Predivno: Sv. Ante prije smrti je ugledao Isusa kako mu ide u susret…
Predivno: Sv. Ante prije smrti je ugledao Isusa kako mu ide u susret… Najpoznatijeg sveca svijeta, Svetog Antu Padovanskog, ljudi zazivaju zbog tisuću raznih životnih potreba jer je poznat kao spremni pomoćnik u svakoj ljudskoj nevolji. Svetog Antu nazivaju ‘braniteljem potlačenih’
Povodom blagdana sv. Ante donosimo vam feljton u pet nastavaka o omiljenom svecu u Hrvata. Štovanje svetog Ante tako je rašireno da mnogi teolozi to nazivaju religijskim fenomenom. Nema mjesta u Hrvatskoj gdje mu nije izgrađena kapelica, a nema ni čovjeka koji ga nije zazvao u različitim potrebama…
Prvorođenac iz plemićke obitelji
Sveti Ante iskreno je volio molitvu. Slikovita legenda pripovijeda kako je jednoga dana, dok je kao dječak molio u lisabonskoj katedrali, otjerao đavla bilježeći znak križa na podu.
Iako je sveti Ante iz Portugala, poznat je kao sveti Ante Padovanski jer je u tom gradu pokopan. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici „Il Santo“ obilazi stotine tisuća vjernika godišnje.
Štovanje svetog Ante među vjernicima toliko je rašireno da mnogi teolozi to nazivaju religijskim fenomenom.
Najpoznatiji svetac svijeta rodio se u Lisabonu 1195. godine. Bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji. Roditelji su ga usmjerili na školovanje, možda su priželjkivali da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. No, dječak, koji je na krštenju dobio ime Fernando (Ferdinand), brzo je počeo iznevjeravati roditeljske želje. Bog ga je privlačio sve više.
Fernando je izrastao u zgodna dječaka. Roditelji su žalili mladića koji se ne uklapa u njihove želje da teži za ljudskom slavom i koji je gotovo sustavno izmicao njihovim iščekivanjima. Ali, Fernando neće imati dug život, što je možda i sam slutio. Umjesto sto godina duga života njegova imenjaka Antuna opata, on će na raspolaganju imati svega 36 godina. Možda je upravo i zbog toga rano sazrio.
U petnaestoj godini, nakon duge molitve i razmišljanja, napušta bogatu palaču, ostavlja svoje ukućane, koji se tome protive, i zatvara se u opatiju sv. Vinka, na rubu grada. Red u koji je ušao postoji i danas. To su regularni kanonici sv. Augustina, s kojima će svetac biti povezan cijeloga života. Tom redu on zahvaljuje naobrazbu, koja ga je učinila jednim od najučenijih crkvenih ljudi Europe početkom 13. stoljeća.
Ali svijet koji je tako odrješito napustio nije mu davao mira ni u samostanu. Rođaci i prijatelji stalno su ga odvraćali od njegova puta. Život mu postaje nesnosan: unose mu nemir u dušu, otimaju mu vrijeme za studij i molitvu. Potreban mu je još odlučniji rez. U dogovoru s poglavarima, mladi Fernando napušta zauvijek svoj lijepi Lisabon i odlazi u Coimbru, koja je u to vrijeme bila prijestolnica portugalskoga kraljevstva. Tu se nalazi druga opatija augustinskih redovnika. Ondje Fernando bar uživa mir, kojim se okoristio da pojača svoje teološke studije, sve do dana kad će biti zaređen za svećenika. Imao je tada 25 godina.
Obukao je franjevačku halju i uzeo ime Antun
U veljači 1220. Coimbrom se pronio glas da je pet franjevačkih misionara u Maroku dalo živote za Krista. Njihove zemne ostatke, s mnogo pomnje, brat portugalskoga kralja prenio je u Coimbru i pokopao u crkvi Sv. Križa, blizu opatije u kojoj se nalazio mladi Fernando. I on je počastio nove mučenike, prisjećajući se svojega susreta s njima prije nekoliko mjeseci. Dolazili su iz daleke Umbrije, odjeveni siromašno, umorni od napornog putovanja. Najviše su ga se dojmile njihova jednostavnost i susretljivost, radost i žarka vjera. U usporedbi s njima mjerio je osrednjost svojega života, ugođaj u opatiji pričinjao mu se naklonjen prilagodbama i kompromisima.
