Svećenik na Titanicu: Posljednje putovanje vlč. Thomasa Bylesa
SVEĆENIK NA TITANICU Posvuda su se čuli udarci stopala ljudi koji su trčali. Svima je bilo jasno da je nešto pošlo po zlu. I da se ništa nije čulo, osjećalo se u zraku. Neslomljiva prijetnja bila je pred nama i snažno smo je osjećali. U tom trenutku svećenik je s časoslovom u ruci molio Povečerje i šetao palubom.
I on je čuo alarme i zasigurno znao da je nešto ozbiljno pošlo po krivu. Njegovo je ime vlč. Thomas Byles, a brod na kojem se nalazi i koji tone je Titanic.
Posljednje putovanje vlč. Bylesa započelo je ukrcavanjem na Titanic
Kada se otisnuo na pučinu 1912. godine, Titanic je bio poznat kao najveće plovilo na svijetu. Mogao je zaprimiti 2 435 putnika. Smatralo se da je nepotopiv. Nitko nije niti pomišljao da je to moguće onog trenutka kada je brod napuštao obrise Ujedinjenog Kraljevstva nestajući u Atlantiku.
Svećenik Byles ukrcao se na Titanic u Southamptonu, napuštajući rektorat u Essexu rano ujutro u srijedu, 10. travnja 1912. Odjeven u crnu reverendu sa samo jednim kovčegom u ruci ulovio je vlak za London prije nego što je brod pristigao u Englesku luku. Glamuroznost prilike zrcalila se na licima svih putnika malo poslije podne u srijedu po Uskrsu, kada je brod zaplovio uz zvuke benda.
Rođaci iz Amerike su mu kupili kartu. Krajem 1911. svećenikByles je dobio poziv da prisustvuje vjenčanju svoga brata Williama i njegove zaručnice Isabel Katherine Russel. Ceremonija se trebala održati u crkvi sv. Augustina u Brooklynu 21. travnja 1912. godine.
Istovremeno je brinuo za zemaljsko i za nebesko
Napuštajući Southampton, otac Byles je napisao pismo svojoj postarijoj kućnoj pomoćnici. Pismo je poslao kada je brod pristao u Irsku ukrcati tamošnje putnike. U pismu iznosi svoje brige. Brinuo se istovremeno i za nebesko i za zemaljsko. Bojao se da je izgubio kišobran dok je trčao od kolodvora do luke, ali i da neće stići održati misu prije nego brod napusti Irsku. Obećao je pisati ponovno čim pristigne u New York.
Svećenik Byles je rođen u Leedsu, u Engleskoj, 26. veljače 1870. kao najstarije od sedmero djece. Njegov je otac bio protestantski pastor i obitelj vrlo pobožna. Školovao se u Leamingtonu u središnjoj Engleskoj gdje se obitelj preselila kada mu je bilo 12 godina. 1885. je dobio stipendiju za internat u Lancashireu. Tamo je otkrio dvije stvari: da boluje od epilepsije i da sumnja u protestantizam u kojem je odgojen. Poput drugog slavnog engleskog obraćenika nekoliko desetljeća ranije, Byles je počeo istraživati Crkvene Oce. Sumnje su ga odvele do Rima.
Kao mladić se obratio na katoličanstvo i šokirao svoju obitelj
1888. se upisao na Oxford. Iako je dobio stipendiju za matematiku, kasnije se prebacio na teologiju koju je i diplomirao 1894. godine. Za vrijeme studija odlučio je prigrliti anglikanstvo. Nešto ranije je njegov brat William, također tijekom studija na Oxfordu, šokirao širu obitelj obrativši se na katoličanstvo. Na starijeg brata ovo je obraćenje imalo potpuno drugačiji učinak. Potaknulo ga je na još pomnije proučavanje crkvenih otaca. Ubrzo je odlučio odgoditi odluku da (p)ostane anglikanac.
Nakon što je napustio protestantsku vjeroispovijest svoj obitelji te više nije bio zadovoljan ni anglikanstvom, Byles se našao u nevolji pokušavajući razlučiti pravi put. Možda je već tada duboko u srcu znao koji je jedini preostali put, ali odupirao se njime poći. Tada mu se, neočekivano, na svetkovinu Tijelova, tijekom dulje meditacije, jedini pravi put sam otkrio. Više nije oklijevao. Na istu svetkovinu godinu poslije primio je svetu Pričest po prvi puta i oslobođen svih sumnji postao je katolik.
Svećenik Byles je o svemu obavijestio svoju obitelj. Na jesen je počeo pohađati studij teologije, kojeg je zbog slabog zdravlja bio prisiljen napustiti. Kratko se bavio poučavanjem te je u isto vrijeme napisao i djelo: Školski komentar na drugu poslanicu svetog Pavla postola Korinćanima. Zanimljivo je da se upravo u ovoj poslanici, među rijetkim mjestima u Svetom pismu, spominje brodolom.
Ubrzo je osjetio i duhovni poziv
Česta obolijevanja narušavala su i njegov uspjeh u karijeri učitelja. Do 1899., Byles se dovoljno oporavio da bi ponovno upisao studij teologije, ovaj puta u Rimu. Počeo je razmatrati i duhovni poziv. Zaređen je za svećenika 15. lipnja 1902.. Nakon ređenja se vratio u Englesku, početkom 1903. godine. Njegova je prva služba bila u jednoj Londonskoj župi, ali i ona je naglo prekinuta narušenim zdravljem. Nakon toga je poslan na selo radi oporavka. Sljedeće se godine vratio u službu, i to u seosku župu u blizinu Essexa. Tamo je boravio i kada je primio telegramom poziv na vjenčanje svoga brata. Brat je je stanovao u New Yorku i želio je da Thomas prisustvuje njegovu vjenčanju.
