Prije pet godina suprug Luka je dobio ponudu da ide raditi u Njemačku. Mogao je ostati raditi u Njemačkoj. Ja sam mu rekla: ‘Može, ti tamo ostani, a meni potpiši za razvod braka’. Ja ovu Hrvatsku previše volim! Previše je krvi proliveno. Prevelika je žrtva dana, da bih ja napustila svoju Slavoniju.
Jer ja kad odem i stanem na onu ravnicu, vi čujete taj krik. Vi čujete krik ravnice! E to je ono što mene boli! Mislim, to je… to je prestrašno. Jer ja kad bih otišla iz Hrvatske, okrenula bih leđa i mom ujaku, i svom mužu, i Aci, i Šnicli i svima.
Njeno lice isprano je suzama, jer nju je život natapao i derao. Njen osmijeh, koliko god ga pružala, kao da ne može probiti zaleđenost koja prožme stanice kože kada je čovjek izložen patnjama. Lice ne može, ali ona kao osoba ne da može, nego uspjela je – živjeti! Iako je bude ružne noćne more. A bilo je i dana kada, kao obitelj, za Božić nisu imali niti kockicu čokolade. Njen identitet trajno je zabilježen trenutkom kada je imala šest godina u vukovarskoj koloni izgona. I koliko god godina imala, ona će zauvijek biti ‘djevojčica u plavom kaputiću’.
A u tom mizernom sravnjavanju grada i ljudskih života sa zemljom, opstajala je i divovski rasla ljubav koja je spremna umrijeti za drugoga. Sebe beskrajno izložiti do neslućenih granica.
Plav je Dunav u koji su bačena tijela njenih sugrađana poput crvenih makova. Plave su njene oči koje su gledale grobnicu leševa na otvorenom, na vukovarskim ulicama. I plav je njen kaputić, jedina uspomena iz njenog djetinjstva. Taj plavi kaputić jedino je neokrznuto u krhotinama njenog života. Za nas ih je sabrala u svojoj životnoj ispovijesti. Upoznajemo je i po ‘iskazima’ zapisanima u njenoj knjizi ‘Moja rijeka suza’.
Pokušajte zamisliti što to znači kad vam netko kaže da je vrijeme rata, (dakle, vrijeme straha i trzaja, smrti i umiranja), zapravo vaš najbolji dio života!? A to kaže ona – Željka Jurić Mitrović (34). Kako netko može doživjeti da mu je nešto teže, gore od rata? I to onoga najžešćeg. U Vukovaru.
To znači da ste doživjeli toliko duhovnih, ljudskih ljepota brige i pažnje u odnosima, da vam to ne može uništiti niti 800 projektila dnevno, 11 000 granata dnevno i 6,5 milijuna ispaljenih projektila u tromjesečnoj opsadi grada. Vukovar je, kažu, pogodila sila, težina oružja u količini – ne jedne atomske bombe koja je pala na Nagasaki. Nego, snaga dvije atomske bombe pala je na Vukovar 1991. g.
Dragi moj prijatelju, ako pažljivo budeš pročitao sve moje pjesme, tada ćeš shvatiti da u crnilu moga djetinjstva i rane mladosti postoji velika svjetlost koja me nikad nije napustila i nikad neće.
A u tom mizernom sravnjavanju grada i ljudskih života sa zemljom, opstajala je i divovski rasla ljubav koja je spremna umrijeti za drugoga. Sebe beskrajno izložiti do neslućenih granica. Toliko je ljubavi, zaštite, sigurnosti i topline Željka doživjela od hrvatskih branitelja. Zato je taj njihov odnos neuništiv. I otporan, nepoljuljan od toliko zla. Zato netko rat može nazvati najljepšim razdobljem u svom životu. Zbog božanskog duha koji je tada po žrtvi i svetom trpljenju svijetlio, kojega rat nije uništio, nego je dobrotu hrvatskih branitelja i vukovarskih mučenika do dragulja brusio. Teško za nasljedovati. Pa možemo o tome barem malo pročitati. To upoznati. Shvatiti.