A on je priželjkivao takav život gdje vjera neće biti udoban provod, nego poticaj na punoću duha, dar pun rizika, ali i ploda. Jednog su dana braća franjevci, koji su se bili nastanili u obližnjem samotištu Olivais, pokucali na vrata bogate opatije, moleći milostinju. Fernando je iskoristio prigodu da im priopći svoju namjeru: napustit će augustince i pridružiti se njihovu pokretu, kako bi što prije krenuo u Maroko, gdje je mislio proliti krv za Krista.
Uz neke teškoće, dobio je potrebno dopuštenje, navukao franjevačku haljinu i zauvijek napustio opatiju sv. Križa. Da prekine svaku vezu s prošlošću, uzima novo ime: umjesto Fernando, od sada će se zvati Antun. Nakon kraće priprave, ukrcava se na brod. Još iste 1220. godine kao misionar putuje u Maroko jer je želio biti mučenik. No, ondje se razbolio. Želio se vratiti u domovinu i već je krenuo na put, ali žestoka oluja baci brod na sicilijsku obalu.
Na Siciliji je u proljeće 1221. ostao posve kratko, ostavivši iza sebe neke neodređene uspomene. Na taj će se otok opet vratiti u ljeto i jesen 1223., ali i taj put posve kratko.
Na Duhove 1221. godine sveti Ante je u Asissiju sudjelovao na glasovitoj franjevačkoj skupštini zvanoj „na hasurama“. Ondje se susreo i sa svetim Franjom. Čini se da sveti Franjo tada nije u Anti otkrio velik talent. Iako od njega nije dobio nikakvo zaduženje, sveti Ante puno je razgovarao sa sv. Franjom.
Ti razgovori napunili su ga utjehom i pouzdanjem pa odluči ostati u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku. Ali kamo će? Zbog dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je jako slabo, na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe, pa su ga tako i držali boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana da ga prime makar na najniže poslove. Napokon se nad njim sažali fratar Gracijan koji pristupi svetom Antunu i zapita ga je li svećenik. Svetac odvrati da jest i on ga primi u mali samostan Montepaolo kako bi šestorici braće laika čitao svetu misu.
Tijelo mu se raspalo, ali jezik je ostao rumen
Propovijedao je obilazeći mnoga sela, a dvadesetak dana pred smrt povukao se u samoću, u mjesto Camposampiero, dvadesetak kilometara daleko od Padove. Ondje se pogoršala njegova vodena bolest. Htio je da ga prenesu u Padovu, ali je umro na putu u samostanu dell’Arcella.
Prije smrti ugledao je Isusa kako mu ide u susret, a izdahnuo je u petak 13. lipnja predvečer pjevajući himan „O gloriosa Domina“. Imao je samo 36 godina. Franjevci su ga pokopali, na njegovu želju, u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine papa Grgur IX. proglasio ga je svecem. Redovnici svetog Franje nakon toga započeli su s pripremama oko gradnje crkve u Padovi u čast svetom Anti. Crkva je sagrađena 1263. godine i u nju su prenesene moći.
Kada su otvorili lijes, vidjeli su istrunulo tijelo, ali je njegov jezik ostao neraspadnut i rumen,
kakav je sve do dana današnjega.
Na njegov blagdan blagoslivljaju se ljiljani
Poslije njegove smrti ljudi su osjetili čudotvornu svečevu pomoć upravo onda kada su, moleći potrebnu milost, obećali dati svoj prilog za siromahe. Tako je nastao običaj ‘pondus pueri’ – težina djeteta, tj. da su majke davale siromasima onoliko kruha koliko je teško njihovo dijete. Koncem prošlog stoljeća, najprije u Italiji i Francuskoj, a onda po cijelom svijetu, nastao je institucionalizirani oblik davanja milodara za kruh gladnih na čast sv. Ante. Takva pobožnost naziva se ‘kruh svetog Ante’“, zaključio je fra Kekez.
U mnogim mjestima, osim darivanja kruha siromasima i slavljenja 13 utoraka, na njegov blagdan blagoslivljaju se ljiljani i dijele onima koji ih žele. Neki ljudi ove ljiljane osuše i čuvaju ili nose na sebi u odjeći. Ljiljan podsjeća vlasnika na čistoću koju je posjedovao sveti Antun i potrebu da se mole za dar čistoće, posebno u iskušenjima.
Korijeni ovog običaja sežu u 18. stoljeće, nakon Francuske revolucije. Franjevci su bili iseljeni s Korzike i njihova crkva ostala je napuštena. Ljudi su ipak posjećivali tu crkvu na blagdan sv. Antuna i jedne godine, iako je prošlo nekoliko mjeseci od Antunova blagdana, jedan vjernik našao je u crkvi još uvijek svježe ljiljane. Običaj blagoslova ljiljana odobrio je papa Leon XIII.
