Kako će svijet izgledati kada završi pandemija? Počinje li nova svjetska epoha, famozno “resetiranje” o kome se govori na sve strane? Prema kojim uzorima i parametrima te paradigmama resetirati svijet?
Piše: dr. fra Tomislav Pervan, Katolički tjednik
U ovom se tjednu oko Blagovijesti navršava godina dana kako je cijeli samostan u kome živim i djelujem kao duhovnik nakon testiranja bio pozitivan na koronavirus. Bijaše to traumatično iskustvo, prvi veći klasternepoznate infekcije na prostoru BiH, barem kod onih koji su se testirali. Mislili smo, Wuhan daleko u Kini, Bergamo također daleko. A najednom ovdje kod nas stanje kao ondje, rekli bismo, gotovo katastrofalno, na koljenima.
Vrijeme izolacije i karantene trajalo je do početka svibnja. Cijeli samostan u karanteni, nitko u tih 40 dana nije mogao ići izvan dvorišta, policija je svaki čas dolazila, nadzirala, kontrolirala jesmo li u kući. Samostanska kuhinja izvan pogona, bili smo prisiljeni hraniti se cateringom što su ga organizirali dobri ljudi i prijatelji sestara. Hrana bi se ostavljala na ulaz u samostansko dvorište, kao u Isusovo vrijeme gubavcima koji nisu smjeli u društvo. Život je najednom stao. Imali smo jedino pouzdanje i nadu – vjeru u Gospodina, da svoje nije ostavio. Tako je prošao Veliki tjedan, tako su prošli uskrsni blagdani; nismo imali zajedničkih bogoslužja do početka svibnja. Hvala Bogu – teško i bolno iskustvo, teške se posljedice kod nekih i danas vide. Vapili smo samo da smrt ne pohara starije sestre, a i sam sam u rizičnoj dobi. (“Pandemija”)
Nesigurnost i smrt
Prije nešto više od 15 godina poljski sociolog Zygmunt Bauman govorio je o našoj epohi i sadašnjici kao “klijalištu i rasadniku nesigurnosti, neizvjesnosti”. Te se nesigurnosti i neizvjesnosti odnose na (ne)pouzdanost institucija u koje smo polagali nadu. Terorizam, ekonomska kriza, kolaps velikih novčarskih institucija, gospodarstvo u mnogim državama posrnulo. U vremenu smo pandemije koja traje punu godinu dana na cijelom planetu, pandemije u kojoj je samo jedno sigurno – kako zapravo ništa nije sigurno. Sve je nesigurno, neizvjesno.
Živimo, ne u znaku “zodijaka”,nego virusa, malena ali moćna, koji je u veoma kratkom razdoblju promijenio cijeli svijet. Stvorio neviđenu krizu i pomutnju kakvu svijet nije zapamtio od Drugoga svjetskog rata. Kad će se pošast okončati? Koliko će još trajati? Kako će svijet nakon nje izgledati? Počinje li nova svjetska epoha, famozno “resetiranje” o kome se govori na sve strane? Prema kojim uzorima i parametrima te paradigmama resetirati svijet?
Prvo resetiranje započeo je Fr. Nietzsche svojim proglasom o „mrtvom Bogu. Pa je onda H. Kissinger govorio o resetiranju. Softverski znalac Bill Gates čini se i u pandemiji ima glavnu riječ, pretkazuje koliko će još dugo pošast trajati i tko će ju preživjeti!? Dakle, ne struka, medicina, farmacija, nego netko iz područje elektronike! Govori se o depopulaciji, smanjenju pučanstva na zemlji. Planet je prema mnogima prenapučen, dok su u demografskom kolapsu Hrvatska i cijeli zapadni svijet, Europa i Amerika koja prema Meksiku podiže “kineski zid”protiv novih migracija. Kako to povezati i pomiriti?(“Pandemija“)
Nesigurnost u kojoj živimo i koju doživljavamo nije ništa nova. Zapravo je cijeli čovjekov život obilježen nesigurnošću. Već je psalmist govorio o „uzljuljanim temeljima zemlje“ (Ps 11,3), ili „poljuljani su svi temelji zemlje“ (Ps 82,5). Kako sa sigurnošću tvrditi da je nešto sigurno, kad ništa više nije sigurno. Moguće je u životu postići nekakvu sigurnost, ljudi se uzdaju u životna osiguranja, ali kad se čovjek suoči s izazovima koji ga čekaju u životu te odlukama koje mora donijeti, život je i ishod posve nesiguran. Konačni se ishod ne može stvoriti niti predvidjeti.