Željka to jasno objašnjava: „Jedan moj veliki prijatelj, vukovarski branitelj, pita me: „Željka, zašto je u tvojim pjesmama sve tako crno? Prošao je rat, progonstvo, vratila si se kući. Imaš dom, prijatelje, grad se obnavlja. Ti si mlada osoba koja iz djetinjstva prelazi u odraslu osobu, napiši nešto svijetlo“. Odgovorila sam mu: „Dragi moj prijatelju, ako pažljivo budeš pročitao sve moje pjesme, tada ćeš shvatiti da u crnilu moga djetinjstva i rane mladosti postoji velika svjetlost koja me nikad nije napustila i nikad neće. Ta svjetlost su svi poginuli, nestali i preživjeli branitelji. Dragi moj prijatelju, dio te svjetlosti si i ti jer si i danas sa mnom!“.
Darovala nam je Željka u susretu kao rijeka, kao Dunav i Vuka, svoj visoki vodostaj emocija. Njena ‘obilježenost’ plavim kaputićem počinje 19. studenoga 1991. g. To je dan spomena na stradanje Borovog naselja, a Željka je stasala u tom vukovarskom predjelu. 19. studenog dogodila se ta kolona izgona u Vukovaru kada je pred njenim očima ubijen jedan od njenih anđela čuvara, branitelj Aleksandar Laba Aco. Reći progon mekše zvuči. Progoni se ljude. A naše su ljude u agresiji na Hrvatsku Srbi, JNA i četnici tretirali kao životinje. Kao stoku koja se izgoni. Kao janjad za klanje.
Ujo je nama pravio kuću. On je nas čuvao kao svoje male piliće. Nas je tata ostavio. Ujo je nas čuvao i othranio.
„U mojoj ulici je počeo rat. U ulici Stara banijska 4, u Borovom naselju“, započinje Željka. Koliko je agresija ljude zatekla, kako te zlo naprasno zaskoči, govori i da je Željkina obitelj mislila upravo početi graditi kuću od uje, brata Željkine majke koji se zove Željko Šandor, hrvatski branitelj i logoraš. U njegovoj kući u Borovom naselju Željka je živjela prije rata. „Ujo je nama pravio kuću. On je nas čuvao kao svoje male piliće. Nas je tata ostavio. Ujo je nas čuvao i othranio. Ujo je jedini dragovoljac, jedini Hrvat koji je bio u toj našoj ulici i priključio se pokojnom Blagi Zadru, Tomislavu Merčepu i dečkima. Kad je 2. svibnja 1991. g. u Borovom selu ubijeno 12 redarstvenika, nama je taj dan stizao materijal za gradnju kuće. Ujo je došao, sjećam se da je imao maskirni prsluk. Rekao nam je: ‘Djeco ne bojte se, ujo je tu. Ujo će vas čuvati, nema vas što biti strah’“. Ubrzo je stigao jedan drugi – ubojiti materijal.
„Kad su bili najžešći napadi, ujak je uvijek bio tu. Jednom je bio baš jaki napad na Olajnicu, našu su zgradu jako puno granatirali. Morali smo otići na prvi kat jer su nas tukli sa strane. Ujo je došao, imao je šljem, nismo ga prepoznali. Uplašili smo se, počeli vrištati. Kad je skinuo taj šljem, prepoznali smo ga. Odmah smo osjetili tu sigurnost“, prisjeća se Željka tog šoka opisanog i u pjesmi ‘Strah i snaga’. „Počinju granatirati, tako me strah. Bježimo na prvi kat. Svi plačemo, ne vidim ništa od dima. Kad evo netko dolazi. Ma uplašila sam se, nisam ga prepoznala. No kada je skinuo šljem, viknem: ‘Došao je ujo’. Nestao je strah. Sada mi nitko ništa ne može. Sada sam snažna. Više se ne bojim, jer ujo je tu“.
Kako je taj čovjek izdržao devet mjeseci logora? Kako je izdržao devet mjeseci batinjanja i mučenja, da bi bio s nama?
