Sestra Marina Ivanković: Nakon ukazanja Vicka mi je rekla da me Gospa blagoslovila i rekla:”Pođi mojim putem, s vremenom ćeš postati sretna”
SESTRA MARINA IVANKOVIĆ! Koncem kolovoza 1981. osjetila sam neki nemir u sebi. Nešto mi je iznutra govorilo: Pođi nekamo, promijeni se. Osjećala sam strah i nesigurnost u srcu. Jedne večeri, nakon ukazanja, Vicka mi je rekla da me je Gospa blagoslovila i poslala mi poruku: Pođi mojim putem, s vremenom ćeš postati sretna. Tada sam definitivno odlučila postati redovnicom piše Glasnik Mira.
Časna sestra franjevka Marina Ivanković bila je godine 1981. službenica u općini Čitluk. Vijest o ukazanju, nekoliko minuta nakon događaja, čula je u roditeljskoj kući od Ivanke i Mirjane, koje su uzbuđene dotrčale.
O prvim danima ukazanja te dobivanju redovničkog zvanja, s. Marina, koja danas živi u Posušju, govori u ovom razgovoru.
S. Marina, gdje ste se zatekli na prvi dan ukazanja?
Prvi dan ukazanja nalazila sam se u svojoj roditeljskoj kući i tu sam prvi put čula od vidjelaca da se Gospa ukazala na brdu. Bio je Ivandan. Našli smo se na okupu prigodom imendana moga najstarijeg brata Ivana.
Negdje pred večer, kao izbezumljene, dotrčale su k nama Ivanka i Mirjana s viješću da su vidjele Gospu. Najprije je Mirjana progovorila: “Jao, što nam se dogodilo!” Mi smo je upitali: “Što se dogodilo?” Ona je odgovorila: “Gospa nam se ukazala!”
U tom trenu zaigralo mi je srce i osjetila sam neku neopisivu radost i shvatila sam da su njihove riječi istinite. Iste večeri vijest se proširila
cijelim mjestom. Mnogo puta kasnije sam se upitala: Zašto su baš njih dvije došle najprije u našu kuću?!
S. Marina ima li to uistinu neke veze s mojom odlukom da izaberem zvanje redovnice?
Kako je nakon toga tekao život u Podbrdu, u Bijakovićima i cijeloj međugorskoj župi? Već sutra život u Podbrdu, u Bijakovićima kao i u cijeloj župi Međugorje krenuo je potpuno drugim tijekom. Dolazili su ljudi iz cijele Hercegovine.Odgađali su mnoge važne poslove da bi se u određeno vrijeme našli na
mjestu ukazanja.
Vi ste tada radili u čitlučkoj općini. Kad ste ujutro, nakon ukazanja, došli na posao, kazali ste kolegici: Našoj se dici ukazala Gospa! Znači li to da ste već tada povjerovali?
U to vrijeme sam radila u općini Čitluk, kao činovnica. Kad sam to jutro došla na posao, vijest o ukazanju najprije sam rekla svojoj šefici Miri. Kao i ja u kasno popodne prošloga dana, tako je i ona bila iznenađena i molila me da joj sve kažem.
Svi se sjećamo da je tada vladao komunistički režim i da je na tom mjestu bilo teško pronaći povjerljivu osobu. Mira je bila ta koja je povjerovala svemu što se događalo, tada i sve do danas.
Uvijek i iznova Gospa nas potiče da svoj život predamo Bogu. Tri ključne stvari na kojež nas Gospa potiče su: molitva, mir i obraćenje. Kako ćemo
moliti ako mira nemamo?! Bez mira je teško rasti u svetosti. A bez toga dvoga nema obraćenja.
Nemir, čežnja i težnja
Jeste li se do tada družili s vidiocima, koliko ste ih dobro poznavali i jeste li imali razloga sumnjati u njihove riječi?
Vidioci su moji najbliži susjedi, neki su i moji rođaci (Ivanka, Ivan, Vicka i Mirjana). Iako su vidioci po nekoliko godina mlađi od mene, s nekima od njih često sam se družila. Ne, nikada nisam imala razloga posumnjati
u njihov iskaz.
Kako teče Vaš život nakon 24. lipnja 1981.? Prisustvujete li ukazanjima, idete li na Brdo ukazanja i u crkvu na molitveni program?
