Stravična vizija pakla sv. Veronike Giuliani: Vidjela je od koga je sazdano prijestolje sotone
Život, spisi i iskustvo svete Veronike Giuliani, djevičanske mističarke nisu ništa drugo nego krik u obranu nauka, snažna potvrda vjere i nauka Crkve. Dnevnik je ispunjen njenim borbama s demonima te njihovim posjetima i opisima pakla.
Današnji racionalistički svijet sklon je više ne vjerovati u mnoge, ako ne i sve, nevidljive stvarnosti vjere; prije svega u postojanje pakla i demon.
Čak i među određenim “vjernicima” postoji tendencija izbjegavanja razmišljanja o ovim stvarnostima, ograničavanja, negiranja, ili barem negiranja vječnosti pakla, ili ga smatraju praznim, odbijajući vjerovati u konkretne boli i patnje, vatru…itd.
Demoni
U Dnevniku svete Veronike tako čitamo da su joj demoni otimali vrčeve i drugo posuđe iz ruku, polijevali je kipućom vodom u kuhinji; zgrabili su joj pero, prolili tintu, dok je pisala dnevnik. Jedva da je imala mirnu noć: pojavljivali su joj se u velikom broju, u strašnim deformacijama, prijeteći, opsceni… vrištali su, urlali, psovali… izbacivali zaražene mirise dok se nije onesvijestila… bacali su šake dlaka, paukova, mrtvih miševa u njenu zdjelu… bacili su je u vatru… bacili je uza zidove, gađali je ogromnim kamenjem, zadali joj nezamislive batine i udarce…
Je li to mašta? Ne baš. Časne sestre koje su živjele s njom sve čule; ponekad su vidjele; a kad se to dogodilo, svetica ih je morala ohrabriti i uvjeravati da će sve biti dobro. Mnogo su puta morali noću trčati do njezine ćelije, sve dok vlasti nisu dopustile jednoj časnoj sestri da spava s njom kako je ne bi ostavila samu.
Ali svetica se nikada nije bojala. Izazivala je i predbacivala svojim neprijateljima: Dođite, cogitemi, mučenički me usmrtite; moja je sreća što patim za svog Boga… malodušan što si, što si se tako mnogo protivio jadnoj ženi poput mene! Jednom se ukazala Presveta Marija tijekom borbe i rekla demonima koji su pokušavali pobjeći: “Evo moje kćeri; moja kćer je vladarica pakla.”
Općenito su je napadali kad je vršila svoju službu posrednice i otkupiteljice žrtve, kad je molila i mrtvila se za obraćenje grešnika. “Stani”, vikali su joj, “stani ili ćemo učiniti da osjetiš paklene muke.”
Oh! Snaga molitve i pokore!
Ponekad su je tukli dok nije vrištala od bolova a… jednog dana su joj odsjekli stopalo. Visilo je na njoj kao krpa. U takvom su je stanju časne sestre odvele u ispovjedaonicu i odmah je ozdravila, jer ju je ispovjednik prisilio da moli Boga za ozdravljenje…
U agoniji sestre Luise, koja joj je oduvijek bila neprijateljica u samostanu, sveta Veronika vidjela je demone koji su joj došli uzeti dušu, vičući: “Naša je!” Naše je! Jao tebi!”. Sestra Luisa je grčevito uhvatila Veroniku za ruku: “Brani me! Spasi me!»; a ona je povikala: “To pripada Bogu”; zatim je zamolila: “Bože moj, stavi mi trnovu krunu na glavu, ali molim te poštedi ovu dušu”…
…A o sestri Angelici, koja ju je kroz život maltretirala, svetica je dan i noć ostajala uz krevet, klečeći, u molitvi, bez oslonca, prinoseći se na žrtvu: “Gospodine Isuse – molila je dok su je demoni zasipali udarcima – neka tvoja Krv i tvoje zasluge govore za ovu dušu, isprosi ovu milost od Svog Vječnog Oca! Spremna sam na sve muke”.
Nakon dana u ovakvom ritmu, bacila se podno Presvetog Sakramenta, dok je ljutiti glas mjauknuo “Pobijedila si, ali platit ćeš mi, jadnice”, a na nju je pala monstruozna mačka… Umiruća žena, međutim , izdahnula je posljednji dah u njenim rukama.