„Mi smo sad odrasli, svoji ljudi. I mi sad sebi postavljamo pitanje. Nije da ja ističem mog uju, nego on mi je najbliži primjer na kojem to mogu pokazati. Ja se pitam, moja sestra se pita, moj brat se to pita: ‘Kako je taj čovjek izdržao devet mjeseci logora? Kako je izdržao devet mjeseci batinjanja i mučenja, da bi bio s nama?’. Ujak Željko Šandor razmijenjen je 1992. g. U pjesmi Razmjena 14. 8. 1992. Željka piše: Danas je zadnja razmjena. Majka je rano ustala, bilo je oko pet sati ujutro. Rekla je: ‘Spavajte, idem po uju. Kada on dođe, probudit će vas’. Svi smo ga nestrpljivo čekali. Ušao je u sobu. Kad sam ga vidjela, sakrila sam se pod deku. Od sreće sam plakala. Malo sam ga se uplašila, bio je tako mršav, sav u modricama, polomljeni zubi. Imao je poderanu majicu, prljave hlače, krvave čizme. To me nije zaustavilo da mu ne pohitam u naručje, poljubim ga i kažem mu: ‘Ja te volim, tako si mi nedostajao’. Zaplakao je. Bio je sretan i samo je rekao: Toliko batina, patnje sam izdržao da bih opet bio s vama.
Morao si skinuti majicu i samo si rekao: ‘Ljudi, ja nisam ništa kriv!’. Onaj okrutni četnik je ispalio cijeli rafal u tebe… Mojoj mami si pao pred noge.
Dan 19. studenoga 1991. g., koji ju je odredio kao djevojčicu u plavom kaputiću, Željka je opisala u Pismu Aci, 19. studenoga 2002. g. Njenom anđelu čuvaru koji ju je pazio pod olovnim kišama milijuna granata. Dragi Aco. Danas je jedanaest godina kako te nema. Oni zli okrutni ljudi ugasili su tvoj mladi život. Da, Aco, prošlo je toliko vremena… Tvoj mladenački osmijeh još uvijek spava u mom srcu. Ljudi kažu: ‘Bila si mala, ne možeš se sjećati ničega’. Neka oni samo tako misle. No samo ja znam što mi je u srcu i duši. Danas je krenula Kolona od Nove bolnice do Aleje branitelja. Palile su se svijeće za branitelje. I ja sam zapalila svijeću za tebe na mjestu gdje su te ubili. Kolona je lagano išla, a ja sam se sjećala svega. I onoga groznoga dana 19. studenoga 1991. Devet je sati ujutro, otvaraju se željezna vrata skloništa. Polagano, ali u strahu, svi izlazimo iz njega. Stajemo u kolonu. Vani stoje bradati vojnici puni mržnje, bez osjećaja i bez imalo savjesti viču: ‘Brže!’. Nebo je sivo, staze su pune ruševina i cigli. Tišina je. Samo se čuje jecanje, plač i koraci. Idemo prema centru. Ljude odvajaju iz kolone i krvoločno ih ubijaju. Prelazimo Vukin most. Na kraju mosta su leševi. Strah me. Došli smo u centar, tebe su izdvojili iz kolone. Morao si skinuti majicu i samo si rekao: ‘Ljudi, ja nisam ništa kriv!’. Onaj okrutni četnik je ispalio cijeli rafal u tebe… Mojoj mami si pao pred noge. Rekao je onoj dvojici: ‘Odvucite tog psa tamo!’. Primili su te za noge i odvukli u one ruševine. Dragi Aco, sada mi je jedina želja da nađem tvoje kosti i da te pokopam kako treba. Kada bih barem mogla naći zlikovce koji su te ubili….
No ‘barem’ zna osobu koja je Acu prokazala, njegovu likvidaciju smjestila. Susjeda Nada koja je do kolone s njima bila u skloništu i netom prije rafala nad Acom s njim podijelila zajedničku cigaretu. Kolona je krenula prema centru, Aco je krenuo glavnom cestom. Željka u koloni i Aco našli su se kod stare tržnice, zovu je drvena pijaca. Nada je izvela Acu iz kolone i rekla: „On je uvezeni ustaša iz Njemačke“. Pao je pokošen pred nogama Željkine majke. U tom trenutku Željkine suze u Koloni postaju povijesne.
