne griješiti, a nakon grijeha, ako ga već u svojoj slabosti učinimo, ne imati stida (jer on je sada beskoristan, stoga i lažan), nego se „pokazati svećeniku“ (Lk 17,14) i po njegovoj službi vratiti se Ocu koji pun ljubavi čeka na odlutalu djecu (usp. Lk 15,20).
Što se tiče vjerskih sumnji, sveci su nam najbolji putokaz kako se u njima vladati. Tako je, primjerice, sveti Vinko Paulski tijekom četiri godine trpio snažne kušnje protiv vjere. Kada bi napadi postajali osobito jaki, sveti bi Vinko, ustrajući u molitvi, stavljao komad papira s ispisanim Vjerovanjem na svoje srce u znak odupiranja kušnji!
Iako Gospodin onome tko iskreno traži često daje znakove kojima mu potvrđuje otajstva vjere (kao nekoć Tomi, usp. Iv 20,25-27), ipak se, posebno u trenucima duhovnih pročišćenja, trebamo pouzdavati u Gospodina koji ne može prevariti niti biti prevaren i oslanjati se na ono što nam On objavljuje, a ne tražiti oslonac u svome krhkom znanju i razumijevanju. Graditi vjerski život na ovaj drugi način bilo bi kao graditi kuću na pijesku – kad-tad Gospodin dopušta kušnju koju čisto ljudska „vjera“ ne može izdržati i onda nastaje „ruševina velika“ (Mt 7,27).
Budući da si kroz vlastito iskustvo zasigurno i sam doveden do ovoga o čemu ti pišem, ne sumnjam da si se, Božjom milošću, iskreno pokajao i da sada s mnogo većom revnošću tražiš Gospodina (usp. Bar 4,28).
Grijesi uistinu imaju i svoje posljedice. O nedostojnom pričešćivanju sveti Pavao piše: „Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela. Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi. (1 Kor 11,27-30).
Ne želim time tvrditi da su tvoji zdravstveni problemi sigurno posljedica nedostojne pričesti, samo ukazati na to da je već sveti Pavao prepoznao „nemoć“ upravo u tom kontekstu.
Dok se grijeh u potpunosti briše u valjanoj ispovijedi, vremenita kazna ponekad ostaje (to ovisi o kvaliteti obraćenja). Ipak, i tada vremenita kazna ostaje samo djelomično – Bog „ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama“ (Ps 103,10). Katekizam nas uči kako strpljivo podnoseći patnje i svakovrsna iskušenja kršćanin treba da ove vremenite kazne za grijeh nastoji primiti kao milost; mora se truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži “starog čovjeka” i obuče “novog čovjeka” (KKC 1473).
U sljedećim člancima Katekizma među ostalim piše:
– Obraćanje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh.
– Ta duhovna dobra općinstva svetih nazivamo također riznicom Crkve: njen sadržaj čine ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, molitve i dobra djela blažene Djevice Marije i svih svetaca.
– Oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrješivanja, sto ju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego i potaknuti ga na djela pobožnosti, pokore i ljubavi.
Preporučujem ti također izravnu molitvu za ozdravljenje (osobnu, zajedničku, svećeničku), duhovno vodstvo, kao i sakrament bolesničkog pomazanja, ukoliko dođe do potrebe za njime.
Samo hrabro naprijed. Imaj pouzdanja u Gospodina koji je pravedan, ali iznad svega milosrdan i ne pripušta nam nikakvu teškoću koju ne bi s njegovom milošću mogli nositi i koja nam, na koncu, ne bi bila na dobro.
Btb,
don Damir Stojić
