Papa Franjo: Ponizno molim za oproštenje za zlo koje su počinili toliki kršćani
U svom prvom javnom obraćanju pripadnicima Prvih naroda, Metisa i Inuita, papa Franjo ponovno je zatražio oproštenje zbog uloge Katoličke Crkve u pokušajima zatiranja njihovih korijena.
Susret je održan u Maskwacisu – mjestu gdje je postojala jedna od najvećih rezidencijalnih škola u zemlji. Prisutno je bilo oko 2000 žrtava rezidencijalnih škola, poglavica, voditelja, starješina i mladih – pripadnici autohtonih naroda piše Vatican News
Papa se na početku posjeta Maskwacisu – sedamdesetak kilometara južno od Edmontona, u tišini pomolio na groblju žrtava rezidencijalnih škola, kao i na mjestu nekadašnje škole. Zatim se uputio u crkvu posvećenu Gospi od sedam žalosti te je blagoslovio crveno platno s imenima stradale djece iz rezidencijalnih škola, koji je potom bilo postavljeno na pozornicu u Parku Maskwacis.
Na susretu uz predstavnike autohtonih naroda nazočni su bili i premijer Justin Trudeau i generalna guvernerka Mary Simon.
Papa Franjo u Maskwacisu
Prisjećajući se susreta s predstavnicima domorodačkih naroda u Vatikanu ovoga proljeća, Papa se spomenuo mokasinki koje su mu darovali – znak patnje koje su pretrpjela domorodačka djeca – koje su mu zamolili da vrati kada dođe u Kanadu. Znak je to koji u posljednjih mjeseci je u meni održao „živim osjećaj tuge, ogorčenja i srama“, rekao je Papa. Sjećanje na tu djecu uistinu je bolno te potiče nas na osiguravanje da se prema svakome djetetu odnosi s ljubavlju, čašću i poštovanjem. Istovremeno, mokasinke upućuju na jedan put koji treba slijediti. „Želimo zajedno hoditi, moliti zajedno i raditi zajedno, kako bi patnje iz prošlosti mogle dovesti do budućnosti pravde, zacjeljivanja i pomirenja“, rekao je Papa.
Potrebno je sjećanje kako ne bi došlo do ravnodušnosti
Istaknuvši riječ „sjećanje“, Sveti je Otac naglasio kako su domorodački narodi nastanili ta područja godinama. Prema zemlji su se odnosili kao prema daru od Stvoritelja koji se treba dijeliti s drugima i cijeniti u skladu sa svime što postoji, u dubokom zajedništvu sa svim živim bićima. „Na taj ste način – primijetio je papa Franjo – naučili njegovati osjećaj obitelji i zajednice te izgraditi čvrste veze između generacija, poštujući svoje starije i brinući se za svoju djecu. Riznica zdravih običaja i učenja, usredotočena na brigu za druge, istinoljubivost, hrabrost i poštovanje, poniznost, poštenje i praktičnu mudrost!“.
No, put sjećanja vodi i do onih bolnih trenutaka koji su uslijedili, rekao je Papa, ističući tragične situacije koje su mnoge domorodačke obitelji i zajednice doživjele, patnje koje su proživjeli u rezidencijalnim školama. Traume su to koje se na neki način iznova bude kad god se tema pojavi, a aktualni susret u Maskwacisu može za neke vratiti stara sjećanja i boli. Međutim, potrebno je sjećati se, jer zaborav vodi do ravnodušnosti, naglasio je papa Franjo. Potrebno je – nastavio je – sjećati se kako su politike asimilacije bile razorne za narode ovih područja“
Prvi korak – molba za oproštenje
Papa Franjo zahvalio je starosjediocima što su mu govorili o teškim bremenima koje i dalje nose, o gorkim sjećanjima. „Danas sam tu, u ovoj zemlji koja, uz svoja davna sjećanja, čuva ožiljke još otvorenih rana. Ovdje sam jer je prvi korak mog pokorničkoga hodočašća među vama ponovno zamoliti oproštenje, još jednom vam reći da mi je duboko žao“.
„Oprostite zbog načina na koje su, nažalost, mnogi kršćani podržavali kolonizatorski mentalitet sila koje su tlačile autohtone narode. Žao mi je. Posebno molim za oproštenje za načine na koje su mnogi članovi Crkve i vjerskih zajednica surađivali, isto tako svojom ravnodušnošću, u projektima kulturnog uništenja i prisilne asimilacije koje su promicale tadašnje vlade, a koji su kulminirali u sustavu rezidencijalnih škola.“
Nespojivo s Evanđeljem
Premda kršćansko milosrđe nije izostajalo i bilo je mnogo izvanrednih primjera posvećenosti i brige za djecu, sveukupni učinci politike vezane uz rezidencijalne škole bili su katastrofalni, naglasio je Sveti Otac. „Ono što nam naša kršćanska vjera govori jest da je to bila katastrofalna pogreška, nespojiva s Evanđeljem Isusa Krista“.
„Pred ovim strašnim zlom, Crkva kleči pred Bogom i moli ga za oproštenje grijeha svoje djece. I sam to želim ponovno potvrditi, sa sramom i nedvosmisleno. Ponizno molim za oproštenje za zlo koje su počinili toliki kršćani protiv autohtonih naroda.“
Kako su bili rekli predstavnici domorodačkih naroda, oprost nije kraj. Potvrdio je to i Papa, ističući kako je to polazišna točka. Jedan važan korak u procesu stvaranja kulture u kojoj se takve stvari više neće događati je provođenje ozbiljne istrage o činjenicama koje su se dogodile u prošlosti i pomoći onima koji su preživjeli rezidencijalne škole da dožive iscjeljivanje od pretrpljenih trauma, rekao je.
Podrška Crkve autohtonih naroda
Vjerujem i molim da kršćani i civilno društvo u ovoj zemlji mogu rasti u sposobnosti prihvaćanja i poštivanja identiteta i iskustva autohtonih naroda, nastavio je Papa. Nadam se da će se pronaći konkretni načini da se ti narodi bolje upoznaju i cijene, kako bi svi naučili hodati zajedno.
„Sa svoje strane, nastavit ću poticati napore svih katolika da podrže autohtone narode. Činio sam to u različitim vremenima i prilikama, kroz susrete, apele i također kroz pisanje apostolske pobudnice. Shvaćam da će za sve to trebati vremena i strpljenja. Govorimo o procesima koji moraju prodrijeti u srca. Moja prisutnost ovdje i zalaganje kanadskih biskupa svjedočanstvo su naše volje da ustrajemo na tom putu.“
Tišina i molitva
U zaključku, papa Franjo pozvao je na tišinu i molitvu. „Pred zlom molimo se Gospodinu dobrote; pred smrti, molimo se Bogu života“, rekao je, ističući kako je Isus Krist uzeo grob, koji se činio krajem svake nade i sna, i učinio ga mjestom ponovnog rođenja i uskrsnuća, početkom povijesti novog života i sveopćeg pomirenja. „Za ozdravljenje i pomirenje nisu dovoljni vlastiti napori: potrebna nam je Božja milost. Trebamo tihu i moćnu mudrost Duha, nježnu ljubav Tješitelja. Neka dovede do ispunjenja najdublja očekivanja naših srdaca. Neka vodi naše korake i omogući nam da zajedno napredujemo na našem putu“, zaključio je.
Na kraju Papina prvoga govora uručeni su mu darovi – kulturni simboli autohtonih naroda – između ostaloga perjanica poglavice, koju su mu i stavili na glavu kao simbol vođe, a zatim su zajedno izmolili Očenaš i primili Papin blagoslov.