„Najviše mi je ostalo u sjećanju to kad su Acu ubili. Prvo pismo napisala sam kad smo se vratili kući, kad su mi se počela vraćati ta sjećanja. Drugi dio pisma napisala sam 13. svibnja 2003. g., kad su ga ekshumirali. Dragi Aco. Danas sam na Radio Vukovaru čula da su identificirali osam osoba. Kroz mene je prošao neki nemir, strepnja. Srce mi je govorilo da ću čuti tvoje ime. I zaista, novinar je pročitao: Aleksandar Laba. Bože moj, srce je zakucalo! Našla sam svoga Acu! Osjetila sam mir, steglo me u grlu. Nisam mogla plakati. Sada znam da je moj Aco nakon jedanaest godina našao svoj mir. Aco, ubojica danas slobodno šeće po tvom gradu. Nisam vjerovala kada su mi rekli da se zločinac vraća na mjesto zločina, ali je istina. Ja sam ga srela. Gledali smo se oči u oči. On mi se cinično smijao, kao i onoga dana kada je tebe ubio i meni smaknuo osmijeh s lica. I u srce stavio veliku bol. A oči su mu bile pune mržnje. Gdje je tu pravda, a gdje istina? Nadam se da će ga stići ruka pravde, jer Bog je dostižan, ali je spor… Dragi moj Aco, ti si mi omogućio da imam sretniji i bolji život u našoj slobodnoj domovini. Neka te čuvaju nebeski anđeli. Neka ti donesu ovo pismo koje je napokon našlo svoju adresu, a s njim i dio mog srca… Neka ti je laka hrvatska gruda za koju si dao svoj mladi život.
Sestra Katarina zanijemila je u ratu. Deset dana nije pričala. Ujak ju je šamarao, jedva su je vratili u životno stanje. Mucala je. Bila je zatvorena, imala je određene ljude s kojima može pričati.
„Nas ima mali nogometni klub, dva brata i četiri sestre“ Željka će s osmijehom. Koji nestaje na spomen njene najstarije sestre Katarine. A baš je ona Željki dala ime po njihovom ujaku Željku Šandoru, čovjeku koji ih je podigao i bio im otac, jer ih je njihov tata napustio. U koloni kojim je kadar BBC-a drmnuo svijet, ‘zasjala’ je samo Željka, no oko nje tada bili su i njen brat i sestre. Njena najmlađa sestra bila je u žutom kaputiću. Najmlađi brat Antonio, poratno dijete, svira u jednom sastavu i osvojio je svjetsku nagradu prvaka da je najbolji bas.
„Najstarija sestra Katarina umrla je prije pet godina. Imala je 26 godina. Zanijemila je u ratu. Deset dana nije pričala. Ujak ju je šamarao, jedva su je vratili u životno stanje. Mucala je. Bila je zatvorena, imala je određene ljude s kojima može pričati. Taj rat na svima nama je ostavio traga. Svi mi imamo… To je teško za objasniti. Svi smo mi bili pogođeni. Moje sestre i braća meni su uvijek govorili: ‘Ajd’, Željka, ti to odradi za nas’. Oni se nisu htjeli eksponirati, a mogli su. Katarina je bila najstarija i najviše se sjećala. Nama je život od rođenja bio težak. Nije to samo rat. Što se tiče rata, rat je nama bio najbolji dio života. Naša obitelj je prošla specifično. Ne kažem da nije bilo ljudi koji su prošli teže, koji su izgubili dio tijela, djeca koja su bila ranjena. Nekima su ubijena oba roditelja, nekima je poklano pola obitelji, kao što je svjećaru iz Bogdanovaca. Ali naša priča je preteška. I kod nas to traje 28 godina“, pripovijeda Željka.
Bilo je to vrijeme kad su neki roditelji slušali svoju djecu. Da ne žele otići iz okruženja smrti. Tolika je bila snaga u tim mališanima.
Majka ih je mogla iznijeti iz Borova naselja i tako zaštititi od pakla. „Mi smo mogli otići, ali nismo htjeli, zato što je ujo bio tu“. Bilo je to vrijeme kad su neki roditelji slušali svoju djecu. Da ne žele otići iz okruženja smrti. Tolika je bila snaga u tim mališanima. Nevinost i naivnost idu zajedno. U svojoj dobronamjernosti i čistoći, zapravo nisi svjestan veličine opasnosti.