Vizija pakla
Gledala ga gotovo svaki dan, s njegovim strahotama i mučenjima. Ona ga često posjećuje, Božjom voljom, obično u pratnji svojih anđela čuvara na vidljiv način, a Presvete Marije na nevidljiv način. I iz poslušnosti to opisuje u Dnevniku. Ovdje ćemo izvijestiti samo dio viđenja od 17. siječnja 1716. Ukazala joj se Djevica Marija, koja ju je prenijela do podnožja Preslavnog Trojstva; zatim je naredila anđelima čuvarima da je vode u duhu u bezdan. “Ne boj se, kćeri moja; Ja sam s vama”.
Evo opisa:
“U tren oka našla sam se u niskom, crnom, smrdljivom kraju, punom rike bikova, zavijanja lavova, zviždanja zmija i gromoglasne grmljavine. Vidjela sam zloslutne bljeskove kako se vijugaju kroz gusti dim. Ali ovo nije bilo ništa. Velika planina uzdizala se strmo ispred mene i sva je bila prekrivena demonima povezanim zajedno. Bacali su se, uvijali, ali se nisu mogli osloboditi. Živa planina bila je graja strašnih kletvi. Vratila sam se svojim Anđelima i pitala ih o čemu se radi.
Odgovorili su da je to gornji pakao, odnosno dobroćudni pakao. Doista, planina se širom otvorila i u njenim otvorenim stranama vidjela sam mnoštvo duša i demona isprepletenih ognjenim lancima. Demoni su poput razjarenih bikova izbacivali vatru iz očiju, nosa, usta. Njihovi zubi, nalik čeličnim bodežima, zagrizli su duše usred strašne galame očajničkih krikova. Ovu planinu slijedile su druge strašne planine, čija je utroba bila poprište zvjerskih i neopisivih mučenja.
“Na dnu ponora vidjela sam monstruozno prijestolje, sačinjeno od zastrašujućih demona. U središtu stolac formiran od vođa ponora. Sotona je sjedio na njemu u svom neopisivom užasu. Imao je glavu sastavljenu od 100 glava, a nadvisivale su ga ogromne žive štuke, koje su završavale u vatrenom oku. Ove su se oči otvorile i izbacile plamen čiji je žar povećao paklenu vatru. Sotona je vidio sve proklete, a oni su vidjeli Sotonu. Anđeli su mi objasnili da vizija Sotone, čudovišta, tvori muku pakla, kao što vizija Boga tvori užitak u Raju. Sotona je na svoje podanike bacio muke, koje su ih proždirale. Psovao je i svi su ga oppjevali: bili su to veliki krici očaja.
Rekoh svojim anđelima: – Dokle će trajati ova mučenja? – odgovoriše: – zauvijek, za vijeke vjekova -. I kad sam šutila, šutila sam od straha, primijetila sam da je tihi jastuk Luciferove stolice Juda i druge očajne duše poput njega. Pitala sam svoje anđele: – Čije su to duše? -. Bože, kakav odgovor! – bili su crkveni dostojanstvenici i redovnički prelati!.
“…Bio sam svjestan da moja prisutnost udvostručuje gnjev prokletnika. Bez pomoći mojih anđela i Marije, koja je bila nevidljiva uz mene, umrla bih od straha.
“Tišina. Ništa nisam rekka. Ne mogu ništa reći. Pred neobjašnjivom istinom, sve što govore propovjednici je ništa. Bilo što!”. I u mračnom ponoru, ostanak užasa, vidjela je kako pada pljusak duša.
U drugim viđenjima sam Gospodin odgovara da su to mučenja “zauvijek, za vječnost”. Također joj je rekao: “Pažljivo gledaj ovo mjesto koje nikada neće završiti…».
U drugim dužim opisima, on opisuje sedam razina pakla, s pripadajućim kategorijama prokletih…
Osim toga, vidjela je još užasnije mjesto za redovnike koji su prekršili i prezreli svoja sveta pravila; a drugo mjesto za svećenike koji nisu bili vjerni nauku Crkve i koji su stoga bili uzrok propasti mnogih duša. Ljudi su u tim mjestima strašno stradavali…
Vidjela je prokletnike dušom i tijelom! Bojala se toga. Gospa joj je objasnila da su oni ti koji su dragovoljno prodali dušu vragu…, dakle sami su sebe osudili i prezreli, sami sebe su prkleli.
Mogle bi se nabrajati stranice i stranice, ali i ovo je dovoljno da se vidi koliko je ta istina vjere bila “poznata” i konkretna u svakodnevnom životu i iskustvu svete Veronike, u “potvrdi vjere”, za one koji istinski i ponizno traže Istinu.
