Sreća nije cilj, nego ono što se u životu događa usput
“U životu ćemo se izgubiti, ako od sreće usput napravimo sreću cilja. O toj čudnoj karakteristici sreće usput govorio je i austrijski neurolog i psihijatar Viktor E. Frankl koji je preživio koncentracijski logor. On kaže da sreća bježi od onoga tko je direktno traži, od onoga tko od sreće napravi cilj. Kaže da se sretan može biti samo usput”, poručuje don Antun Nižetić.
Don Antun Nižetić na svojim je društvenim mrežama objavio poučan video u kojem je podijelio svoje promišljanje o smislu života i sreći pojašnjavajući da je sreća ono što nam se događa usput tijekom života i da ona ne bi smjela biti naš cilj, jer ćemo tada izbjeći sreću prenosi portal hkm.hr
“Sam život pita nas “Zašto živiš?” preko unutarnje čežnje za srećom. Način na koji mi tražimo sreću je zapravo naš odgovor o smislu života. Podijelio bih s vama jedno promišljanje u kojem možemo spoznati da postoji stvarni objektivni smisao života i ako ga otkrijemo, možemo otkriti gdje gubimo vrijeme, odnosno koji je pogrešni smisao života”, poručio je don Antun Nižetić.
“Postoji film snimljen prema istinitom događaju, naslova “Dok me noge nose” u kojemu je riječ o jednom vojniku zatočenom u Sibiru koji je nakon četiri godine uspio pobjeći te je krenuo na put od 14 ooo kilometara da bi došao kući svojoj ženi i djeci.
Putem je naišao na brojne opasnosti i prepreke koji su ga gonili, ali prošao je i kroz brojne lijepe trenutke, kada je primjerice, susreo ljude koji su mu pomogli, sakrili ga, nahranili ga. Dok sam gledao taj video palo mi je napamet vrlo jednostavna stvar – postoje dvije vrste sreće u životu”, ističe Nižetić.
Sreća cilja i sreća usput
“Sreća koju je vojnik doživio usput, nazvao sam sreća usput. Ona je neizmjerno različita od sreće cilja koja ga goni da ide naprijed da dođe doma ženi i djeci. U vjeri imamo jednu riječ koja izražava tu sreću cilja, a to je blaženstvo. Vjera nas uči da je cilj našeg života nadnaravan i izvan prirode i ovog vidljivog svijeta.
Čovjek je jedino biće na zemlji koje se pita “Zašto postojim?”, a to pitanje povezano je s poznatim filozofskim pitanjem “Zašto bilo što postoji?”, “Zašto svemir postoji?”. Odgovor na to pitanje ne može biti u svemiru, unutar ovog materijalnog svijeta nego mora biti izvan njega”, ističe Nižetić.
Svijet je nastao ni iz čega
“To potvrđuje i znanost kada kaže da prije Velikog praska ili “Big Banga” nema prostora ni vremena. Znamo kako je Veliki prasak bio pogrdni naziv za jednu teoriju jednog katoličkog svećenika sredinom 20. stoljeća, Georgesa Lemaîtrea koji je prvi donio ovu teoriju, koja je matematički kasnije potvrđena od Einsteina. Galaksije se ne šire u nekom prostoru koji bi postojao vječno.
Do nedavno su materijalisti (materijalisti u filozofskom smislu, ovdje se ne misli na ljudi koji misle samo na novac) koji tvrde da postoji samo materija, tvrdili da ta materija nije nastala nego da postoji vječno, a to je već logički nemoguće jer ne može postojati beskonačan broj prošlih događaja”, rekao je Nižetić.
“Znanost nam potvrđuje ono što je vjera oduvijek tvrdila – Bog je stvorio svijet ni iz čega. No, materijalisti pokušavaju pronaći načine da to opovrgnu. Primjerice, teorijom o više svemira koji neprestano nastaju, o čemu nemamo dokaza.
Cilj života je blaženstvo
“Vjera nam govori, i to pokušavam objasniti, da je cilj našeg života blaženstvo. Blaženi su svi oni koji su usmjereni prema nadnaravnom, a u ovom svijetu uživaju usput. U životu ćemo se izgubiti, ako od sreće usput napravimo sreću cilja. O toj čudnoj karakteristici sreće usput govorio je i austrijski neurolog i psihijatar Viktor E. Frankl koji je preživio koncentracijski logor.
On kaže da sreća bježi od onoga tko je direktno traži, od onoga tko od sreće napravi cilj. Kaže da se sretan može biti samo usput”, ističe Nižetić.
