Sv. Efrem Sirac
Crkva se danas spominje sv. Efrem Sirca, đakona i najznamenitijeg kršćanskog pjesnika patrističkoga doba. Pročitajte što je o ovom velikom kršćanskom svecu rekao papa emeritus Benedikt XVI.
Draga braćo i sestre!
Uspoređujući ga s Afraatom, o kojem smo govorili u prethodnoj katehezi, mnogo više podataka imamo o svetom Efremu Sircu, rođenom u Nisibi oko 306. godine u kršćanskoj obitelji. Efrem je najvažniji predstavnik kršćanstva sirskoga jezika. On je uspio na jedinstveni način pomiriti poziv teologa i pjesnika. Odgojen je i rastao je uz Jakova, biskupa Nisibija (303.-338.), a zajedno je s njime utemeljio teološku školu svoga grada. Nakon biskupskoga ređenja snažno je bio uključen u život mjesne kršćanske zajednice sve do 363. godine, kad je Nisibi pao u ruke Perzijanaca.
Efrem je tada prešao u Edesu gdje je nastavio sa svojom propovjedničkom djelatnošću. Umro je u tome gradu 373. godine kao žrtva zaraze što ju je dobio brinući se za oboljele od kuge. Predaja kaže da je Efrem bio monah, no on je zapravo pripadao onoj skupini ljudi – muškaraca i žena – koji se, kako nekoć tako i danas, u potpunosti posvećuju Kristu u služenju crkvenoj zajednici, prihvaćajući djevičanstvo i siromaštvo.
Efrem je bez sumnje najveći među sirskim ocima i najznamenitiji pjesnik čitavog patrističkoga doba. Od njega nam je ostao zamjetan broj djela koja se mogu u četiri kategorije: djela pisana uobičajenom prozom (njegova polemička djela ili biblijska tumačenja); djela u pjesničkoj prozi; homilije u stihovima; i konačno himni koji su zasigurno i njegovo najopsežnije djelo. Riječ je o piscu koji je pod mnogim vidovima bio bogat i zanimljiv, no osobito se to odnosi na njegov teološki profil.
Želimo li se približiti Efremovu nauku, moramo od samoga početka naglasiti činjenicu da je njegova teologija u poetskom obliku: tako mu poezija omogućuje da produbi teološko promišljanje putem paradoksa i slika. Naravno, može biti iznenađujuće da se kod istoga pisca mogu istovremeno naći, s jedne strane, briga za pravovjerje na trojstvenoj i kristološkoj razini, a s druge strane, uporaba poetske književne vrste s izuzetno obilnim i izvrsno iskorištenim simboličkim načinom govora.
Zapravo, Efrem u svojoj potrazi za Bogom, u svojem načinu teološkoga promišljanja, slijedi upravo stazu paradoksa i simbola. Međusobno suprotstavljene slike kod njega imaju posebnu ulogu, jer mu služe kad želi podvući otajstvo Boga. Navodimo, primjerice, nekoliko sjajnih slika preuzetih iz himana O rođenju Kristovu. Pred Djevicom Efrem nadahnutim tonom izriče svoju zadivljenost:
“Gospodin dođe u nju
kako bi postao slugom.
Riječ dođe u nju
kako bi šutjela u njezinu krilu.
Grom dođe u nju
kako ne bi bučio.
Pastir dođe u nju
a, evo, rađa se Jaganjac koji tiho plače.
Jer Marijino je krilo
preokrenulo uloge:
On koji je sve stvorio
zaposjeo ga je, ali siromašan.
Svevišnji dođe u nju (Mariju),
no uđe u nju ponizan.
Sjaj dođe u nju,
no odjeven poniznim pelenama.
On koji sve daruje
upozna glad.
On koji sve napaja
upozna žeđ.
Gol i svučen iziđe iz nje,
on koji (ljepotom) sve odijeva”
(Himan “De Nativitate” 11,6-8).
Da bi izrekao otajstvo Krista, Efrem koristi veliku raznolikost tema, izričaja, slika. U jednom od svojih himana na dobro povezuje Adama (u raju) s Kristom (u Euharistiji):
“Bi tako da je
mačem kerubina
zatvoren bio
put prema stablu života.
No za narode,
Gospodar toga stabla
dao se sam za hranu
u (euharistijskom) prinosu.
Stabla Edena
dana su za hranu
prvome Adamu.
Poradi nas, sam vrtlar
toga Vrta
učinio se hranom
naših duša.
Svi smo doista izašli
iz Raja skupa s Adamom,
koji ga je napustio.
