Postoji li nešto poput prečestog odlaska na ispovijed?
Koliko često netko treba ići na ispovijed? Postoji li nešto poput previše odlazaka na ispovijed? Trebamo li pričekati da počinimo velike smrtne grijehe da bismo otišli na ispovijed? Što je s ispovijedanjem iskušenja, a ne nužno i grijeha, pogotovo ako se radi o iskušenjima s kojima se boriš? Hvala!
Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Iako nije nužno potrebno, Crkva ipak snažno preporučuje ispovijed svakodnevnih pogrešaka (lakih grijeha). Doista, redovito ispovijedanje naših lakih grijeha pomaže nam oblikovati svoju savjest, boriti se protiv zlih sklonosti, prepustiti se Kristu da nas iscijeli i napredovati u životu Duha.”
U biti, redovito ispovijedanje malih stvari može nam pomoći spriječiti da padnemo u još veći, duhovno štetniji grijeh. Dakle, da, ispovijedanje lakih grijeha nije samo u redu nego se i potiče. “Čekati” dok netko ne padne duboko u smrtnost prije nego što potraži sakrament nije baš razborita stvar, u najmanju ruku. Redovita ispovijed također pomaže u borbi protiv iskušenja s kojima se borimo. Iako iskušenja sama po sebi nisu grijesi, kada se ne obuzdaju, obično se pretvaraju u eventualna grešna djela.
Priznanje iskušenja može vas učiniti svjesnijima njihove prisutnosti i pomoći vam da na vrijeme ublažite njihovu vlast.
Sada, koliko je redovita “redovita ispovijed?”
Preporučena norma za mnoge vjerske zajednice je jednom tjedno, što ne znači da laik ne bi mogao ili trebao otići na ispovijed jednom tjedno, pogotovo ako ste u stanju smrtnog grijeha. Ali važno je i ne zlorabiti sakrament. Neki od načina na koje možemo zloupotrijebiti ispovijed su: Skrupuloznost presumpcija milosti, ili presumpcija Božjeg oprosta, prešućivanje grijeha svećeniku tijekom pomirenja. Skrupuloznost je nešto s čime se sveti Ignacije Loyola borio.
Najosnovniji način na koji to mogu objasniti jest borba s mislima koje neće nestati, posebice mislima o nedostojnoj grešnosti ili nezdravoj preokupaciji savršenstvom i bezgrešnošću do te mjere da vas svaki mali grijeh baca u očaj i samoprijezir. Skrupuloznost uzrokuje tjeskobu i frustraciju kod onih koji od nje pate jer se opsesivno brinu o tome što je grešno, a što nije. Ovo osakaćujuće duhovno stanje ometa našu intimnost s Kristom.
Pretpostavka Božjeg oprosta je kada nemate stvarnog kajanja u svom srcu, nemate namjeru izbjegavati bliske prilike za grijeh i samo se ispovijedati kako biste olakšali svoju savjest kako biste mogli izaći i počiniti isti grijeh uvijek iznova, pretpostavljajući da će vam Bog oprostiti svaki put bez obzira na vaše prave namjere priznanja, piše Aleteia.
Naposljetku, onaj tko namjerno prešućuje smrtni grijeh ne može biti valjano razriješen svojih grijeha, jer nije očitovao istinsko kajanje za svoje teško zlodjelo. “Jer ako se bolesnik stidi pokazati svoju ranu liječniku, lijek ne može izliječiti ono što ne zna.” Izuzimajući bilo kakve zloporabe sakramenta, trebali biste slušati svoju savjest i ići onoliko često koliko mislite da trebate ići.
Ako se borite s istim ponavljajućim grijesima i želite ići na tjednu ispovijed, možda biste trebali zakazati redovito duhovno vodstvo od istog svećenika koji je upoznat s vašim poteškoćama i može vas savjetovati u skladu s tim.
