Povjesničari o broju ‘nevine dječice’ koju je Herod doista ubio
Jedan od najpotresnijih dijelova Novog zavjeta onaj je s početka Matejeva evanđelja (Mt 2,16-18) u kojem se opisuje strašan zločin kralja Heroda nad muškom djecom do dvije godine starosti u Betlehemu.
U strahu od Isusa – “novorođenog kralja židovskog” (Mt 2,2) – Herod je izvršio pokolj koji je ostavio dubok trag u katoličkoj svijesti, zbog čega je i Crkva relativno rano započela s proslavom blagdana koji danas obilježavamo – “Nevine dječice“.
Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže – prema vremenu što ga razazna od mudraca. Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji:
U Rami se glas čuje,
kuknjava i plač gorak:
Rahela oplakuje sinove svoje
i neće da se utješi
jer više ih nema.
Evanđelje po Mateju do današnjeg je dana ostalo jedini povijesni izvor iz vremena bliskom tim događajima koji o njima izvještava. Ono međutim ne navodi točan broj ubijene djece. Kako piše portal Aleteia, prenoseći sa stranice Catholic Encyclopedia, u liturgiji Grčke pravoslavne Crkve tako se spominje 14 tisuća dječaka koje je ubio Herod, Sirijci govore o 64 tisuće dok neki srednjovjekovni autori, vodeći se Knjigom Otkrivenja pišu o čak 144 tisuće.
Te brojke, međutim, uvelike premašuju ukupan broj stanovnika koje je u to vrijeme imao Betlehem s okolicom.
Mnogi su povjesničari, pak, doveli u pitanje vjerodostojnost navoda svetog Mateja evanđelista, najčešće navodeći upravo činjenicu kako ne postoji niti jedan drugi izvor iz tog vremena koji spominje pokolj. Ubojstvo betlehemske dječice ne spominje ni židovski povjesničar Josip Flavije koji je živio u prvom stoljeću, a koji je u svom djelu Židovske starine obradio mnoga Herodova zlodjela, među kojima su i ubojstvo vlastite supruge i troje djece.
Međutim, drugi povjesničari ističu kako upravo karakterizacija Heroda i njegova zlodjela o kojima je pisao Josip Flavije ukazuju na mogućnost da se pokolj nevine dječice doista dogodio.
Naime, kao i mnoga druga Herodova ubojstva, i pokolj u Betlehemu nastao je zbog njegove želje za moći i straha od gubitka prijestolja.
Također, Betlehem je u to vrijeme s okolicom imao oko 1000 stanovnika (drugi izvori navode samo 300), zbog čega neki procjenjuju kako je broj muške djece do dvije godine starosti iznosio između šest i dvadeset. Anglikanski povjesničar Richard Thomas France tako navodi kako pokolj nekolicine djece u malenom izraelskom selu od strane tiranina nije događaj koji bi u to vrijeme bio zamijećen kao danas. Moguće je da Josip Flavije ni sam nije bio upoznat s tim događajem.
Slično stoji i u tekstu koji potpisuju teolozi sa Sveučilišta u Navarri, a koji odgovara na pitanje povijesne utemeljenosti zločina nad betlehemskom dječicom.
“Naime, logika modernog povijesnog istraživanja kaže sljedeće: ‘testis unus testis nullus’, samo jedno svjedočanstvo nije valjano. Međutim, lako možemo zamisliti da pokolj nevine dječice u Betlehemu, selu s malim brojem stanovnika, nije ostavio trag u povijesnim zapisima.
Ono što je izvjesno jest okrutnost koja je u tom slučaju iskazana, a slaže se s okrutnostima koje nam židovski povjesničar Josip Flavije priča o Herodu: ugušio je svog šogora Aristobula kada je dosegao veliku popularnost (Židovske starine, 15&54-56), ubio je svoga tasta Hirkana II. (15, &174-178), i drugoga šogora Costobara (15& 247-251), svoju ženu Marijanu (15, &222-239).
U posljednjim godinama života, ubio je svoje sinove Aleksandra i Aristobula (16&130-135), i pet dana prije svoje smrti, trećega sina, Antipatra (17&145); na kraju, naredio je da prije njegove smrti budu pogubljeni ugledni dostojanstvenici kraljevstva kako bi narod Judeje, želio on to ili ne, oplakivao Herodovu smrt.”
Za Katoličku Crkvu pak nije važno radi li se o tisućama djece ili njih manje od dvadeset. Crkva, potaknuta nadahnutim spisima evanđelista Mateja, odaje počast nevinim žrtvama koje su ubijene radi Krista, postavši tako prvim mučenicima Novog zavjeta. Nažalost, mnoga djeca u svijetu i dalje dijele njihovu sudbinu.
