“Samo zajedno možemo pobijediti zlo u ovom ratu, u cijelom svijetu, postom, molitvom,s puno poniznosti i ljubavi”, rekao je papinski nuncij nadbiskup Visvaldas Kulbokas.
Nadbiskup Visvaldas Kulbokas, apostolski nuncij u Ukrajini, govorio je o situaciji u Kijevu, humanitarnoj krizi, solidarnosti među stanovništvom i drami rata, prenosi portal Aleteia
Od 24. veljače svaki dan i svaku noć dolazi do raketnih napada na nekoliko točaka grada. Mi u nuncijaturi nismo u središnjem području, tako da za sada nismo vidjeli niti jedno bombardiranje izbliza. Bili smo svjedoci nekih uličnih tučnjava sasvim u blizini, ne toliko ovih dana, koliko prethodnih dana.
No vrlo je vjerojatno da će se stvari u nadolazećim satima pogoršati. U drugim gradovima kao što je Kharkiv, stambena područja su jako pogođena. Danas se nitko u Ukrajini ne može osjećati sigurno. Kako će izgledati sljedećih nekoliko sati, ili sljedećih nekoliko dana? Nitko ne zna.
Ipak, Kijev je relativno miran, u nekim aspektima, u usporedbi s drugim gradovima: Irpin, koji je predgrađe Kijeva, ili Harkov, Černihiv ili Mariupolj. Kijev je još uvijek povezan s vanjskim svijetom. Međutim, humanitarna kriza je vrlo ozbiljna ovdje, a i u nekim drugim gradovima Ukrajine. I onda nas nešto opterećuje, nije uvijek moguće pomoći.
Ponekad ni agencije poput Caritasa ili Crvenog križa, čak ni državne agencije nisu u stanju ništa napraviti. Kad je počeo rat, bili smo manje organizirani. Ne govorim samo u svoje ime, već i za ove druge agencije. Sada smo bolje pripremljeni.
Čini se da se ruska vojska sve više približava gradu, pa su proteklih dana bile aktivnije humanitarne organizacije. Caritas, Crveni križ, župne organizacije – katoličke, ali i pravoslavne i muslimanske – vide tko je u većoj potrebi i dijele hranu; pokušavaju evakuirati one koji su u težim situacijama, poput onih koji nemaju struju ili grijanje.
Ovdje u Nuncijaturi smo se opskrbili namirnicama prije početka rata, jer je to postajalo sve vjerojatnije. Osobno znam za neke obitelji koje nisu vjerovale, bile su zatečene, s namirnicama za ne više od dva-tri dana. Hvala Bogu, proteklih je dana neka pomoć stigla u Kijev.
Nadalje, organizacije poput Caritasa ili volonterskih skupina donose hranu iz susjednih gradova, budući da znaju da je Kijev izložen žešćem vojnom napadu. Ova pomoć je uvijek besplatna. Postoji potpuna solidarnost. Teško je znati kako svaka obitelj ide, ili koliko dugo može izdržati. Ali sigurno, humanitarna kriza je vrlo teška.
Jeste li uspjeli izaći i kretati se ulicama? U tom periodu nisam bio vani jer nam se to ne savjetuje. Međutim, to je uglavnom zato što nemam vremena. Javljaju mi se mnogi ljudi, dobivamo zahtjeve i ponude za humanitarnu pomoć koju je u ovakvom trenutku jako teško organizirati. Imamo mnogo zahtjeva i nema manjka ponuda za pomoć, ali na mjestima poput centra Kijeva logistika je vrlo teška.
To znači da smo prisiljeni većinu vremena biti na telefonu kako bismo upravljali zahtjevima i podrškom. Ali mogu reći da se ljudi mogu kretati ulicama, iako je to opasno. Uglavnom su to volonteri koji dijele i dijele robu najpotrebitijima. Teško je zaobići, jer su kontrolne točke na svakih nekoliko metara. U 20 sati počinje policijski sat, tako da nitko iz bilo kojeg razloga ne izlazi.
Kako biste opisali duh i osjećaje ljudi? Jesu li ljudi koji su ostali u Kijevu jako uplašeni? Sigurno. Ne mogu govoriti u ime svih, ali mogu govoriti za one koje osobno vidim: svećenike, volontere i osoblje Nuncijature. Ljudi su jako zabrinuti, ali stanje uma mogu opisati kao “hrabro”. Osjećamo da je ovo tragedija s kojom se moramo zajedno suočiti, moramo si pomagati i puno se moliti.
