Kada su ga jednog jutra vrućeg rimskog kolovoza 1568. (15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe), pronašli kako beživotan leži na svojoj postelji, pred usta mu nisu stavili ogledalo da bi provjerili diše li – kako se to obično činilo – već upravo Gospinu sliku. No pokazalo se kako sv. Stanislav već Gospu, koju je toliko ljubio, promatra licem u lice.
Stanislav je rođen u Rostkowu, u Poljskoj, u plemićkoj obitelji. Zajedno s Talijanom Alojzijem Gonzagom i Belgijancem Ivanom Berchmansom, čini “trojac” mladih svetaca sazrelih u krilu, tada još mladog reda Družbe Isusove, koji su vlastitim životima posvjedočili njegovu vrijednost i dragocjenost.
U velikoj mjeri zahvaljujući pobožnoj majci, Stanislav je odrastao bez mladenačkih ‘mušica’, kao ljubitelj pobožnosti, sabranosti, te vazda spreman činiti dobro drugima.
Ime je dobio po svetome krakovskome biskupu i zaštitniku Poljske. Nakon što ga je otac s 15 godina, zajedno s bratom Pavlom, poslao u Beč na studij, ondje se susreo s vrlo svjetovnim načinom života, te se morao poslužiti svim raspoloživim duhovnim izvorima kako bi se odupro.
Njegova se drama još više zaoštrila kada ga je teška bolest na dugo vremena prikovala za krevet. Kada je, tako bolestan, zaželio primiti euharistiju, morala su mu – kako svjedoče životopisci – u pomoć priskočiti dva anđela, jer se nije našao nitko drugi tko bi mu pozvao svećenika.
Kroz to je vrijeme u njemu sazrela želja posvetiti se Gospodinu u redovima nasljedovatelja Ignacija Loyolskoga. Nakon što mu se otac tome oštro suprotstavio, zatražio je pomoć svetoga Petra Kanizija, tada provincijala austrijskih isusovaca. Ne zna se točno što mu je ovaj savjetovao, ali je Stanislav jednoga jutra napustio Beč i našao se u jezuitskom kolegiju u Dillingenu.
Godine 1567. poslan je u Rim u novicijat. Imao je svega 17 godina, te samo još godinu dana života pred sobom, ali mu je to bilo dovoljno za teški uspon prema kršćanskoj savršenosti, sve do svetosti.
Uzoran u načinu življenja, vrlo zauzet učenjem, svoj je duhovni život pretvorio u istinsku pobožnost, osobito odan Djevici Mariji.
Kada su ga jednog jutra vrućeg rimskog kolovoza 1568. (15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe), pronašli kako beživotan leži na svojoj postelji, pred usta mu nisu stavili ogledalo da bi provjerili diše li – kako se to obično činilo – već upravo Gospinu sliku. No pokazalo se kako on već Gospu, koju je toliko ljubio, promatra licem u lice.
Svetim ga je proglasio, zajedno s Alojzijem Gonzagom, papa Benedikt XIII., 1726. godine. Papa Ivan Pavao II. preporučio je svoj mladeži proučavanje lika ovoga sveca i ostvarivanje svojih ideala.
Zaštitnik je novaka Družbe Isusove i uopće studentske mladeži, Poljske i Litve.