„Iz Borova naselja ujo nas je prebacio na Olajnicu, to je centar grada. Mi uopće nismo bili u skloništu. Mi smo bili u zgradi broj 13 na Olajnici. U toj zgradi nije bilo podruma. Tamo su s nama bili HOS-ovci. Kada su bili najveći napadi, došao bi ujo ili bi poslao nekoga da bude s nama“.
Do kolone u kojoj je do simbola vukovarskog stradanja kadrirano njeno suzno lice, šestogodišnja djevojčica Željka živjela je u prizemlju zgrade i bila na nišanu, izložena fijuku i udarima oružja, bez sklanjanja u podrum kojih su inače bili puni ljudi. „Zadnjih deset dana Šnicla je poslao mami poruku preko jednog iz bolnice, on je bio ranjen, da nas pokupi i da odemo u sklonište“.
Željka ni sada ne zna gdje joj je otac. Njen ujo Željko Šandor kaže: „God. 1991. kad je krenuo rat u Vukovaru, Željkin otac i ja čuli smo se telefonom. Rekao sam mu: „Dođi po djecu. Oni neće da izađu iz Vukovara“. Jer ja sam ostao u Vukovaru kao branitelj. Željkina mama, moja sestra, nije htjela izaći iz Vukovara. On je rekao: „Nije meni u cilju da poginemo. Nije mi u interesu da svi izginemo“. Rekao sam mu: „Pa to su tvoja djeca, trebaš biti uz svoju djecu, dođi po svoju djecu. Ja tebe ne zovem da ti braniš grad. Ja te zovem samo da djecu svoju izvučeš iz tog grada, da ne dožive patnju, koju su kasnije doživjeli“. On to nije htio, on je to dobio. Vjerojatno se uplašio i brige o maloj djeci“.
Nakon dugih sedam godina dolazim u svoj rodni grad. Prvi put sam kod kuće, ne mogu proći kroz svoje dvorište, moram kroz srpsko. Ulazim u kuću, nešto me steglo oko srca i krene mi suza.
Zato im je majka bila čvrsti oslonac. Mama se mlada udala, sa svojih 18 godina imala je Željkinu sestru Katarinu. Željka je četvrto dijete po redu. „Došli smo na Velepromet i do moje mame je došao Cyrus Vance (posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju). Bilo nas je puno djece, pa je pitao mamu gdje želi ići. Ona je rekla da želi ići za Zagreb. Rekao joj je: ‘Omogućit ćemo vam put za Zagreb’. Postoji i ta snimka“. Taj događaj Željka opisuje u pjesmi „Hrabro je rekla – Ja sam Hrvatica“. „Dugo je hodala u koloni ne znajući kamo ide, što je čeka. Zamišljena lica stigla je na Velepromet. Do nje dolazi Šljivančanin i novinar BBC-a. Upitao ju je što je, kamo želi ići. Ona je hrabro rekla, ne postidjevši se svoga roda: ‘Ja sam Hrvatica, želim u Zagreb’. Samo je drsko odgovorio: ‘Omogućit ćemo gospođi put za Zagreb’.
„Najprije smo išli u logor u Srijemsku Mitrovicu, tamo smo bili tri dana. Odatle smo prebačeni u Zagreb, u hotel Park gdje smo bili tri mjeseca. Tada smo u konvoju izgubili najstariju sestru. Ona je otišla s tetkom u autobus, mi smo ostali u kamionima. Kad smo našli tetku i sestru Katarinu, išli smo u prognaničko naselje Špansko. Tu smo jedanaest godina živjeli u radničkim barakama, sve do povratka u Vukovar. Onda smo imali borbu traženja ujaka, devet mjeseci iščekivanja“.
