Potresno pismo maloga dječaka : Bože, zašto je baš od svih moja majka morala…
“Zašto je baš ona morala piti gorku vodu? Zašto nakon što je podizala svoju djecu u strahu Gospodnjem treba žeti tako strašnu žetvu? Bila je u kušnji da si je Bože ostavio.”
Nedavno je na moj stol došlo pismo toliko ispunjeno neiskazanom patnjom da sam bio ganut do dubine svoga bića. Bilo je od dvanaestogodišnjeg dječaka, koji je napisao vrlo žalosno izvješće o zanemarivanju njegova oca i bijedi njegove majke.
Otac je bio pijanica i to loš pijanica. Bio je vješt mehaničar, ali je izgubio radno mjesto za radnim mjestom jer nije bio u stanju ostaviti alkohol. Gubitak njegova posljednjeg radnog mjesta bacilo ih je u siromaštvo, ali tako je velika bila njegova žudnja za pićem da su dijelovi namještaja u tom siromašnom domu jedan po jedan bili iznošeni i prodavani. Majka i mala obitelj bili su očajni i jadni.
U svom pismu dječak mi je rekao da je jednoga dana majka došla k njemu i izjavila da ako ne bi imala djece, bila bi u iskušenju oduzeti si život. Držala je, poput hrabre majke kao što je bila, da mora izdržati poput njih. Ali dopustite da dođem do svrhe pisma. Poznato vam je da je naš običaj moliti nad rupčićima i poslati ih bolesnima – to je savršeno biblijski, jer sjećate se da je i Pavao to činio u svoje vrijeme.
Ovaj maleni dječak htio je da molim nad rupčićem kako bi ga stavio pod jastuk svoje majke – jer, rekao je u svom pismu, njegova je majka stigla do točke gdje je počela sumnjati u ljubav Božju. Zašto je Bože ona morala piti gorku vodu? Zašto nakon što je podizala svoju djecu u strahu Gospodnjem treba žeti tako strašnu žetvu? Bila je u kušnji da ju je Bog ostavio, Bože… U gorčini je prigovarala protiv Gospodina.
I tako sam mu ispričao o drvu koje je dotaklo vodu koja je bila gorka i učinio je slatkom. Sjećate se, zar ne, da je Mojsije molio i Pismo kaže da mu je Gospodin pokazao drvo? Kad je drvo dotaklo vodu, više nije bila gorka okusa, nego je snagom Božjom bila promijenjena i postala slatka.
I tako sam tada napisao ovom malom dječaku i o drugom drvu – drvu na kojem je umro Knez Slave. Obećao sam mu da neću zaboraviti njegovu poteškoću i uvjerio sam ga da ću vjerovati Bogu i zgrabiti njegova dragocjena obećanja. Ali ovaj mali dječak nikada nije primio to pismo. Kasnije sam saznao da ga je otvorila majka. Kad je otkrila da je vatra vjere nestala iz tog doma, da je tako izgorjela da više nije bilo svjetla osim onoga koje je bilo u ruci njezina dvanaestogodišnjeg sina, slomila se i zaplakala. U svom pismu upotrijebio sam ovu rečenicu: ”Što god bude netko drugi činio, moj dječače, ti se drži Isusova križa, jer ako odeš od njega, ništa drugo ne postoji na što bi se mogao osloniti. Isus je u stanju izvesti te iz ovoga.”
Te večeri, s malom obitelji okupljenom oko sebe – osim muža – ta je majka kleknula u molitvi. I te je večeri Isusov križ dotakao vode njezina života. Digli su se s koljena s novim svjetlom u očima. Isus je još jednom postao stvaran svima njima. Sjetili su se njegova obećanja: ”Sigurno te neću ostaviti, nipošto te neću zapustiti.”
Sljedećeg jutra je muž – ljubazan u srcu, ali rob pića – zamijetio promjenu u ženi i djeci i pitao što se dogodilo. Žena mu je iskreno ispričala o pismu, molitvi i križu koji je dotakao vodu. Prije nego je završila, suze su ispunile njegove oči. A onda je došao sin i stavio ruku oko ramena svoga oca i rekao: ”Tata, ne postoji nitko tko bi ti mogao pomoći osim Isusa i on hoće, ako mu dopustiš.”