Davno je pjesnik pjevao: „Kolo sreće uokoli, vrteći se ne pristaje…“ Tko je u životu bio zdrav k’o drijen, zahvati ga virus i nema ga više. Tko je do jučer živio normalnim, ugodnim životom, dospije u neplative dugove i proglasi stečaj. Spada na prosjački štap. Nesigurnost je u pandemiji posebno uočljiva u suočavanju sa smrću. Svima je jasno da ćemo jednom umrijeti, nitko ne želi smrt. Ipak bez smrti nema života. Čovjek se s njom mora suočiti. Čovjek je, htio ili ne, prisiljen prihvatiti dimenziju tragičnoga u životu.(“Pandemija“)
Pošast virusa
Pošast virusa nije samo medicinski fenomen ni problem, nego i društveni, politički, kulturološki događaj globalnih razmjera, snažna cezura u povijesti naše postmoderne. Političari se ne snalaze, jednako ni ekonomija ni proizvodnja. Od svega najviše koristi ima farmaceutska industrija koja se enormno bogati na račun cjepiva. Još nema učinkovita ni cjepiva ni lijeka. Cjepivo stvara imunitet, ali ne vidimo dugotrajne posljedice cijepljenja. U svemu vlada ne indikativ, stvarni način, nego konjunktiv, mogući način. Makar cjepiva i obećavala stanovite sigurnosti, u svemu i posvuda vlada i mogućnost drukčijega ishoda.
Svi se pitaju ili predviđaju koliko još oboljelih, koliko preminulih, koliki su bolnički kapaciteti, što nam znače pokojnici koji se pokapaju bez velikih okupljanja, u bolnicama oboljeli umiru bez najbližih? Je li život vrijedan preživljavanja? Kad se analiziraju izjave starijih osoba koje se cijepe, svi odreda vjeruju u cjepivo! Nitko ne spominje Boga ni vječni život. Preživjeti zbog preživljavanja? Ima li koristi život bez nutarnjeg sadržaja? Ili ipak ima nešto i „s one strane“, zapravo Netko tko našim životima ravna i upravlja? S jedne strane političari, epidemiolozi, medicina, s druge ekonomija, sociologija, gospodarstvo, čovjekova prava, dostojanstvo. Što je s vjerom u Boga i zagrobni život?
U mnogih se usred pandemije javlja nihilizam, besmisao života, osjećaj uzaludnosti. Čemu sve? Čemu patnja? Što se moglo učiniti da se kriza spriječi? U minula dva stoljeća zapadni je svijet polagao nade u napredak, materijalnu sigurnost, standard, psihičko i fizičko zdravlje i životnu sigurnost. U svemu se kušalo ići naprijed, makar je apsolutni napredak nemoguć. Postoje pomaci na određenim područjima, ali je civilizacijski napredak i sigurnost nerijetko plaćan visokom cijenom, krvavim ratovima, milijunima mrtvih, napose u kolonijama. Ideja napretka došla je danas pod znak zadrške. Virus je povukao „ručnu“ na svim poljima.(“Pandemija“)
Sićušni virus jasno je očitovao granice čovjekovih „osiguranja“ i mita o trajnom napretku. Svijet je bačen u nesigurnost, svi smo na mnogostruk način ranjeni. Makar kod mnogih zaraza protječe bez težih posljedica, u mnogih ostaju trajna oštećenja, ne samo na plućima, nego i drugim organima. Pogađa ne samo one s kroničnim oboljenjima, siromašne, starije. Na gospodarskom planu mnogi moraju zatvarati tvrtke, egzistencijalno propadaju, ostaju na ruševinama onoga što su cijeli život gradili. Kao za potresa u Hrvatskoj. Svi smo u nekakvu „poratnom“ stanju. Izolacija i karantena tjera nas među četiri zida, tu pak izbijaju nataložene agresije, obiteljske svađe, potisnute emocije, mnogi su u samoći i očaju, ljudi umiru u bolnicama sami, nitko da im pruži ruku.
Bogoslužja se još uvijek slave „virtualno“, preko mikrofona, kamera i ekrana. Svakolika područja političkoga, gospodarskoga, društvenog, kulturnoga, vjerskoga i osobnoga života zahvaćena su mjerama protiv virusa. Zdravlje, za mnoge vrhunsko dobro i vrjednota u životu, očituje se kao veoma krhki dar. Pošast virusa pogađa nas u bolnu točku, u srčiku naših nastojanja oko sigurnosti, izvjesnosti, pogađa naš identitet, tko smo, što želimo biti, što nam je u životu bitno. Sve je pod velikim upitnikom. Uzdrmana je naša naivna vjera u sigurnosne i misaone sustave kojima smo se klanjali kao mitskim idolima.(“Pandemija“)
Obratiti se
Cijela kriza zorno očituje kako smo gradili na krivim temeljima. Nemoguće je naime rješavati ljudske i društvene probleme, jedinstvo i solidarnost na birokratski način, veličajući napredak koji je nerijetko dosegnut na štetu izrabljivanja i kolonija koje i danas žive u siromaštvu. Društvo je stalno pronalazilo savršenija sredstva koja su postala u konačnici cilj i smisao života. Malo se tko pita čemu ekonomija, gospodarstvo, tehnika, zdravlje? Nema li život svoj iskon u Apsolutnome, nismo li svi stvoreni za slobodu i odgovornost, sve ljudsko u konačnici nestaje u ništavilu. Ekonomija, tehnika, zdravlje ne služe, čini se, čovjekovu dobru i boljitku, nego čovjek služi njima. Vidimo kako pada u vodu solidarnost u raspodjeli cjepiva. U konačnici vidimo kako je nemoguć moral ni etično ponašanje bez Boga. Samo Bog može u društvu jamčiti etično ponašanje jer je Bog utisnuo u čovjeka savjest koja je nutarnji kompas za dobro i zlo.