Vidim puno optimizma. Unatoč strašnim tragedijama, vidim optimizam kod mnogih ljudi, posebno svećenika i redovnika. Naravno, ne vjerujem da taj isti optimizam možemo pronaći među bolesnima, onima kojima je potrebno liječenje ili ženama koje rađaju ili imaju dojenčad.
Pričajmo o ratu. To je bilo najavljivano tjednima, ali nitko nije vjerovao da će početi. Koja je bila vaša prva reakcija 24.?
Bili smo jako zabrinuti da bi moglo doći do rata, jer su znakovi bili tamo. Ali i dalje izaziva ogroman utjecaj, nadrealno je, kao da živite u filmu. Dakle, kažem sebi, a i mnogim vjernicima s kojima razgovaram, da su naše glavno oružje, da tako kažem, poniznost, potpuno prepuštanje Bogu, solidarnost i ljubav. Jer u svakom slučaju ako smo tu jedni za druge, ako smo blizu Boga, ako smo vjerni, On će se brinuti za nas.
Tako je i tijekom ovog rata, koji nije čisto ljudska izmišljotina, u njemu ima nečeg demonskog – kao što je i u svakom nasilju. A zlo u ovom ratu možemo pobijediti samo zajedno, diljem svijeta, postom, molitvom, puno poniznosti i ljubavi.
Biste li rekli da ovaj sukob ima vjersku dimenziju? Mnogo je razloga za ovaj rat, a neki tvrde da neki od njih imaju i vjersku dimenziju. Ovo smatram potpuno netočnim. Ako pogledamo Ukrajince, na primjer, imamo Vijeće crkava i vjerskih organizacija u Ukrajini koje je u ovom trenutku jako ujedinjeno, blisko je ljudima i podržavaju jedni druge.
To ne znači da su sve poteškoće prošle, jer očito su neki međureligijski nesporazumi igrali ulogu u prošlosti. Ali mislim da se ovaj rat ne može opravdati na ovaj način, jer se teškoće u međureligijskim odnosima moraju rješavati na drugačiji način.
Začudo, primijetio sam da su se poteškoće koje sam prije vidio u Ukrajini sada smanjile. Čini se da ova tragedija ujedinjuje ukrajinski narod. To ne znači da će to jedinstvo ostati i poslije, ali je ipak vrlo pozitivan znak.
Prošle nedjelje, tijekom molitve Angelusa, papa je najavio da će dva kardinala ići u Ukrajinu. Jeste li osjetili podršku Svetog Oca? Riječi Svetoga Oca pokazuju da on čini sve što je u njegovoj moći da okonča ovaj rat. I to ne samo riječima, jer dobro znam da on traži sve moguće putove za Crkvu, i duhovne i diplomatske.
Sve što je ljudski moguće doprinijeti miru. Naravno, papa – a to dobro znam preko njegovih suradnika, s kojima sam u kontaktu nekoliko puta dnevno – vaga mnoge mogućnosti. Stalno razmišljamo o tome što još Papa može učiniti, bilo izravno ili preko svojih suradnika. Jedna od tih stvari je slanje dvojice kardinala.
U utorak je kardinal Krajewski stigao u Ukrajinu kako bi donio podršku i vidio kako može dobiti humanitarnu pomoć, a s njom i prisutnost pape. ACN je pokrenuo paket pomoći od 1,5 milijuna dolara za najpotrebitije biskupije, posebno za potporu radu svećenika i redovnika. Koliko je važna ova pomoć?
Svaka pomoć je cijenjena. Kakve će biti potrebe u budućnosti, teško je pretpostaviti, ali dosta je infrastrukture oštećeno. Čak i sa strukturne i organizacijske perspektive bit će puno posla jer su uništene stotine škola, bolnica i domova. Potrebe će biti ogromne. To će potrajati jako dugo.
Što biste poručili onima koji se pitaju kako u ovom trenutku mogu pomoći Ukrajincima? Želio bih podijeliti priču koja mi je ispričana prije samo nekoliko sati, jednu od mnogih u Kijevu. Ova osoba je u snu imala viziju: tražio je svoju obitelj u gradu koji je bio uništen. Isus mu je došao i on je zamolio Isusa za pomoć, ali mu je s križa odgovorio: „Ne možeš imati oboje. Ne možete me u isto vrijeme razapeti i tražiti pomoć.
Treba izabrati: jedno ili drugo.” Kada se probudio, nakon ove vizije, rekao je svima da je odlučio promijeniti svoj život, živjeti život s Bogom. Ovo me dira, i dirne sve. Ovi dramatični trenuci tijekom rata tjeraju nas da – kako čujemo od Izaije – pogledamo Boga novim očima, očima povjerenja, poniznosti i obraćenja.
