Smiju li se za vrijeme korizme održavati vjenčanja
Jesu li za vrijeme korizme dopuštena vjenčanja – evo što kaže Crkva! Svi mi vjernici znamo da se u crkvenom kalendaru korizma uz došašće smatra “jakim” liturgijskim vremenom u kojemu su svi vjernici pozvani jače razmišljati, moliti, postiti i činiti djela milosrđa kako bi se što bolje pripremili za svetkovine Uskrsa i Božića. Zato i sama Crkva preporučuje usredotočenije ponašanje i živo svjedočenje vjere i izvanjskim gestama, ne zanemarujući pri tome da je od posebne važnosti i na prvome mjestu duhovna priprema.
Kako je jasno da su korizma i došašće vremena pripreme na osobite blagdane, kršćani su od prvih vremena izbjegavali razna svjetovna slavlja koja su im mogla misli i djela odvratiti od duha molitve, posta i pokore. Jedno od takvih slavlja može biti i proslava vjenčanja koja je uobičajeno lijepa i velika svečanost za zaručnike i njihove obitelji, ali i širu rodbinu – pri čemu ne smijemo zaboraviti ni župnu zajednicu. Stoga je logično da su i nekada i danas kršćani nastojali izbjeći i sklapanje braka u korizmi jer je sa ženidbom povezana i svečanost svadbe kao dio svih kultura na svijetu.
No kao izravan odgovor na Vaše pitanje moramo reći da Crkva nije zabranjivala pristupanje sakramentu kroz prošlost, ali je preporučivala – a to čini i danas – da se u korizmi ne slavi sklapanje ženidbe. Svi vjernici kojima je na duši i na srcu dobra priprema za blagdan Uskrsa kojem prethodi Sveto trodnevlje drže se te preporuke, a svećenici redovito svima koji bi se željeli vjenčati u korizmi jasno stavljaju na srce ovu preporuku, koje se u velikoj većini – da ne kažemo gotovo sto posto – i drže.
Govorimo, dakle, o preporuci – pa to po sebi znači da se vjernici mogu vjenčati i u korizmi (i došašću). To navode i naši hrvatski biskupi u “Direktoriju za pastoral sakramenta u župnoj zajednici”, ali istodobno jasno naglašavaju: “Sakrament ženidbe može se slaviti u svako doba liturgijske godine, no u vrijeme došašća i korizme preporuča se ozbiljnost i poštovanje pokorničke naravi tih liturgijskih vremena. Prije dogovora o dvorani za svadbu i o bračnom putovanju ili o fotografiranju, neka se mladenci dogovore sa župnikom o slobodnom mjestu i vremenu ženidbenog slavlja kako ne bi došlo do kolizije s drugim župnim slavljima” (br. 222). Iz toga je stajališta jasno da bi zaručnici trebali nastojati poštivati tu preporuku naših biskupa te biti otvoreni kako bi u dijalogu sa svojim župnicima dogovorili neko drugo vrijeme za vjenčanja. I sami svećenici, ponajprije župnici, preporučuju vjernicima da poštuju posebno pokorničko obilježje korizme i došašća.
Ne zaboravimo da i “Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj”, koji naši (nad)biskupi smatraju komplementarnim dijelom “Direktorija za pastoral sakramenata u župnoj zajednici”, piše o značenju slavljenja ženidbe posebno u kršćanskoj zajednici jer je ono “znak Božjeg poziva i odgovora dvoje mladih ljudi koji se odazivlju tomu pozivu i u isto vrijeme upućuju putem ostvarivanja iskonske Božje namisli o braku i obitelji” (br. 47). Kršćanska zajednica radosno prihvaća svaku novu obitelj, tu “novu kućnu Crkvu” u svojoj sredini, pa je razumljivo i potrebno da zajednica sudjeluje ne samo u pripravi, nego i u samom slavlju vjenčanja zajedno s prijateljima i rodbinom mladenaca.
Samo pak slavljenje ženidbe mora biti ne samo valjano i dostojno, “nego i plodonosno”, ističu naši biskupi, navodeći riječi enciklike “Obiteljska zajednica”, pa se zbog toga ne smije zanemariti milosni vidik ženidbe. “Pri vjenčanju je potrebno dosljedno se držati pozitivnih zakonskih odredaba kanonskoga prava i liturgijskih propisa” (br. 48), a kako je euharistija sam izvor kršćanske ženidbe, razumljivo je da je redoviti oblik slavlja vjenčanja onaj pod misom.
U tom kontekstu još jednom želimo razmišljati o Vašem konkretnom pitanju i o eventualnom slavljenju sakramenta vjenčanja u korizmi (ili došašću), o samim zaručnicima, ali i o zajednici kojoj pripadaju. Naime, kako ističu naši biskupi, “slavlje ženidbe također pridonosi rastu i posvećivanju Božjeg naroda, te su u njem očituje zajedništvo Crkve koja slavi Kristova spasenjska otajstva”. “Slavlje ženidbe tako pretpostavlja i sudjelovanje župne zajednice. Stoga slavljenje ovog sakramenta može biti i u sklopu nedjeljne euharistije. U tom slučaju treba voditi računa i o tome da takva slavlja – s obzirom na okolnosti – ne remete ozračje zajedništva u kojem čitava zajednica slavi vazmeno otajstvo”, a kako je u korizmi zajednica prvotno usredotočena na duhovnu pripravu na Uskrs – molitvom, postom i pokorom – onda je preporuka naših biskupa sasvim razložna.
Ona se – da tako kažemo – “uklapa” i u dio njihovih smjernica u kojima govore da obred vjenčanja treba u isto vrijeme biti svečan i jednostavan, dostojanstven i radostan. “Naime, iako se u slavlju vjenčanja podrazumijevaju radost i slavlje, ipak izvanjsko slavlje ne bi trebalo remetiti dostojanstveno odvijanje svetog čina. Treba uznastojati da svi nazočni djelatno i sabrano sudjeluju u obredu vjenčanja. Valja izbjegavati izvanjsku raskoš koja bi bila sama sebi svrhom, pogotovo ako bi ona bila ponižavajuća za siromašne” (br. 48), možda baš posebno i u korizmeno vrijeme.