Nije sve crno. Papa Franjo nerijetko ističe zauzetost bolničkoga osoblja oko njege starijih i oboljelih. Nesebičnost, osobe koje stavljaju u drugi plan svoje interese, koje se zauzimaju i riskiraju vlastite živote kako bi spasili živote bližnjih. Zauzimaju se za one koje je pogodila nevolja, smatraju to svojom ljudskom i kršćanskom obvezom. Upravo kao u vremenima davnih pandemija, u drugom, trećem stoljeću, za pape Grgura Velikoga, u srednjem vijeku za pošasti kuge. Tu se očitovala kršćanska ljubav nadahnuta Isusom Kristom te vjerom u zagrobni život. Rani crkveni pisci svjedoče kako su poganski svećenici bježali u brda i planine od epidemije, dok su kršćani ostajali i njegovali te pokapali preminule. Godine 250. papa Fabijan piše Crkvi u Antiohiji kako se Rimska Crkva brine za 1 500 udovica, dok Sv. Ciprijan u Kartagi u istom desetljeću piše o zauzetosti vjernika u vrijeme epidemije. Logika je to kršćanske, kristovske ljubavi, ne ljudskih računica i sebičnosti. Bili su svjesni, život ne svršava ovdje.
Logika je naime jasna. Ne postoji li Bog, ne postoje onda objektivne moralne vrijednosti ni obveze u čovjeku i društvu. Ali kako te vrijednosti i dužnosti postoje, dokaz je to, a posteriori, da i Bog postoji. “Ne postoji li Bog, sve je dopušteno”, rekao je Dostojevski. Ta je riječ trn u oku svim ateistima koji na tu riječ postaju goropadni te žučljivi zagovornici morala. Ateizam potkapa moral, u to se možemo svakodnevno osvjedočiti. U društvu postoje “monoteisti”i “money-teisti“,oni kojima je bog Mamon. Kojima je bog novac te prijeziru i Boga i čovjeka. Vidimo to u svagdanu. (“Pandemija“)
Ako treba društvo i svijet „resetirati“, put i putokaz nam je znan i zadan. Dao ga je Isus u prvoj nastupnoj riječi. Obratiti se. Metanoja. “Noein” i “meta-noein“. Dakle, promijeniti se prema onome za-umnom, zazbiljnom, prema onomu što nudi i živi Isus Krist. Pavao poručuje Rimljanima da se ne suobličuju svijetu, doslovce, da se ne priklanjaju „shemi“ postojećega, nego da se preobrazuju („meta-morfoza“, o čemu pjeva rimski pjesnik Ovidije) prema „novini duha“ (Rim 12). Novi duh, preobrazba – to je istinsko resetiranje prema Božjoj slici u nama.
Vjerujemo u „uskrsnuće tijela i život vječni“. Uskrsnuće nije apstraktan pojam, ono ima ime! Ime mu je Isus Krist. Isus Krist je uskrsnuo i to je ono što je nosilo vjernike kroz život, kroz cijelu povijest, dva puna tisućljeća, stvaralo zapadnu kulturu i civilizaciju, širilo poruku svijetom, u svim stoljećima. Isus nosi na sebi biljege stradanja, muke, križa, razapinjanja, smrti, u svome proslavljenom tijelu. Torinsko platno zorni je otisak izmučenoga Kristova tijela u grobu, ali je istodobno svjedok Gospodinova uskrsnuća. Utjeha i nada svima nama u ovo doba pandemije. Bog u Isusu nije bježao od patnje i muke, nego je preuzeo na nas, da naše patnje i muke otkupi, preobrazi. U svemu se s nama solidarizirao.(“Pandemija“)
Ni kršćanstvo nije apstraktni pojam, nije ideja, misao ni filozofija, nije skup propisa i morala, nemogućih zahtjeva, nego osoba Isusa Krista, koji se utjelovio, rodio, živio, uskrsnuo i proslavljen, koji i danas živi u Crkvi i vjernicima koji mu vjeruju i koji se njemu predaju. On ostaje mjera i mjerilo za sve nas, za cijeli svijet. Treba ga prihvatiti i prema njemu „uštimati“ svoj život i ponašanje.
