Ratzingerova (ne)popularnost – Svetački lik intelektualne gromade i poniznoga Kristova sluge
Otišao je Benedikt. Veličina koju će vrijeme samo još više učiniti velikom. Svetački lik intelektualne gromade i poniznoga Kristova sluge. Voljen, ali i predmet mržnje onih koji mu nisu mogli oprostiti što je uistinu vjernik.
Pored toga što je današnja svjetska pozornica pretrpana kojekakvim zvijezdama i zvjezdicama čiji život biva objektom razgovora običnog puka, ipak još uvijek najviše pozornosti izaziva osoba pape. To možemo pratiti u trenutku kada je s ovoga svijeta u vječnost, posljednjega dana 2022., u 9:34 h, prešao Benedikt XVI. – osoba koja nije ostavljala ravnodušnim nikoga. Bilo one koji se nisu slagali s njime, bilo one koji su znali da u njemu imaju oca i brata, teologa i svećenika, intelektualca i jednostavnoga čovjeka.
Možemo se prisjetiti da su iz različitih razloga, novinari svaku njegovu riječ, svaki njegov pokret analizirali i komentirali. Mnogi nisu prezali ni od teških riječi niti od karikiranja njegova lika osobito u onim situacijama koje ne odgovaraju njihovim „naprednim“ predodžbama.
U tom je smislu, posebno Crkva na čelu sa svojim poglavarom bivala prozivana svaki put kada progovori na temu koja se može povezati s ljudskom seksualnošću. No, Benedikta XVI. to nije priječilo da jasno i blagovremeno kaže što je crkveni nauk. U takvim situacijama Katolička Crkva nerijetko je ostajala sama. Zbog toga mnogi drže da je ovaj Papa mnogo manje bio popularan od svoga prethodnika.
Istina, Sveti Ivan Pavao II. je bio drugačija osoba. Slavenski mentalitet. U Sarajevu bi rekli da je bio „prava raja“. Plijenio je jednostavnošću i pristupačnošću. Njegova ljubav za Katoličku Crkvu, ali i sve ljude, bila je uvijek tako zorno vidljiva. Očinska briga ga je nukala uvijek moliti i vapiti za obespravljene u bilo kojem kraju svijeta. Ipak se zbog svega toga ne može kazati da je bio nejasan ili konformista. Upravo je to možda najveća dodirna točka između njega i Benedikta XVI.
Dok je Wojtyla, u duhu II. vatikanskog koncila, otvorio vrata Crkve svijetu, dotle je Ratzinger tom istom svijetu, koji je počeo smatrati kako su otvorena vrata znak da je sve isto, naglašavao kako nema kompromisa kada je u pitanju ljudski život. Promatrajući ga u cjelini – iz perspektive sadašnje prolaznosti ali i buduće vječnosti – on je u svim kontekstima čvrsto isticao istinu katoličke vjere i obvezatnost morala koji iz nje proizlazi.
Da su takvi njegovi stavovi dočekivani „na nož“ postoji nebrojeno mnogo primjera. Dovoljno se, recimo, prisjetiti kritika koje je doživio u ožujku 2009. kada je na putu za Afriku, iz Rima za Yaounde, glavni grad Kameruna, ustvrdio da kondomi nisu rješenje u borbi protiv side.
No, to ga nije pokolebalo jer su prioriteti u njegovom pontifikatu bili kristalno jasni. Možda jasniji nego u bilo kojeg drugog pape posljednjih stoljeća. Istodobno, to ne znači kako je papa Ratzinger bio umišljeni, oholi čovjek.
Na to upućuje i njegovo Pismo od 10. ožujka 2009. biskupima Katoličke Crkve o ukidanju ekskomunikacije četvorici biskupa koje je zaredio biskup Lefebvre.
Iako je, pučki rečeno, on apsolutni šef ipak je imao potrebu ponizno objasniti subraći u biskupstvu svoj potez. U istom se Pismu dade iščitati i duktus njegova papinskog promišljanja: „U našemu vremenu u kojem je u mnogim dijelovima svijeta vjera u opasnosti da se ugasi poput plamena dogorjele svijeće, prioritet ima uprisutnjivanje Boga u tome svijetu i otvaranje ljudima pristupa Bogu. I to ne bilo kojem Bogu, nego Bogu koji je govorio na Sinaju; onom Bogu čije smo lice spoznali u ljubavi do kraja (Iv 13,1), u raspetom i uskrslom Isusu Kristu. Stvarni problem sadašnjega povijesnog trenutka jest taj da Bog nestaje iz čovjekova obzorja i da gašenjem Božjega svjetla nastupa dezorijentiranost u čovječanstvu, čije ćemo razorne posljedice sve više osjećati.“ Ne treba ni spominjati da je kao takav odmah bio na udaru svoje subraće iz Njemačke – Crkve čije vodstvo danas srlja k’o „guske u maglu“.
Ipak, prisjetit ćemo se kako je talijanski sociolog Ilvo Diamanti, temeljeći svoj iskaz na opsežnom istraživanju, ustvrdio da je povjerenje kojeg su Talijani imali u Benedikta XVI. i Crkvu, išlo uzlaznom linijom. Očito je kako ljudima treba siguran oslonac u životnim pitanjima koja izazivaju dvojbe. U moru relativizma kojega je Raztinger još kao dekan Kardinalskog zbora prokazivao, on je kao papa stajao, a i danas kroz svoju intelektualnu ostavštinu, stoji kao siguran oslonac upućujući uvijek na Krista i Radosnu vijest. Način na koji je to činio ima za učinak da je cijenjen i voljen.
Čak i oni koji ga nisu voljeli, priznat će da su ga poštovali zbog njegove genijalnosti. Ako se može hipotetički kazati: da je Ratzinger kojim slučajem bio fizičar, njegov bi doprinos čovječanstvu zasigurno bio mjerljiv s onim kojeg ima Albert Einstein. U svakom slučaju iako je povijest papâ, zapravo povijest svetaca i grješnika, katolici se mogu ponositi da je ova institucija, u osobi Benedikta XVI., kao i njegova svetog prethodnika Ivana Pavla II., uistinu dostojna zvati se Petrovom stolicom.
Neka mu Gospodin zbog toga udijeli vječno blaženstvo u nebu, a Crkvi mudrosti i snage ići njegovim smjerokazom.
nedjelja.ba
PIŠE: Josip Vajdner, Katolički tjednik