Danom ukazanja moj život se naglo promijenio. Poslije radnog vremena nastojala sam biti s vidiocima na ukazanju, a kasnije i na večernjem molitvenom programu u župnoj crkvi, dok se nije dogodilo nešto, što je
iz temelja promijenilo moj život.
Koncem kolovoza te 1981. godine, dok sam bila na svom radnom mjestu, osjetila sam neki nemir u sebi. Nešto mi je iznutra govorilo kao da moram nekamo poći. Kamo? Gdje? To znači da nešto moram mijenjati.
Pojavila se čežnja i težnja za nečim uzvišenijim. Ipak, u srcu sam osjećala nesigurnost i strah.
Odvraćanja i prijetnje
Što se potom događalo i kad ste konačno odlučili poći u samostan?
Pošto su mnogi željeli pitati Gospu preko vidjelaca o svojim potrebama, tako sam i ja, dvojeći što učiniti, odlučila razgovarati s nekim od vidjelaca da pitaju Gospu što učiniti dalje. Nakon posla srela sam Vicku pred njezinom kućom i iznijela joj svoju potrebu.
Rekla mi je da dođem tu istu večer na ukazanje. Na ukazanju smo bili samo Vicka, Jakov i ja, jer su se tada skrivali od policije. I tu večer Vicka mi je, nakon ukazanja, saopćila da me je Gospa blagoslovila i, kako ona kaže,
kazala: “Pođi mojim putem, s vremenom ćeš postati sretna.” Tada sam definitivno odlučila da ću postati redovnica.
Jeste li u obitelji i radnoj sredini osjetili protimbu svojoj odluci da idete u časne sestre?
Obitelj je prihvatila moju odluku da budem ovo što sam sada, a što se tiče općine, moju ostavku su teško prihvatili, posebno odluku da idem u samostan. Zbog nekih koji su me od toga odvraćali i prijetili mi, u samostan nisam smjela putovati kroz Čitluk, već zaobilaznim putem, preko Čapljine do Bijelog Polja. Danas je, onima koji ne pamte ta vremena, to nemoguće shvatiti.
Koliko je Gospa ovdje i koliko će biti, to me previše ne opterećuje.
Meni je važno da je Ona među nama i njezina nazočnost je posebna,
neizreciva milost za sve nas koji smo povjerovali.
Živjeli ste u raznim sredinama, od malih župa do New Yorka. Osjeti li se u svim tim mjestima utjecaj poruka Kraljice Mira?
Gdje god sam bila, doživjela sam da ljudi pozitivno govore o ukazanjima. Kad bih nekomu rekla da sam se rodila u mjestu gdje se Gospa ukazuje, osjetila sam da mi ljudi sa zanimanjem prilaze i pitaju što ima novoga, govore o svojim iskustvima, čak i o obraćenju koje su doživjeli. Često su me u New Yorku župljani pitali: “Kada ćete dovesti k nama nekoga od vidjelaca?”
Znači, ljudi su željni čuti nešto o ukazanjima, o porukama Majke Božje. Mnogi od njih nastoje posjetiti ovo svetište za vrijeme godišnjih odmora. Htjela bih spomenuti da na Manhattanu, u crkvi ima veliki kip Međugorske Gospe, Kraljice Mira.
Ima čak i jednu skupinu hodočasnika koji često idu u Međugorje. Svake druge nedjelje u mjesecu slave svetu misu i krunicu. Često sam im se pridruživala dok sam bila u New Yorku na župi.
Ukazanja u međugorskoj župi traju. Jeste li kada razmišljali o tomu zašto se toliko dugo ukazuje Gospa?
Gospa u svojim ukazanjima zna često reći: “Draga djeco, živite li vi sve ovo što imate?!” Kad trebamo ići u crkvu, ne idemo. Kad trebamo moliti, ne molimo. Kad trebamo pružiti nekomu mir, ne pružamo ga…
Koliko je Gospa ovdje i koliko će biti, to me previše ne opterećuje. Meni je važno da je Ona među nama i njezina nazočnost je posebna, neizreciva milost za sve nas koji smo povjerovali.
Po čemu su, po Vašem mišljenju, za vjernike i za čovječanstvo, važna ova ukazanja?
Uvijek i iznova Gospa nas potiče da svoj život predamo Bogu. Tri ključne stvari na koje nas Gospa potiče su: molitva, mir i obraćenje. Kako ćemo moliti ako mira nemamo?! Bez mira je teško rasti u svetosti. A bez toga dvoga nema obraćenja.
