Što znači „prihvatiti Božju volju“?
Što znači „prihvatiti Božju volju“? Bog je neprestano s nama od kad nas je zamislio u svojem planu i od kad nam je podario život. Bog je uz nas jer nam želi pomoći da baštinimo vječni život, jer nas nije isplanirao prvenstveno za ovih sedamdesetak ili osamdesetak godina ovozemaljskog života, već nas je kreirao za nevjerojatnu avanturu koja će trajati vječno.
Bog je spreman umiješati se u svaku našu životnu situaciju koju mu predamo s povjerenjem u njegovu dobrotu i pravednost. Isus je umirući na križu ponio naše bolesti, na sebe je uzeo naše boli; on je umjesto nas platio kaznu za naše grijehe i za naše opačine, svojim nas je ranama iscijelio (v. Iz 53,4-5). Dakle, Isus je uzeo i ponio naše križeve, on nas je otkupio od svega mogućeg zla. Po Euharistiji sudjelujemo u njegovoj žrtvi (v. EE 10,11), Euharistija isključuje prostor i vrijeme i omogućuje nam da uvijek iznova imamo pristup umirućem Isusu koji uzima naše križeve.
U pričesti Isus ulazi u nas kako bismo i mi mogli ući u njega. On sam nam je rekao da u Euharistiji ostajemo u njemu i on ostaje u nama. Kad vjerom uđemo u njega, sposobni smo prepoznati njegovu ljubav i dobrotu i sposobni smo učiniti ono što inače ne možemo: sposobni smo se predati u njegovu volju, sposobni smo srcem oprostiti sebi i najvećim neprijateljima, sposobni smo se iskreno pokajati, sposobni smo mu iskreno zahvaljivati i slaviti ga…
Glavna svrha Svete Mise je da uđemo u Isusa i da ostanemo u njemu uživajući blagodati njegove blizine, njegove ljubavi i dobrote, blagodati njegova otkupljenja. Jedna od tih blagodati je svakako predanje vlastitih križeva, tj. prikazanje Isusove žrtve Ocu za otkupljenje od vlastitog križa.
„Predati se“ nikako ne znači da se trebamo pomiriti s postojećim stanjem i prihvatiti ga kao Božju volju za naš život, već da trebamo srcem pristati da Isus odredi koji će biti rezultat naše molitve, našeg prikazivanja njegove žrtve Ocu.
Uzmimo primjer teškog bolesnika, iako bismo na isti način mogli uzeti primjer djevojke koja nikako ne može pronaći srodnu dušu s kojom bi ostvarila obitelj, ili suprugu koja ne može začeti dijete, ili čovjeka koji je doživio osobni bankrot i nalazi se u bezizlaznoj financijskoj situaciji, ili roditelja čije je dijete odlutalo od Boga i upalo u velike probleme… Uvijek se moramo zapitati koji su mogući rezultati naše molitve i jesmo li se spremni predati unatoč činjenici da nam se može dogoditi nešto što od Isusa nikako ne bismo htjeli. Ako bolesnik preda svoju bolest Isusu da je On ponese na križu, može se dogoditi sljedeće: bolesnik će ozdraviti, Isus će ga uzeti u nebo ili će bolesnik dobiti dar trpljenja, tj. dar prikazivanja vlastitog trpljenja.
Četvrte mogućnosti nema. Svatko može prihvatiti ozdravljenje, malo tko dar trpljenja, no primjerice mlada majka s troje djece teško se može pomiriti s mogućnošću da neće ozdraviti i da neće moći biti uz svoju djecu. Ako ustraje u tome da pristaje isključivo na ozdravljenje, postoji velika mogućnost da umre, razočarana. Njezino ustrajanje u njezinoj volji pokazuje nepovjerenje u Isusovu ljubav i dobrotu, a nitko se od nas ne može predati nekome u koga nema povjerenja.
Nažalost, mnogi su umrli vjerujući da im je smrt odredio upravo Isus po svojoj volji, a postoji velika mogućnost da mu oni nikad nisu ni predali svoju bolest, tj. svoj život i tako mu omogućili da On izabere ishod. Ako mu ne predamo svoju životnu situaciju, postoji velika mogućnost da ćemo se duboko razočarati, a ako mu se predamo, postoji jednako tako velika mogućnost da ćemo primiti upravo ono za čime čeznemo. Ako primimo nešto drugo, sigurno ćemo time biti još zadovoljniji jer ćemo u dubini duše znati da smo primili najbolje.
Crkva nas uči da nam se Krist u Euharistiji daje potpuno, a da plodovi tog njegova davanja ovise o našoj raspoloživosti, o tome koliko smo se mi spremni dati njemu. Jednako tako, Crkva nas uči da bez dobre pripreme nećemo moći postići potrebnu raspoloživost te nećemo primiti ništa ili gotovo ništa. Isus nas ne prisiljava da mu se predamo bez njegove pomoći. On zna da nam je to u mnogim situacijama preteško ili čak nemoguće učiniti. Zato nas poziva da mu dođemo blizu, jer samo kad smo mu blizu, samo ga tada možemo čitavim svojim bićem prepoznati kao neizmjerno dobrog Spasitelja u kojega možemo imati potpuno povjerenje da će učiniti ono s čime ćemo biti najsretniji.
