Sv. Leopold Mandić o poniznosti: Nesretna li čovjeka koji u sebi osjeća silnu sklonost traženju časti i slave!

Poniznost je jedna od glavnih kreposti svetačkog života. Skromni svetac ispovjedaonice sv. Leopold Bogdan Mandić, iako malen rastom, poniznošću je postao “gorostas ljubavi i svetosti”, stoga nam može biti veliki uzor u nastojanjima da gradimo svoj život na ovoj kreposti. Otac Leopold u svojim je spisima zabilježio kako je poniznost jedna od najkarakterističnijih kršćanskih kreposti, ali ujedno i jedna od najtežih.

“Među žalosnom baštinom koju smo svi primili od svojih praroditelja, kao kaznu za njihov grijeh, treba uvrstiti duh prožet bahatošću i ohološću. Svi osjećamo u sebi silnu sklonost traženju časti i slave, kao nečemu što će pridonijeti našoj uzvišenosti i dobrim sposobnostima. Nesretna li čovjeka, koji se dopusti zavesti pokvarenom naravi! Povodeći se za tom sklonošću, on griješi protiv istine, jer ne priznaje kao Božji dar ono dobro što ga posjeduje. Griješi, takoder, protiv pravednosti, prisvajajući si čast i slavu koju dugujemo jedino Bogu, prvom Počelu i konačnoj svrsi svega dobra.” Tako je o poniznosti pisao otac Leopold, pokazujući da ima jasne ideje o kreposti koja je jedna od najkarakterističnijih za kršćanina, ali ujedno i jedna od najtežih. Ona je tako teška, jer je mi nastojimo izbjeći. A da bismo to učinili što mirnije savjesti, nastojimo joj iskriviti narav, umjesto da joj jednostavno priznamo ono što ona zapravo jest.

Ponajprije, poniznost mora biti istina, a to znači iskreno priznavanje da sve što dobro imamo dolazi nam od Boga, a ne od naše zasluge. Otac Leopold je živio od te ideje i pokazivao ju je u svakoj prilici koja mu se pružila da Bogu iskaže slavu i da druge potakne da to isto čine. Priznavši u istini da je svako dobro u nama od Boga, a da je naš jedino grijeh, moramo prihvatiti svako poniženje Božje pravednosti, koji nas čisti na ovom svijetu od naših slabosti, da nam obilno udijeli svoje milosrđe u budućem životu. Dakle, dar, a ne kazna!

Dugim i napornim vježbanjem otac Leopold se naprosto udomaćio s tim poimanjem visoke savršenosti i to mu je postalo sasvim prirodno. Nažalost, takvo gledanje je daleko od svake ljudske mudrosti i njoj je ono čak nepojmljivo. To je postalo njegovim životom. On nije prihvaćao poniženja s tek nekom ravnodušnošću, već, može se reći, radosno.

Jednom prijatelju, koji mu je katkada znao priopćiti kakvu neuljudnost koju su subraća pokazala na njegov račun, sagnuvši glavu rekao bi: “Imaju pravo. Ja zaslužujem još gore.” To je pokazao na opću pobudu i u neočekivanim, pa i uistinu teškim prigodama:

• Jednog je dana dobri otac prolazio nekom sporednom ulicom u Padovi. Okruži ga grupa fakina i počnu se zabavljati stavljajući mu kamenčiće u kapuljaču. U taj čas naide poznati liječnik u gradu, Angelo Feriani, njegov pokornik. Kada je vidio što se zbiva, oštro prekori dječurliju, ali otac ga umiri govoreći nasmiješen: “Pustite, pustite, neka se zabavljaju. Nisam zavrijedio drugo!
• Bio je kišovit dan. Otac Leopold je prolazio jednom ulicom Padove u kojoj je bilo mnogo kaljuže. Odjednom dojuri automobil. On se skloni na rub ceste, da ga ne bi blato poprskalo. Vozač se zlobno približi sasvim blizu njega i, vozeći kroz kaljužu, poprska ga blatom od glave do pete. Smijući se, odjuri dalje. Baš u taj čas naiđe jedan gospodin, pa vidjevši tu neotesanost priđe ocu i reče sav smatrajući da to nije uvreda koja nam je nanesena, već čin žalostan: “Oče, što li Vam je učinio taj neotesanac!” A otac Leopold, miran i nasmijan, odgovori: “Ne brinite se za mene. To je još malo. Zavrijedio sam ja mnogo gore.”
• 14. srpnja 1934. g. otac Leopold se našao u tramvaju. Išao je ispovijedati u jedan ženski samostan. Kada je stigao do odredišta htjede sići, ali u gužvi nehotice povrijedi jednog mladića koji mu, ljut kao zmija, opali ćušku. Dobri otac nije reagirao, već nasmiješen reče: “Daj me uljepšaj i s druge strane, jer ću biti ružan, ako budem išao po gradu crven samo s jedne strane.” Nesretnik je ostao potpuno zbunjen. Kleknuo je među ljudima i zamolio oca za oproštenje. Otac Leopold ga potapša po ramenu i reče mu: “Ništa, ništa! Prijatelji kao i prije!”
• Pripovijeda jedan poznati profesor na Sveučilištu u Padovi: “Jedno poslijepodne, nakon ispovijedi zamolih oca Leopolda da sa mnom malo pođe u samostanski vrt. Odmah pristane. Dok sam s njim razgovarao, izašle su mi riječi pohvale njemu u čast. Uz nas je prošao poglavar samostana i čuo te riječi. On ih opovrgne i to riječima koje su mi zvučale ponižavajuće za dragoga oca. Ujedno mu naredi da se vrati u svoju ispovjedaonicu. Otac Leopold ne samo da se nije zbunio, već je s blagim smješkom nutarnjeg zadovoljstva prihvatio te ponižavajuće riječi. Ljubazno me pozdravi te se smiren i vedar vrati se u svoju ispovjedaonicu.

www.medjugorje-news.com/hkm.hr