U petak je u 84 godini u Mostaru preminuo mons. Anto Brajko, svećenik mostarsko-duvanjske biksupije.
Ante Brajko rođen je u Šuici 1936. Osnovnu školu pohađao je u Šuici, a gimnaziju u sjemeništu na Šalati, gdje je maturirao 1959.
Pohađao je filozofsko-teološki studij na KBF-u u Zagrebu od 1959. do 1965. Za svećenika je zaređen 1964. u Grabovici po rukama biskupa Petra Čule. Mladu misu slavio je u Šuici, 12. srpnja 1964.
Pohađao je postdiplomski studij crkvenog prava u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijani. Magistrirao je 1966. te doktorirao iz kanonskoga prava također na Gregorijani, 1969.
Godine 1969. imenovan je profesorom na Teologiji u Splitu, a od 1974. bio je profesor na Teologiji u Sarajevu sve do 2009. Predavao je više predmeta: etiku, pedagogiju, ontologiju, kanonsko pravo, uvod u Sveto Pismo, latinski crkveni jezik, sociologiju, metodologiju… Od 1994. predavao je i na Teološkom institutu u Mostaru.
Obavljao je službu vicerektora u Bogosloviji u Sarajevu od 1973. do 1980. i službu generalnoga vikara u Mostaru od 1981. do 1993.
Bio je član trećeg reda sv Franje, koji mu je bio uzor u životu, sve što je imao dijelio je drugima, a u svojoj dobrobiti i pomaganju nije gledao vjersku, ni nacionalnu pripadnost. Jedan od rijetkih svećenika koji čak nije imao ni vlastito vozilo, ali to nije bila prepreka u obavljanju njegove pastoralne službe. Bio je najstariji dijecezanski svećenik koji je djelovao na župi.
Don Anto je najviše vremena provodio u ispovjedaonici, slušajući brojne ne volje, probleme i grijehe. Posljednje sakramente oprosta udijelio je sinoć, na večernjoj svetoj misi u katedrali, a smrt ga je zatekla u noći s četvrtka na petak. Njegove blago izgovorene riječi mijenjale su život brojnih vjernika, stoga ga mnogi i smatraju Padrem Piom Mostarske katedrale.
Kakav je bio don Ante dovoljno govori i jedna priča podijeljena na Facebooku.
“U srijedu 9. siječnja 2019. Mostar je na radost male djece, zabijelio snijeg. Vraćam se uz drvored stoljetnih platana od Kosače prema Biskupskoj kuriji. Po katedralnom trgu prostrt bijeli snježni sag, još uvijek nije nitko ostavio svoje tragove po njemu. Čuje se zvuk metala kako struže po betonu. Pred samim ulazom u prvostolnicu sa stepenica lopatom uklanja snijeg pokojni don Ante Brajko. Kaže, “Zela, ljudi će stariji na svetu Misu, polediti će pa da ne bi netko pao”. Otkinuo sam od zaborava i taj trenutak. Ovdje Vi, na fotografiji, ne vidite eruditu, poliglota, profesora Etike, Pedagogije, Ontologije, doktora i profesora Kanonskog prava, Općeg uvoda u Sveto Pismo, Ekleziološkog latinskog jezika, Sociologije, Metodologije, člana Trećeg reda svetog Franje, nekadašnjeg sudca Ženidbenoga crkvenog suda, generalnog vikara, svećenika kojeg je Sveta Stolica 1981. godine imenovala počasnim prelatom Njegove Svetosti. A on to sve jest i mnogo više bio.
Ponizni i samozatajni sluga u Vinogradu Gospodnjem bio je velik u svojoj skromnosti. Po manirima gospodin, nije koristio svoj pošteno stečeni, radom i trudom zasluženi crkveni status da bi druge s visoka gledao. Svjestan je bio, da je sve znanje i ugled, koji je kao malo tko u Hercegovini imao, pripadalo Gospodinu. Odgajao je i privlačio prvenstveno primjerom: bio je otvorena srca, oboružan strpljivošću, odmjeren i u riječi i u djelu, nenametljiv, samozatajan i tih, primajući svakoga bez predrasuda. Tješio, vidao rane, pomagao, odbačene prihvaćao.
Dragi don Ante, neka je blagoslovljen Bog za sve što nam je kroz tebe darovao. Moli se za nas kako si to i ovdje činio. Dok upiremo pogled u Krista, Gospodara života i smrti, čvrsto vjerujemo i ufamo se u Božje milosrđe da će doći trenutak da ćemo se opet sastati na nebeskim poljanama. Amen.”
www.medjugorje-news.com/pogled.ba