Priprema za Misu najčešće se sastoji od pet koraka. Prvo što moramo učiniti je zahvaliti mu. Zahvaljivanjem spoznajemo Božju dobrotu i upisujemo je u svoje srce, postajemo svjesni njegove brige za nas. Drugi korak je opraštanje. Neopraštanje sebi i drugima dovodi nas do nemira, gorčine, razočaranja, mržnje; osjećaja krivnje, odbačenosti, neželjenosti, osjećaja manje vrijednosti; do samosažaljenja, depresije i gubitka želje za životom. Neopraštanje je neizravni uzrok mnogih teških bolesti i mnogih drugih životnih problema. Zato nam je Isus dao do znanja da svaki dan trebamo opraštati (sebi i drugima), pa ako je potrebno i do sedamdeset puta sedam puta.
Opraštamo jer želimo primiti mir u srce, jer želimo biti milosrdni, jer želimo da nama bude suđeno na način na koji mi sudimo. Treći korak je pokajanje za grijehe. Često smo svojim nepraštanjem, ali i drugim grijesima u mnogo čemu pridonijeli da smo se našli u situaciji u kojoj se nalazimo. Četvrti korak je molitva za nutarnje iscjeljenje, predavanje Isusu vlastitih boli koje smo zadobili od drugih i od samih sebe. Peti korak je proklamacija vjere, tj. posvješćivanje onoga u što vjerujemo. Za takvu pripremu bit će nam potrebno minimalno sat vremena prije svake Svete Mise.
Ako smo u velikoj potrebi, to nam neće biti teško. Vrijeme koje ćemo uložiti u pripremu i u samo prisustvovanje Svetim Misama vrijeme je u kojem će nas Isus sve više i više privlačiti k sebi kako bi se jednom dogodilo to potpuno predanje našeg križa njemu. Tijekom čitavog tog vremena prebivat ćemo u njegovoj prisutnosti i njegova će milost liječiti našu nutrinu i pripremati nas da ono što ćemo primiti zadržimo, da nam bude na blagoslov.
Molitva nas uvodi u prebivanje u Bogu. Kad smo svojim mislima, svojim srcem, svom svojom svjesnošću usmjereni na Boga, tada prebivamo u njemu, tada nas njegova milost napaja poput infuzije ili poput sokova koji iz trsa teku u lozu. Glavna svrha molitve je prebivanje u Bogu, u njegovoj ljubavi, u njegovoj zaštiti. Što mu bliže dođemo, što duže u njemu ostajemo, to smo svjesniji njegove dobrote, milosrđa i njegove neizmjerne moći. U njemu se usuđujemo moliti za sebe i za druge ono što se izvan njega ne bismo usudili ni pomisliti, a kamoli zatražiti. Priprema za Svetu Misu i sama Sveta Misa isprepletene su molitvama koje nas uvlače u Božju prisutnost i daju nam da u njoj prebivamo, te da iz nje crpimo život. To nas prebivanje u Bogu mijenja i pretvara (obraća) u sve bolje i bolje ljude i daje nam mogućnost da u vjeri srca mnogima izmolimo najrazličitije milosti.
U Bogu spoznajemo sami sebe, spoznajemo da smo najsretniji kad činimo dobro, a da ništa ne očekujemo zauzvrat (pa čak ni zahvalu), a da nitko na ovome svijetu ne sazna za napore koje ulažemo kako bi drugi preko nas primili blagoslove. Kad nam činjenje dobra postane gušt, kad nam postane životni cilj, znamo da smo došli na pravi put. U svemu tome nam najbolji uzor i najveća podrška može biti Blažena Djevica Marija.
Životni križevi nas mogu dovesti do toga da zavapimo Bogu, da mu dolazimo i ostajemo u njemu, mogu nas dovesti do toga da Boga upoznamo i uzljubimo, da upoznamo sebe i shvatimo u čemu se nalazi naša istinska radost. Nažalost, rijetki su oni koji će htjeti dolaziti Bogu i ostajati u njemu ako ih na to ne prisili njihova životna situacija. I, nažalost, rijetki su oni koji su shvatili što to znači predati se u Božju volju.
Ne molimo samo zato da bismo izvršili dužnost, ni zato da bismo se Bogu svidjeli, već iznad svega zato da bismo prebivali u njegovoj prisutnosti i uživali blagodati osobnog intimnog druženja s njime, ili s Marijom ako se molimo njoj. Svakako da je jedna od najvećih blagodati ta da nas to intimno molitveno druženje osposobljava da drugima posredujemo Božju milost, bilo samom molitvom, bilo djelima koja se u molitvi rađaju.
Razmislimo, razmotrimo, odlučimo se i krenimo. Ako nismo sigurni kako bi to trebalo točno izgledati, pokušajmo naučiti od drugih. Osobno sam mnogo toga naučio od drugih i s obzirom na to da znam koliko mi je za to trebalo vremena i truda, većinu tog znanja i iskustava sam zapisao u knjizi „Sveta Misa. Najsvetiji događaj na svijetu“ kako bih drugima olakšao njihovo traženje. Tamo sam dao određene prijedloge koji mogu poslužiti kao primjeri koje svatko može prilagoditi samome sebi ili može sam doći do još boljih i sebi primjerenijih načina za pripremu.
Josip Lončar – Book.hr
