Papa Lav IX.
Jedan od vrlo zaslužnih papa za obnovu Crkve u XI. stoljeću bio je sveti Lav IX. On je bio grofovskog podrijetla. Zvao se Bruno, grof Egisheima i Dagsburga. Djetinjstvo je proživio u dvorcu Egisheim u krugu roditelja te braće i sestara. Grofovi Egisheima bili su u krvnim vezama s najodličnijim obiteljima kako u Francuskoj tako u Njemačkoj. Grofovija Egisheim nalazi se u pokrajini Elzasu; danas pripada Francuskoj.
Bruno je išao u školu u Toulu, koji je tada pripadao Njemačkom Carstvu, iako je po jeziku i kulturi bio strogo francuski grad. Bruno je bio vrlo dobroćudne naravi. Zvali su ga “der gute Brun” – dobri Bruno. Zbog toga je za vrijeme studija stekao mnogo prijatelja. Svečano bogoslužje i crkveno pjevanje oduševljavalo mu je srce. U lorenskom gradu Toulu tada se osjećao vrlo snažno i vjetar obnove, koji je dolazio iz slavnoga benediktinskog samostana u Clunyju. On će svojim dahom zahvatiti mladoga Brunu i uvući ga u strujanje obnove.
Bruno je u međuvremenu postao svećenik te došao na dvor njemačkoga cara. Tada je upravo preuzeo carstvo car Konrad II. iz franačke kuće, koji je bio Brunin rođak. On ga je zapravo i pozvao na svoj carski dvor. Tu se mladi svećenik u carevu uredu susreo s velikim svijetom politike i carstva, a pomalo i Crkve u odnosu prema državi. Taj susret djelovao je na Bruninu osjetljivu narav bolno. Imao je srca za Crkvu, a boljelo ga je što je jedan dio klera, pogotovo onoga višega i najvišega bio posve svjetovnoga duha, sav zapleten u svjetske poslove. Korijen toga zla bile su laička investitura i simonija. Car je po svojoj volji postavljao biskupe i opate baš kao i svoje državne činovnike, a pri tom je često igrao važnu ulogu novac. Unosnu službu u Crkvi dobio je onaj koji je mogao više platiti.
Mladi je svećenik na dvoru doživio i svoje prve uspjehe. Tako je posredovao da je došlo do pomirenja između cara i feudalne gospode Toula i Lorene. Na taj način je spriječio građanski rat, pljačku i prolijevanje krvi. Postao je mirotvorac, a mirotvorce Isus u svome govoru na gori naziva blaženim.
Gospodin je svoga vjernoga slugu malo-pomalo spremao za velike zadatke. Tako su jednoga dana, dok se nalazio u carskom taboru u Italiji, a bile su mu tada tek 24 godine, došli k njemu poslanici grada Toula tražeći od njega da im bude biskup. Iako je car imao s njime druge planove, Bruno je ipak prihvatio siromašnu, na rubu carstva smještenu, s mnogim nevoljama obremenjenu biskupiju. Vidio je da ga ondje trebaju i pošao je. Nije se otimao za bolja i unosnija mjesta. I u tome je pokazao pravi evanđeoski duh.
Godine biskupovanja u Toulu bit će za mladoga biskupa najsretnije godine njegova života. On sam je jašući na konju obilazio neumorno svoju biskupiju, osobito samostane. U njima je nastojao uspostaviti stegu i redovnike što više upraviti prema idealima njihova poziva. Obilazio je i župe te održavao sinode. Bio je to izvanredan obnoviteljski rad, koji je i nehotice sve više na sebe svraćao pozornost. Zapalilo se u Crkvi jedno novo svjetlo puno nade i obećanja. Revni biskup se brinuo i za siromahe, potrebne, potlačene. Sam bi svako jutro siromasima prao noge i posluživao ih kod stola. Sve opet u duhu Evanđelja. Kroz pune 22 godine biskup Bruno je ulagao sve svoje sile ne štedeći se nimalo za dobrobit i obnovu svoje biskupije.
U kolovozu godine 1048., samo nakon 23 dana vladavine, umro je papa Damaz II. Pravo imenovanja novoga pape imao je njemački car, koji je ujedno bio i rimski car. Bio je to tada Henrik III. Biskupi njegova carstva, okupljeni na saboru u Wormsu, nisu znali predložiti niti izabrati za tu službu boljega i vrjednijega kandidata od tulskoga biskupa. On se otimao tome izboru, ali su za nj jednodušno bili i car i knezovi i biskupi. Bio je to, doista, glas naroda – glas Božji. No, u isto su vrijeme u Rimu izabrali za papu Halinarda iz Lyona.
