Slijediti njemačke biskupe vodi u – katastrofu
Zagovornici nadolazeće Sinode o sinodalnosti tvrde da je kriza u današnjoj Crkvi uzrokovana zastarjelim učenjima, a Crkva može izbjeći irelevantnost samo slijedeći sinodalni put koji predvodi Njemačke biskupska konferencija. Zapravo, takvi se ljudi boje pastoralne katastrofe ako sveopća Crkva na nadolazećoj Sinodi o sinodalnosti ne podrži njemačku inicijativu.
Postoji samo jedan problem s tim argumentom. (Pa, zapravo postoji mnogo problema, ali jedan se ističe.) Njemački su biskupi već proizveli pastoralnu katastrofu. Njihovo iskustvo posljednjih godina najuvjerljiviji je argument protiv prihvaćanja njihova vodstva.
Njemačka pastoralna katastrofa
Priznajući da se čini da Vatikan nije spreman prihvatiti upute njemačke hijerarhije, članak u liberalnoj publikaciji The Tablet žalio se na “otuđenost između sjedišta u Rimu i teološki i financijski jake lokalne Crkve”. Svakako je istina da je Crkva u Njemačkoj financijski jaka, zahvaljujući poreznoj moći njemačke vlade. Što se tiče teološke snage njemačke hijerarhije, to je predmet trenutne rasprave. No, ovoj procjeni nedostaje nešto ključno. Što je s pastoralnom snagom njemačke Crkve? Koliko su čelnici Njemačke Crkve bili uspješni u svojim nastojanjima da dovedu ljude u katoličko stado?
Ne baš. Naprotiv, najznačajniji trend u njemačkom katolicizmu je masovni pokret katolika koji napušta Crkvu. Više od 2 milijuna katolika formalno se odreklo svoje vjere u proteklom desetljeću, a čini se da se taj trend ubrzava. Godine 2010. oko 181.000 Nijemaca izbrisalo se iz župnih popisa. U 2020. godini taj broj iznosio je 221.000. A 2021. godine, kada su biskupi krenuli svojim sinodalnim putem, Crkvu je napustilo rekordnih 359.000 katolika. Sa samo oko milijun Nijemaca koji redovito posjećuju misu, broj bivših katolika dvostruko je veći od broja praktičnih katolika.
Dakle, ako vam je cilj isprazniti katoličke crkve u svijetu, svakako se ugledajte na Sinodalni put. Ali ako je cilj evangelizacija, čuvajte se njemačkog vodstva.
Članak u Tabletu preskače tu nesretnu prošlost, da bi se umjesto toga usredotočio na crkvena učenja koja izazivaju prijezir sekularista. Autori žele da prepoznamo “koliki je jaz između stvarnosti današnjeg života i crkvenog učenja o spolnom moralu”. Da, svakako postoji ogroman jaz između učenja Crkve i svakodnevnog života ljudi koji žive u sekulariziranim društvima zapadnog svijeta. Ali jesu li ljudi sretniji – a kamoli svetiji – sa svjetovne strane tog jaza? Autori vide izrazitu razliku između tradicionalne katoličke misli i “prosvijećenog” mišljenja suvremenih Europljana, te zaključuju da, budući da ta razlika postoji, crkveni nauk mora biti pogrešan. Pogrešan zaključak.
Iz strogo logičke perspektive jednako je moguće da bi se suvremeni europski stavovi trebali promijeniti. Dodajte čvrste dokaze koje pruža bijeda života u “prosvijećenim” društvima – raspad obitelji, otuđenje generacija, epidemije emocionalne i seksualne disfunkcije – i čini se da je argument za katoličko učenje mnogo jači.
Pažljivo promotrite sinodalni put sada i zapitajte se da li njemačka hijerarhija – financijski moćna, teološki zbunjena i pastoralno bankrotirana – sudi Crkvu prema standardima Evanđelja ili prema svjetovnoj kulturi? Cezarova ili Božja mjerila?
