Sotona najlakše plijeni duše koje ovo rade a nisu ni svjesne
SOTONA I LIJENOST Sveto pismo ispunjeno je brojnim odlomcima koji nas upozoravaju na nerad. Postoji snažna korelacija između nečinjenja svojih dužnosti i sklonosti grijehu. Nitko ne treba gledati dalje od Davidove priče kako bi shvatio potencijalne posljedice neproduktivnosti. Da je David bio tamo gdje mu je mjesto i vodio svoje trupe u borbi, nikada ne bi postao žrtvom preljuba, zataškavanja i na kraju ubojstva.
Rano u Djelima apostolskim, jedanaestorica zapanjeno zure u Kristovo uzašašće na nebo,ali ubrzo čuju sljedeće riječi: “Galilejci, što stojite i gledate u nebo? ” (Djela apostolska 1, 11) Ovo iznosi na vidjelo činjenicu da nitko nikada ne smije ostati besposlen, pogotovo kad je pozvan vršiti Gospodinovu volju, piše Catholic Stand.
Sveto pismo ispunjeno je brojnim odlomcima koji nas upozoravaju na nerad. Postoji snažna korelacija između nečinjenja svojih dužnosti i sklonosti grijehu koji želi Sotona. Nitko ne treba gledati dalje od Davidove priče kako bi shvatio potencijalne posljedice neproduktivnosti. Da je David bio tamo gdje mu je mjesto i vodio svoje trupe u borbi, nikada ne bi postao žrtvom preljuba, zataškavanja i na kraju ubojstva.
Kad zlo jednom uđe u dušu, ono ruši kulturu.
Iako će se David uvijek pamtiti kao čovjek po Božjem srcu (1. Samuelova 13,14, Dj 13,22), on je ipak bio odgovoran za donošenje nasilja i smrti u izraelsko kraljevstvo. Njegovi postupci pokazali su se katastrofalnima za ljude, kao i za njihovu budućnost. Jednom kad zlo i Sotona prodre u dušu, ono ruši kulturu.
Neuređena kultura
Pavao je upozorio Solunjane na takvo bezobzirno ponašanje, idući toliko daleko da je rekao da onaj tko ne radi ne smije jesti (2. Solunjanima 3,10). Snažne riječi, ali kad je riječ o obavljanju Gospodinova djela, on ne igra favorite. Svatko se drži istog standarda, svaki prema svojim mogućnostima (Matej 25,15).
Ovaj poremećaj postao je previše poznat u našem današnjem svijetu. Svi smo krivi (možda više puta nego što bismo se željeli sjetiti) što nismo povukli vlastitu težinu. To je možda bilo zato što smo bili preumorni, prezauzeti ili možda čak i previše dosadni. Ono što je potrebno prepoznati u ovim trenucima jest da se svaki put kad ostanemo stagnirati ostavljamo ranjivima na grijeh. Nadalje, naš propust da se ponašamo u skladu s tim može imati štetne posljedice, pogotovo kada svjedoče drugi (i smatraju se normom).
Žanjemo što sijemo
Uzmimo za primjer roditelja koji često zanemaruje obavljanje određenih poslova oko kuće jer nije „dorastao“. Hoće li njegova ili njezina djeca smatrati potrebnim obavljati svoje zadatke ili odgovornosti kad ih se pita ili će pokrenuti sličan odgovor? Ili razmislite o branitelju koji zloupotrebljava određene privilegije ili njihov status na poslu. Koje će poruke biti prenijete pridošlicama? Naše ponašanje često govori više od naših riječi, a izreka: “Čini kako kažem, a ne kako radim” samo pojačava takvo licemjerje.
Vjerujem da bi ih neki mogli smatrati trenutcima lijenosti. Međutim, vjerujem da su oni usko povezani s apatijom – propuštanjem djelovanja kad se zna da je djelovanje neophodno.
Naše društvo polako gubi stisak u tradicionalnoj vrijednosti dobrog, staromodnog altruizma. Mnogi smatraju da je to vrijedno učiniti samo dok god postoji nešto za njih. Inače se za to može pobrinuti netko drugi. Kako pažljivije ispitujemo ovo pitanje, počinjemo uviđati da velik dio onoga što radimo (a to je grešno) uopće nije djelovanjem, već nečinjenjem. Naš neuspjeh da učinimo ono što se očekuje, bez obzira na to koliko je jednostavno, pridonosi egocentričnom ljudskom stanju.
Sveta Terezija iz Lisieuxa i njezin mali put
Sveta Terezija iz Lisieuxa postala je poznata po svojim “malim načinima”. Njezina spremnost da s takvom srećom izvrši najneznačajnije zadatke zasmetala je umove njezinih kolega sestara, uključujući i nadređene. Ipak, usprkos kritikama koje su uslijedile, sveta Terezija nikada nije propustila vidjeti za koga je doista izvodila svoja djela – Krista. To joj je omogućilo da svaki posao prihvati kao priliku za duhovni dijalog.
Kroz razumijevanje svete Terezije, i mi možemo početi pristupati i najtežim zadacima s obnovljenim osjećajem svrhe. Bilo da pere posuđe, vadi psa ili mi je najmanje osobno najdraže – čišćenje kupaonice, s njima se možemo boriti na pozitivniji i produktivniji način. Opuštanje može biti zarazno, ali isto tako i njegovo protuotrov.
Put koji vodi napretku i miru
Marljivost stvara mogućnosti za napredak. Naravno, bit će neravnina i rupa na stazi, ali polako i stabilno pobjeđuje u utrci. Moramo se uzeti srcem znajući da Gospodin od nas nikada ne traži više od onoga za što smo sposobni, premda nas obvezuje da učinimo svoj dio to samo čini Sotona.
Priča o Marti i Mariji (Luka 10, 38-42) podučava nas ovoj lekciji o znanju kada je vrijeme za posao, a kada za opuštanje. Mudrost dolazi u spoznaji razlike. Marija pokazuje kvalitetu marljivosti u svojoj želji da ostane blizu Krista, tiho ga slušajući. To nastavlja istinsku mudrost, vodeći i napretku i miru.
Često se izgorimo baveći se pogrešnim stvarima, kao u primjeru Marte. To nas može odvesti u grijeh, jer postajemo bijesni i ogorčeni, baš kao i ona. U ovom se slučaju razina aktivnosti zapravo pokazala zagušujućom. (Koliko se nas može povezati s Martom, koja je kriva za glumu samo radi glume?)
Neaktivnost predstavlja prazninu u našem životu i stvara “trojanskog konja” za Sotona koji će uspostaviti prebivalište. Naš nedostatak truda tada se isprepliće s našim samoposlužnim željama. S druge strane, možemo biti previše uhvaćeni u besmislene zadatke. Tek se učenjem za druge pretvaramo u viđenje kako se naši postupci mogu ispravno razumjeti i plemenito provesti. Kvaliteta čina tada počinje nadmašivati sve ostalo, ispunjavajući nas novootkrivenim osjećajem mira i radosti. Pomolimo se da možemo pronaći upravo ono što je učinila sveta Terezija, bit u trenucima koji su važni.