Na Titanic su se ukrcavali ljudi svih socijalnih statusa, različitih nacionalnosti. Među njima su bila i tri svećenika. Uz vlč. Bylesa iz Engleske, još jedan svećenik iz Bavarske i jedan iz Litve.
Veseli narod iz podpalublja neizmjerno je cijenio vlč. Bylesa
Kada se brod otisnuo na Atlantic, kabina velečasnog Bylesa je bila smještena u drugom razredu. Unatoč tome, on je većinu vremena provodio u podpalublju. Većina tamo smještenih putnika bili su Irci i s njima je provodio najviše vremena. U subotu, 13. travnja je ispovijedao satima. Bila je to priprema za nadolazeći blagdan, nedjelju Božjeg milosrđa. Na sam je blagdan slavio misu u podpalublju i propovijedao o Crkvi kao sigurnoj lađi na uzburkanom moru života. Nije ni slutio koliko su duboko proročke bile ove njegove riječi. Nitko to nije slutio. Tu je nedjelju ova neobična zajednica vjernika provela moleći krunicu i prianjajući raznim drugim pobožnostima. Spuštala se noć i činilo se da Titanik mirno plovi Atlantikom. Sve je bilo u savršeno uredu. U 23:40 miran san putnika naglo je prekinut bukom sirena za uzbunu.
Čuvši to, svećenik Byles je požurio u podpalublje. Tamo je već vladala panika. Bilo mu je jasno da je vrijeme za spašavanje života – i duša. Znao je točno koja je njegova uloga u svemu tome. Bio je to trenutak za kojeg se pripremao čitav život, vrhunac njegova poslanja. Bacio se na posao.
U tragediji je prepoznao vrhunac svog poslanja i trenutak za koji se pripremao čitav život
Zamolio je sve prisutne za trenutak tišine. Gomila prestrašenih ljudi najednom se umirila. Potaknuo ih je da izmole Čin pokajanja. Govorio je o opasnostima koje su ih zahvatile te o važnosti zadržavanja trezvenosti u reakcijama kako bi se što više ljudi uspjelo spasiti, počevši od žena i djece. Osobno ih je pratio i ukrcavao na pomoćne splavi.
Oni koji su preživjeli, ističu vlč. Bylesa kao jednog od rijetkih ljudi koji su ostali sabrani u tragičnoj situaciji. Kao da se uistinu pripremao za taj trenutak čitav život. Kada je ukrcao prvu skupinu žena i djece iz podpalublja, odbio je pridružiti im se na splavi i spustio se nazad po ostale.
Bend koji je bio zadužen za animiranje putnika sviranjem je pokušavao umiriti putnike i barem malo uljepšati zastrašujuću atmosferu. Vrlo je brzo postalo očito da neće biti dovoljno pomoćnih splavi. Mnoštvo koje je čekalo spašavanje okružilo je vlč. Bylesa. Mnoštvo koje je postupno postajalo svjesno da neće dočekati svoj red. Suočen s tom činjenicom, vlč. Byles ponovno se odbija ukrcati na splav.
Sabrana molitva vlč. Bylesa odjekivala je i dok je ocean gušio posljednje obrise broda i vapaje na njemu zatočenih ljudi
Uskoro je zajedno sa preostalim mnoštvom promatrao posljednju splav kako nestaje u mraku, znajući da je s tom splavi otplovila i svaka nada u nastavak ovozemaljskog života. Bend je zasvirao poznatu melodiju Bliže, o Bože moj. Veličanstveni zvuci pjesme koja se nerijetko izvodi na sprovodima, ispunjali su palubu. Neki su zaplakali. Neki su samo gledali u prazno. Neki su pali na koljena, poguli glave i pokušavali odolijevati izvrtanjima broda. Neki su molili. Među zadnjima je bio i svećenik Byles. Ovo je slika trenutka s kojim se suočava svaka kršanska duša. Konačna bitka života i smrti, vjere i nepostojanja. Mnoge su oči bile uperene u njega. A on je gledao u prvi veliki val koji se spremao razbiti o palubu.
Izdignuo se što je više mogao, podignuo ruku i blagoslovio sve prisutne. Ostao je na nogama, stiščući krunicu i raspelo u rukama. Predvodio je mnoštvo u molitvi. I dalje su ih pratili zvuci violine.
Oni koji su se uspjeli spasiti bespomoćno su promatrali obrise ljudi zaglavljenih na brodu. Osluškivali su zvuke glazbe i molitve koji su postajali sve dalji i sve su se češće izmjenjivali zastrašujućim vriskovima.
Krv im se ledila u žilama, od hladnoće oceana i jezovitog prizora. Brod je tonuo, a valovi su ljuljali pomoćne splavi. Tama se nadvijala i nad njima, preživjelima. Tama smrti zauvijek izgubljenih i tama neizvjesnosti opasnog nastavka putovanja. Titanic je od nepotopivog diva postao posljednje počivalište 1 516 duša. I spomenik jednog katoličkog svećenika, vlč. Thomasa Bylesa.
Bliže, o Bože moj, k sebi me vij!
