Svećenik objašnjava najmoćnije đavolsko oruđe – i kako ga pobijediti
Vjerujem da je najmoćnije oruđe koje vrag ima protiv nas, strah.
Kad kažem “strah”, ne mislim na “strah od Boga”, koji je duhovni dar koji nam pomaže poštovati Boga. Ne, mislim na strah koji nam govori da Bog ne želi ono što je dobro za nas. Mislim na strah koji u konačnici dovodi do pobune. Jer ako ne vjerujem osobi na vlasti jer ne vjerujem da je zainteresirana za moje dobro, pobunit ću se protiv nje.
U ljudskoj je prirodi pobuniti se protiv te vrste zlostavljačkog autoriteta. Doista, i samog đavla tjera strah. Bojao se da naša kreacija na neki način umanjuje njegovu. Nije vjerovao Bogu i Njegovoj volji. Njegov strah doveo je do pobune i mržnje; ne samo od Boga, nego i od nas. Njegov glavni alat je ono što ga pokreće. U vrtu se njegova kušnja temelji na strahu, strahu kojim je sam đavao motiviran: “Bog ne želi ono što je dobro za tebe. Ne vjeruj Mu.” Zato je prva emocija koju Adam i Eva osjete nakon pada strah (primjećuju da su goli) i taj ih strah navodi da se pokušaju sakriti od Boga.
Strah je najveći razlog zašto katolici ne evangeliziraju. Bojimo se odbacivanja, da će naše nepoznavanje vjere biti razotkriveno, da će nas progoniti, da ćemo morati istupiti iz društva. Doista, evangelizirati znači reći da ono što svijet nudi nije dovoljno. To bi nas također moglo izložiti ruglu, progonu ili odbacivanju. Moglo bi razotkriti i naš nedostatak znanja.
Strah je ono što uništava zvanja. Mladić ili djevojka će se bojati odbijanja, optužbi, gubitka neovisnosti i raznih drugih stvari. Pokazat će im se apsolutno najgori primjeri: nevjerni svećenici, nesretni oženjeni ljudi, ogorčeno vjersko, [ili] kriminalno ponašanje. Reći će im se da je to norma i tko će postati budu li slijedili takav put. Strah će se uzgajati sve dok se čak i pomisao o traženju Božje volje ne iščupa iz korijena. Strah je ono što uništava naše liturgije. Strah? Apsolutno! Strah da neću dobiti ništa od toga, strah da će ljudi otići, strah da će me se smatrati nevažnim, strah da će me se smatrati zastarjelim itd. Strah nas tjera da fokus usmjerimo na sebe. To nas izolira.
Ako je moj modus operandi samozaštita/samozadovoljstvo/samozadovoljstvo, svi oni viču Bogu: “Ne vjerujem ti! Moram paziti na svoje dobro!” Zato što je ispravno štovanje usmjereno od nas samih prema Bogu. Ako nemam povjerenja u Boga, tada misa postaje ili umirenje nepravednom Bogu ili potpuno jednokratan događaj. Zašto obožavati nešto što ne brine za naše dobro? U Bibliji nam je 365 puta rečeno da se ne bojimo.
Bog zna što nam strah čini. Budući da nas zapravo voli i želi ono što je dobro za nas, govori nam da mu vjerujemo – da imamo hrabrosti i snage. On zna da će nas strah zaustaviti i na kraju zauvijek uništiti. Strah vodi do ljutnje. Vodi nas u tamu. Strah nas dovodi do pobune i očaja. Vodi nas u prazninu i nezadovoljstvo životom. To nas navodi da udarimo protiv onih koji nisu vezani strahom. Vrag to zna. On je pretposljednji primjer “bijeda voli društvo”. Strah se pobjeđuje vjerom – odluka po odluka.
Odlučnost, glavna vrlina, kada je vođena teološkim vrlinama vjere, nade i ljubavi potiče nas da odbacimo strah. To nam daje hrabrosti da s radošću podnosimo sve što će oni koji su još u strahu baciti na nas. Živite čvrsto prožeti vjerom, nadom i ljubavlju, a evangelizacija i poziv neće biti samo nešto od čega se više neće bježati, nego će biti nešto željeno. Živite hrabro prožeti vjerom, nadom i ljubavlju, tada će štovanje Boga, a ne ljudska zabava, ponovno postati fokus naših liturgija. Na molitvu se neće gledati kao na teret za umirenje Bogu, već kao na čežnju za rastom u našem odnosu s Bogom i Tijelom Kristovim.
Međutim, vrline su discipline pomoću kojih svjesno odlučujemo što želimo biti. Moramo odlučiti vjerovati Bogu izbor po izboru, predajući svoju volju Njegovoj providnosti. Hladnoću straha zamjenjuje vatra ljubavi. To je tvoj izbor. Bog ima jedan plan za vas.