Sad kad ondje (na križu) kopljem
mač uklonjen,
možemo se vratiti”
(Himan 49,9-11).
Govoreći o Euharistiji, Efrem se služi dvjema slikama: žeravicom i užarenim ugljenom, i biserom. Tema žeravice preuzeta je iz proroka Izaije (usp. 6,6). Slika je to serafina koji klještima uzima žar i samo dodiruje prorokove usne kako bi ih očistio; kršćanin, pak, dodiruje ali i guta Žar, a to je sam Krist:
“U tvome kruhu krije se Duh
kojega se ne može jesti;
u tvome je vinu plamen koji se ne može piti.
Duh u tvome kruhu, plamen u tvome vinu:
to je divota što je naše usne primaju.
Serafin ne mogaše prste približiti žaru,
koji bijaše samo približen usnama Izaijinim;
nit’ su ga prsti dotakli, nit’ su ga usne progutale;
no nama je Gospodin oboje dozvolio.
Plamen sa srdžbom siđe uništiti grešnike,
no plamen milosti silazi na kruh i ostaje.
Umjesto plamena koji uništi čovjeka,
jeli smo plamen u kruhu
i oživljeni smo”
(Himan “De Fide” 10,8-10).
Sliku bisera Efrem koristi u svojim himnima kao sliku vjere, otajstva Boga, Riječi koja je postala čovjekom, čija je narav čista i nedostižna poput svjetla kojim sjaji biser:
“Stavih (biser), braćo moja, na dlan ruke svoje,
ne bih li ga promotrio.
Pogledah ga s ove i one strane:
sa svih je strana jednako izgledao.
(Takvo) je traženje Sina, nedostižno,
jer ono je sve svjetlo.
U njegovu sjaju, vidjeh Sjajnoga,
koji ne postaje taman;
u njegovoj čistoći,
vidjeh veliki znak tijela našega Gospodina,
koje je čisto.
U njegovoj nepodjeljivosti,
vidjeh istinu,
koja je nepodjeljiva.
(Himan “O Biseru” 1,2-3).
Efremov lik i danas je aktualan u životu raznih kršćanskih Crkava. Otkrivamo ga ponajprije kao teologa koji, polazeći od Svetoga pisma, poetski promišlja otajstvo otkupljenja čovjeka, što ga je izveo Krist, utjelovljena Riječ Božja. Njegovo je teološko razmišljanje izrečeno slikama i simbolima preuzetim iz prirode, iz svakidašnjeg života i iz Biblije.
Poeziji i himnima za liturgijsku uporabu, Efrem ulijeva didaktički i katehetski karakter; riječ je o teološkim himnima prilagođenim za recitiranje i liturgijsko pjevanje. Efrem se služi ovim himnima prigodom liturgijskih slavlja u širenju nauka Crkve. Oni su se u to doba pokazali kao izuzetno učinkovito katehetsko sredstvo za kršćansku zajednicu.
Važno je Efremovo razmišljanje o Bogu stvoritelju: ništa u stvorenju nije izolirano, a svijet je, uz Sveto pismo, Božja Biblija. Koristeći se na pogrešan način svojom slobodom, čovjek izvrće poredak svemira. Za Efrema je važna uloga žene. Svijet u kojem on o tome govori uvijek je po tom pitanju pokazivao osjetljivost i poštovanje: Isusovo prebivanje u krilu Marijinu na osobit je način uzvisilo dostojanstvo žene.
Za Efrema, kao što nema Otkupljenja bez Isusa, tako nema ni Utjelovljenja bez Marije. Božanska i ljudska dimenzija otajstva našega otkupljenja nalaze se već u Efremovim tekstovima; na poetski način i slikama koje su u temelju svetopisamskoga podrijetla, on priprema teološku podlogu, a u nekom smislu i sam teološki jezik velikih kristoloških definicija crkvenih koncila 5. stoljeća.
Efrem, kojega kršćanska predaja časti naslovom “harfe Duha Svetoga”, ostao je đakonom svoje Crkve kroz cijeli svoj život. Bio je to odlučujući i simboličan izbor: bio je đakon, to jest poslužitelj, bilo u liturgijskom otajstvu, bilo, još korjenitije, u ljubavi prema Kristu kojega je na nedostižan način opjevao, bilo, u konačnici, i u ljubavi prema braći koje je rijetkom umješnošću uvodio u poznavanje božanske Objave.
Kateheza pape Benedikta XVI., srijeda, 28. studenoga 2007.
