Pokojnik kojeg je poznavala došao joj je na vrata vapeći: Imaš li mi što dati jesti?
Pokojnik kojeg je poznavala došao joj je na vrata vapeći: Imaš li mi što dati jesti? Hvaljen Isus i Marija! Željela bih vam ispričati jednu neobičnu priču, točnije jedan san kroz koji mi je Gospodin pokazao koliko mu je svatko od nas uistinu važan i kako On, kao naš Otac koji nas neizmjerno ljubi, uvijek pronađe način kako će nam pomoći, ma koliko se neobičan on nama činio.
Noć uoči blagdana Gospe od Anđela, Porcijunkule, usnula sam vrlo neobičan san, ali kako mi je često Gospodin kroz snove davao odgovore na mnoga moja pitanja i za ovaj san znala sam da krije poruku i promatrala sam ga malo dublje. Sanjala sam jednog poznanika, za potrebu ove priče neka se zove Marko. Marko je imao šezdesetak godina. Bio je neoženjen, bez djece. Živio je sa starim i bolesnim roditeljima, a za vrijeme Domovinskog rata prošao je mnoga ratišta, kako u Hrvatskoj, tako i ona u Posavini i Bosni.
Bio je dobričina u duši. Djeca iz ulice su ga voljela jer bi ih uvijek počastio kakvom finom čokoladom ili bombonima, a oni bi s njim „filozofirali” i nadmudrivali se u otkrivanju svojih ribičkih tajni. Prijateljima je uvijek bio spreman platiti piće i pretresti s njima aktualnu političku situaciju, ali nepravdu nije podnosio. Jednostavno je bio dobričina, ali ne za sebe, već za druge. Marko baš i nije odlazio na Svetu misu, nije sudjelovao u Euharistiji i nije ga to previše brinulo, mama bi ga znala onako malo, tu i tamo „ukoriti” zbog toga, dok je još bila živa, a on bi samo odmahnuo rukom.
Jednoga dana Marko je umro, shrvan samoćom, smrću roditelja, nepravdama… Bilo je to prije otprilike tri godine, rat i PTSP odnijeli su još jednu žrtvu, Bogu hvala, na samrtnoj postelji primio je Svetu pričest i Bolesničko pomazanje, iako više nije bio pri svijesti.
Marko je za života bio iznimno fizički jak, a osoba u mome snu bila je samo sjena od toga; mršav, pogrbljen s ružnim, pomalo izbezumljenim izrazom lica i gladan. Dolazi kući, kuca na moja vrata i pita me: „Imaš li mi što dati jesti?”, pogledala sam u svoj brzinski skuhani ručak, varivo od graha, zgrabila ga u posudicu i brzim korakom pohitala prema njemu uz ispriku da imam samo to, ali da je od srca.
Nakon što je u slast pojeo punu zdjelicu variva, zove me opet, ali ovaj put da mi kaže da mu je bilo ukusno, da mi zahvali… I tada mi drhtavom rukom pruža zgužvanih pedeset kuna, kako bi mi platio ručak, ja se smijem i govorim mu da spremi novac, da hrane uvijek ostane i da mi je drago da je ručao. On mi tada objašnjava kako mu je „tamo” jako teško, da ima dosta novca, da ima i hrane, ali da je on jednostavno ne može kupiti.
Budim se i razmišljam što sve ovo znači i kako bih mu mogla pomoći. Odlučim da ću odmah taj dan moliti Devetnicu Milosrdnom Isusu za njegovu dušu i dati da se prikaže Sveta misa za njega. Dok molim u satu Milosrđa (ne znam jeste li znali da se u tih milosnih sat vremena od 15 00 do 16 00 sati može izmoliti točno devet krunica Milosrdnom Isusu, nisam ni ja to znala do toga dana).
Dok molim i razmišljam o Marku i „kukam” sama nad sobom što je blagdan Porcijunkule i što zbog bolesti ne mogu na Svetu misu. Utom, zvoni mi mobitel, razmišljam: „Ma ne mogu se sada javiti, molim za nešto zbilja važno”, pogledam na mobitel i vidim da me zove moja draga prijateljica, časna sestra… Javljam se i na njeno pitanje: „Što radiš?”, objašnjavam joj kako molim krunicu i ispričam joj svoj san, na što ona sva sretna govori kako je jutros bila na Svetoj misi, ali „svoj” porcijunkulski oprost nije još nikome namijenila i da će ga rado prikazati i pomoliti se za Marka, jer ga jedna osoba za sebe može dobiti samo jednom u životu, a nakon toga ga može namijeniti za nekoga drugoga.
Obje sretne što smo mogle pomoći Marku zaključujemo kako bi bilo dobro još prikazati Svetu misu za njegovu dušu. Razmišljam gdje bi bilo najbolje to učiniti, jer u mojoj župi često nema termina i dugo se čeka, ali Gospodin i tu pomaže i u razgovoru s drugom prijateljicom doznajem da je u njenoj župi stanje upravo suprotno, da se baš i ne prikazuju Svete mise za pokojnike i da se ne mora dugo čekati jer uvijek ima slobodnih termina i uistinu već za nekoliko dana svećenik slavi Svetu misu za pokojnog Marka.
Gospodin je opet sve posložio kako samo On može i dok razmišljam o Marku, (iako ga nisam nikada više ni prije ni poslije toga sanjala), sigurna sam da smo sve tri zajedno, svaka svojim malim doprinosom uspjele Marka približiti Očevu krilu i Njegovoj ljubavi savršenoj.
Razmišljam o Markovoj rečenici kako „tamo” ima i hrane i on ima novca, ali ju ne može kupiti. Je li ta hrana o kojoj on priča i za kojom toliko gladuje; Sveta pričest koju smo za našega zemaljskog života primili ili smo je propustili primiti, a novac, ta nebeska valuta; jesu li to naša dobra i milosrdna djela koja smo činili ili nismo za života, ne znam i ostavljam svakome da sam prosudi i pronađe svoj odgovor, kao i simboliku novčanice od pedeset kuna koju je zgužvanu Marko držao u ruci, a koliko iznosi „cijena” Svete mise, iako nas je Isus Krist na križu sve svojom ljubavlju i žrtvom besplatno otkupio?!
Ono što moram priznati da sada nakon ovog sna na Svetu pričest i djela milosrđa gledam potpuno drugačije kao i na prikazivanje Svete mise za pokojnike. Hvala i slava dobrome Gospodinu što nas neprestano poučava i oblikuje kako bi nas spasio, jer ne želi da se ni jedna njegova ovčica izgubi i odluta od svoga Dobroga pastira.
Želim nama svima više tog nebeskog novca, te valute za vječnost kako bismo si uvijek mogli kupiti hrane jednom kada dođemo u nebo. Jer kako kaže Sveti Ivan apostol: „Radite, ali ne za propadljivu hranu, već za hranu koja ostaje za život vječni što će vam ga dati Sin Čovječji. Jer ga je Bog Otac za to ovlastio”.
