“Povratak s onoga svijeta”- je li moguće vidjeti naše pokojne bližnje?
Postoje mnoga svjedočanstva o “povratku s onoga svijeta”. “Umrli” se pokazuju ne samo svetima, nego i vjerski ravnodušnima, čak i ljudima koji nisu vjerovali u zagrobni život. (Sada vjeruju.)
Dolaze k svojim bližnjima ili potpuno nepoznatim ljudima. Ponekad se čini da su vezani uz određeno mjesto. Kucaju na vrata ili se iznenada pojavljuju i kroz zatvorena vrata. Nekad ih se može vidjeti jasno kao za života, drugi put pak, kao u izmaglici. Jedni ostavljaju dojam vedrih i sretnih, drugi kao da trpe. Jedni šute, drugi traže molitvu ili da se prikaže sv. misa za njih. Sumnjičavci pitaju: “A što zapravo znamo o zagrobnom životu? Zar se itko od tamo vratio?” Naravno, mnogo ih se vratilo.
Krist nas po svojoj Crkvi uči: ako čovjek umre u prijateljstvu s Bogom i ako je dao zadovoljštinu za grijehe koje je nažalost učinio za vrijeme zemaljskog putovanja, u trenutku smrti prelazi u život vječni s Bogom. Božja Riječ nam govori: “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.” (1 Kor 2, 9) Ako čovjek umire pomiren s Bogom, ali nije dao zadovoljštinu u punini za počinjene grijehe, u trenutku smrti, nakon suda, odlazi u čistilište kako bi ondje – kako to kaže biblijska usporedba – platio sve do posljednjeg novčića.
Spašen je za budućnost te, pošto izvrši pokoru za grijehe, odlazi u nebo. Sveti Grgur Nazijanski piše: „Duh koji je napustio tijelo, ne može biti sudionikom Božjeg života, prije nego čistilišni oganj ne očisti prljavštinu koja ga je onečistila.“ A što je s pokorom koju dobijemo nakon ispovijedi – mogao bi se netko zapitati. Ona je često simbolična i više predstavlja poticaj za vršenje istinske pokore.
Postoji, nažalost, još i treća mogućnost: onaj tko krši Božje zapovijedi i umire u teškim grijesima, bez kajanja i žaljenja, biva, prema vlastitom konačnom izboru, odijeljen od Boga, izvora ljubavi, istine i ljepote za svu vječnost. Kao što je neopisiva radost u nebu, tako je neopisivo trpljenje u paklu.