Bruno je tražio, kao preduvjet da prihvati svoj izbor, da ga izabere i potvrdi za papu i rimski kler i puk. Stoga se usred ljute zime dao na veliko putovanje u Rim. Putovao je putem preko Velikoga svetoga Bernarda. U Rim je došao kao hodočasnik i pokornik. Rimski kler i puk bio je osvojen njegovom dobrotom i pobožnošću pa ga i oni izabraše za papu. Novi je papa imao 47 godina, a uzeo je ime Lav IX. Kao geslo svoga kratkotrajnoga ali vrlo aktivnoga i plodnoga pontifikata uzeo je riječi psalma: “Puna je zemlja dobrote Gospodnje!” I on sam želio je rasipati oko sebe dobrotu, što nipošto nije značilo neku popustljivost već spremnost na borbu i zalaganje u službi interesa Crkve i Božjega naroda.
Papa Lav IX. dobro je poznavao rane Crkve i nije bilo od potrebe da ih istražuje. On se odmah dao na posao da ih liječi. Kao da je predviđao da će njegov pontifikat biti kratak i stoga valja brzo raditi. Već na uskrsnoj sinodi, dakle, još u proljeće, stvara planove za što uspješnije djelovanje. Od svih prisutnika na sinodi tražio je račun kako su došli do časti u Crkvi, da li novcem ili bez novca, simonijom ili zakonitim putem? Svi oni prelati koji su se dočepali položaja u Crkvi na grešan način, bili su odmah svrgnuti.
Papa je istim mjerama nastojao posvuda uspostaviti crkvenu disciplinu. Činio je to ne samo preko svojih izaslanika već i osobno. I tako započeše njegova velika putovanja po Europi, koja njegovu vladavinu obilježiše kao “leteći pontifikat”. Rim je za novog papu bio samo odskočna daska za putovanja i zimsko prebivalište, jer je više bio na putu nego kod kuće. Nakon Uskrsa godine 1049. putovao je u Paviju, zatim u Besançon. U Kölnu je izvršio službu pomiritelja između cara i tamošnjega kneza.
Papa je posvuda sazivao sinode, propovijedao, posvećivao crkve, pohađao samostane. Na tom je putovanju posjetio i svoj biskupski grad Toul. Brinuo se naročito za obnovu klera pa je klericima zabranio nošenje oružja i nećudoredan život u koji, na žalost, mnogi zapadoše. Borio se i protiv krivih nauka s obzirom na Euharistiju. Nastojao je oko saveza između bizantinskog i rimskoga cara, da bi se kršćanstvo lakše moglo suprotstaviti nadiranju polumjeseca.
U južnu Italiju prodriješe tada Normani koji je opustošiše i zaprijetiše i Papinskoj državi. Papa je organizirao obranu. Pritekli su mu u pomoć samo njegovi zemljaci, ali su doživjeli poraz. Sam Papa je došao na bojno polje da sebe preda neprijatelju kao otkupninu za zarobljene. Normani su ga držali devet mjeseci, ali su s njim postupali s poštovanjem i, 12. ožujka 1054., Papa se slobodan mogao vratiti u Rim. Bio je već na izmaku svojih sila, premda su mu bile tek 52 godine.
Za njegova pontifikata dogodila se jedna od najvećih katastrofa u povijesti Crkve. Bio je to raskol Istočne i Zapadne Crkve, koji traje još i danas. Veliki je Papa umro 19. travnja 1054. Njegovi su legati u Bizantu vodili pregovore s carigradskim patrijarhom, a onda ga izopćili. Papa je bio već davno mrtav, ali raskol ostade. Veličina Lava IX. nije ipak umanjena. On je radio po savjesti. Revnovao je neobičnom revnošću za dom Gospodnji. Jesu li njegovi legati u Carigradu najbolje postupili, teško je reći. Nije naše da to ovdje ispitujemo.
Papa Lav IX. već je za života uživao glas sveca. Taj se glas poslije njegove smrti još više proširio. Dogodila su se po njegovu zagovoru i neka čudesna ozdravljenja. Papa Viktor III. godine 1087. izložio je njegovo tijelo na štovanje vjernicima. Danas ono počiva u novoj bazilici sv. Petra pod oltarom svetih mučenika Marcijala i Valerija. Godine 1762. grad Benevent izabrao ga je za svoga naročitog pokrovitelja. U Francuskoj ga štuju osobito svečano u biskupijama: Nancy, Saint-Dié, Strasbourg, Metz, Verdun, Reims, Langres i Le Puy.
