Po čemu će nam se suditi na Posljednjem sudu? Isus nam daje vrlo jasan odgovor
Posljednji sud vrlo je tajanstvena stvar. Znamo da će se to dogoditi negdje u neodredivoj budućnosti, na kraju vremena, i uključivat će Drugi Kristov dolazak. Po čemu će nam se suditi?
Katekizam Katoličke Crkve nas uči da, „U prisutnosti Krista, koji je sama Istina, bit će otkrivena istina o odnosu svakog čovjeka s Bogom. Posljednji sud otkrit će čak i do krajnjih posljedica dobra koja je svaki čovjek učinio ili propustio učiniti tijekom svog zemaljskog života…” (KKC 1039).
Za one koji su prethodno napustili ovaj svijet – ogromno mnoštvo ljudi koji žive na različitim točkama u povijesti, koji su umrli i već su osuđeni u trenutku smrti (osobni sud) – ovo neće biti promjena presude. Umjesto toga, to će biti konačni pečat koji potvrđuje njihovu sudbinu u vječnosti. Za one koji dožive sudnji dan, to će biti odlučujući trenutak za njihovu budućnost. Međutim, nemoguće je izbjeći pitanje što će točno biti predmet našeg suda. Koji će kriterij Bog upotrijebiti da odvoji dobre od loših i pozove one prve na vječnu sreću sa sobom?
Pa, suprotno onome što bi neki ljudi mogli vjerovati, upravo nam je taj kriterij jasno priopćen; Isus je to vrlo precizno opisao. U Evanđelju po svetom Mateju možemo pronaći rječitu i evokativnu sliku posljednjeg suda koju Isus prenosi svojim slušateljima (usp. Matej 25,31-46). On govori o tome da će Sin Čovječji, kad ponovno dođe u svojoj slavi i okupi pred sobom sve narode, razlučiti dobre od zlih, kao što pastir razlučuje ovce od jaraca.
Čime će se rukovoditi? Uopće ne po broju teoloških rasprava koje smo pročitali, ili po vatrenim propovijedima ili poučnim svjedočanstvima koja smo dali, ili po broju sati koje smo proveli u molitvi ili crkvenim službama, ili po vremenu provedenom u pobožnom čitanju ili duhovnim razgovorima . Jer sve ovo ima za cilj samo pomoći nam da volimo više, a naša bi se ljubav trebala očitovati u praktičnom i učinkovitom odgovoru na potrebe “najmanjih od ovih”.
U svom naučavanju Isus naziva blaženima one koji se brinu za gladne, žedne, strance, gole, bolesne i u zatvoru. On naziva prokletima one koji to ne čine. Naravno, popis ovih “najmanjih” i njihovih potreba nije zatvoren. Grčka riječ ἐλἀχίστος (elachistos) – vrlo malen, najmanji – kada se odnosi na ljude, ne označava samo onoga koji je niskog rasta, već i nekoga tko je slab, bespomoćan, izaziva sažaljenje, treba pomoć. Upravo se s takvim ljudima Isus najviše poistovjećuje, što znači da je način na koji se prema njima odnosimo, kako odgovaramo na njihove osnovne, životne potrebe, jednak onom kako bismo se odnosili prema Sinu Božjemu. Ovo je dirljivo i šokantno u isto vrijeme. Jer može se pokazati da ako naša vjera i pobožnost nisu u službi takvog shvaćanja ljubavi, ničemu nam ne služe.
Sveti Ivan od Križa bio je u pravu kada je napisao da ćemo na kraju života biti suđeni po ljubavi.