„Nakon dugih sedam godina dolazim u svoj rodni grad. Prvi put sam kod kuće, ne mogu proći kroz svoje dvorište, moram kroz srpsko. Ulazim u kuću, nešto me steglo oko srca i krene mi suza. Zagrlih snažno majku i rekoh joj: Mama, došla sam svojoj kući. Majka mi kaže: ‘Smiri se, idemo malo van’. Mama, ja to ne želim, to je moja kuća. I majka zajeca od plača. I nedugo poslije toga, ja sam se vratila. Iako sam prošla teški križni put, da se vratim kući, ja sam uspjela“.
Već kao mala Željka je pila tablete za smirenje. „Ja sam kao dijete od šest godina oboljela od PTSP-a“, kaže. „Oprosti, jesi imala noćne more?“ pitam je, misleći da ih možda nije imala, ili nema, kad tako smireno, staloženo govori o svemu. Jer tijekom dva sata našeg susreta, ona nije samosažalijevajuće rekla ‘Pa ja i danas imam noćne more’. Ništa. Ne žali se na zdravlje, ne oplakuje sebe. Naizgled se čini da posljedica nema. „Oh, pa to imam i sad“, uzvrati lagano. Kao da je to nešto normalno, s čim se živi.
Volim je i danas. Voljet ću je sutra. I tako svakoga dana. Sve jače i jače. Moju lijepu domovinu Hrvatsku
Svoju podsvijest opisala je u pjesmi ‘Noćna mora’. „Noću se često budim, ne znam tko sam, gdje se nalazim, suze mi teku niz lice. Onda shvatim da je to samo san. Ja sam u jami, velikoj dubokoj jami. Unutra ima na tisuće i tisuće kostura. Sve ih znam, to su moji prijatelji. Pokušavam pobjeći, bojim se, ali ne uspijevam. Svi se oni hvataju za mene i uzastopno mi ponavljaju: ‘Ne daj da se zaboravimo. Mi smo stvorili ovu državu, ne smiješ dopustiti da nas pokolebaju. Bilo je dosta. Moraš im pokazati da žive na našoj zemlji, hodaju po našoj krvi. Nemoj se predati, mi smo uz tebe’. Sva u strahu, uplašeno pohitam majci. Pitam je što da radim. Ne mogu spavati, samo sanjam jame i kosture. Zašto? Što žele od mene? Kao da sam ih ja ubila. Majka mi samo odgovori: Željka, ti si sve ove godine samo s njima u duši odrasla. Nikad ih nisi dala zaboravu. Za njih si molila, suze prolila. Dio su tvoga života. Sada moraš zvijerima dokazati da nas nisu porazili. Ni njih ni tebe“.
„Ja, moj brat, moja sestra – mi stvarno volimo Hrvatsku. I stvarno poštujemo hrvatskog branitelja. Mi ljubav koju imamo prema hrvatskom branitelju, takvu ljubav možda nema dijete kojemu je otac poginuo. Nemaju takav osjećaj. Nažalost, mi smo se danas udaljili od Boga, mnogi su jedni drugima zavidni, ne žele jedno drugome pomoći. A tim ljudima, braniteljima, treba pomoć. Prije pet godina suprug Luka je dobio ponudu da ide raditi u Njemačku. Mogao je ostati raditi u Njemačkoj. Ja sam mu rekla: ‘Može, ti tamo ostani, a meni potpiši za razvod braka’. Ja ovu Hrvatsku previše volim! Previše je krvi proliveno. Prevelika je žrtva dana, da bih ja napustila svoju Slavoniju. Jer ja kad odem i stanem na onu ravnicu, vi čujete taj krik. Vi čujete krik ravnice! E to je ono što mene boli! Mislim, to je… (Željkine suze i zadrhti glas)… To je prestrašno. Jer ja kad bih otišla iz Hrvatske, okrenula bih leđa i mom ujaku, i svom mužu, i Aci, i Šnicli i svima. Jer meni je jedan čovjek rekao: „Željka, mi branitelji smo ti. A ti si mi!“. I to je ono što nas veže“ poručuje Željka. Unatoč svemu proživljenome, glas njene duše ovako titra: „A što mogu, kad je jače od mene? Voljela sam je jučer. Volim je i danas. Voljet ću je sutra. I tako svakoga dana. Sve jače i jače. Moju lijepu domovinu Hrvatsku“.
www.medjugorje-news.com/hkm.hr
