Padre Pio kaže da je ovo grijeh koji je teško oprostiti – iako Bog zna čekati
Adolfo Affatato jedan je od posljednjih živućih duhovnih sinova Padre Pija. U 82. godini života nastavlja svoju službu govoreći i pišući o Padre Piju. Sljedeći tekst je prilagođen iz njegove knjige Padre Pio i ja.
Što više zahvaljujemo Bogu za ono što je učinio za nas, to više stvaramo uvjete za daljnje blagoslove.
Padre Piju je zahvalnost bila važna i često je o njoj govorio. Jedne večeri Adolfo je upitao Padre Pija oprašta li Bog sve grijehe. Odgovorio je: “Sine moj, Bog je dobar Otac i svima oprašta. Ipak, postoji jedan grijeh koji mu je teško oprostiti: nezahvalnost čovjeka.” Zatim je dodao: “Ali On zna čekati.”
Ovdje se pojavljuje jedna od misija koju je Bog povjerio Padre Piju: vratiti izgubljene ovce u tor. Jednog su dana Adolfa zamolili da prati političara koji je želio posjetiti Padre Pija. Upoznali su se na željezničkoj stanici u Foggi. Za vrijeme ručka, njegov novi prijatelj govorio je na način koji se Adolfu činio pun drskosti. Doimao se kao netko tko osjeća da može učiniti što god želi. Rekao je dalje da je u svom životu dao tri zavjeta, ali svaki put nije uspio. Sada kada je čuo za Padre Pija, rekao je da želi upoznati sveca kapucina i staviti se pod njegovo vodstvo. Kad su stigli u samostan u San Giovanni Rotondo, Adolfo i političar popeli su se na kat pričekati da Padre izađe iz svoje ćelije. Kad je izašao iz svoje ćelije kako bi sišao poslušati ispovijed muškaraca, Padre je rekao braći, “Hvaljen Isus Krist”, kao što je bio njegov običaj. Okrenuvši se Adolfu, rekao je: “Koga imate danas?” Adolfo je odgovorio: “Oče, ovaj gospodin želi vaš blagoslov.” Umjesto toga, Padre Pio je rekao: “Donijeli ste mi lijepe stvari. Reci mu da se zavjetovao tri puta i da tri puta nije uspio. Ovo je posljednja prilika koju mu Bog daje. Trebao bi doći pred Presveti Sakrament i moliti oproštenje za svoje grijehe.” Ne pozdravivši političara, sišao je niz stepenice na ispovijed.
Adolfo je bio pogođen. A ipak je to bila još jedna epizoda, jedna od mnogih, u kojoj je iz prve ruke iskusio nadnaravne darove Padre Pija. Iako je Adolfo obično doživljavao ljupku, očinsku stranu Padre Pija, ovdje je bila njegova druga strana – strogi fratar koji je bio strog prema onima koji su griješili protiv Boga i zanemarivali svoje kršćanske dužnosti. Padre Pio je silno patio prije takvih manifestacija nezahvalnosti. Nitko osim samog političara i Padre Pija nije točno znao za koje je grijehe kriv i koje je zavjete prekršio. Imajući dar čitanja duša, Padre Pio je mogao vidjeti ono što drugi nisu mogli. Adolfo je osjetio ledenu prazninu koja je u tom trenutku obuzela političara. Gledao je kako se slomio u suzama, kriza iskupljenja.
Fra. Onorato je kasnije rekao Adolfu da je te večeri pitao Padre Pija je li možda bio prestrog prema tom političaru. Bez oklijevanja, Padre Pio je odgovorio: “Da možete pomno ispitivati duše, vidjeli biste u srcu tog čovjeka ne samo sedam smrtnih grijeha, nego sedamdeset.” Pokazujući na čašu vode na noćnom ormariću, nastavio je: “Vidite li onu čašu punu vode? Ako ga ne ispraznite od njegove prljavštine i ne ispunite ga Božjom ljubavlju, nikada neće biti mira.”
Adolfo je kasnije čuo da je nakon tog susreta političar počeo radikalno mijenjati svoj život. Preko Padre Pija, Božja je snaga otključala vrata njegova srca, blokirana ohološću i imetkom, i ispunila ga milosrđem.
Došlo je vrijeme. Kao što je Padre Pio rekao: “Bog zna kako čekati.” Preko Padre Pija Adolfo je shvatio da je zahvalnost vječna vrlina. Što više zahvaljujemo Bogu za ono što je učinio za nas, to više stvaramo uvjete za daljnje blagoslove. Bog ne želi ništa više, a mi zauzvrat postajemo poput anđela spremnih pomoći onima u potrebi.
