Ovo su devet zapreka koje nas udaljavaju od Isusa: Uzrok su straha, nemira, tjeskobe…
Ovih devet zapreka vrlo su česte, pogotovo među ljudima koji već jesu vjernici, obraćeni ali popuštaju u svom odnosu s Gospodinom.
1. Prva zapreka su grijesi, mali i veliki. Laki grijesi gase žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu.Treba ih se kloniti zbog zla koje nose sa sobom i zbog dobra koje sprječavaju.
2. Druga zapreka je grižnja savjesti koja proizlazi iz grijeha. Uznemiruje dušu, oslabljuje duševne moći i čovjeka čine bespomoćnim i beskorisnim za dobra djela.
3. Treća zapreka je ogorčenost, tjeskoba srca i prekomjerna žalost jer s njima ne mogu biti zajedno i s njima se ne može složiti blagodat i milina dobre savjesti i duhovna radost čovjekova srca.
4. Četvrta smetnja su pretjerane brige koje uznemiruju srce i ne dopuštaju da ga obuzme duhovni san koji proizlazi iz čestih molitava. Djeluju uznemirujuće i udaljuju čovjeka od sjedinjenja s Bogom.
5. Peta smetnja je velika zauzetost i mnoštvo poslova. To čovjeku oduzima sve vrijeme i guši mu srce. Ne da mu ni malo mira ili vremena da bi se nesmetano mogao baviti Bogom.
6. Šesta zapreka su naslade i zadovoljavanje osjetila. Ovo čini čovjeka nedostojnim da se okrijepi duhovnim utjehama. Sveti Bernard kaže: “Onaj koji slijedi svjetovne utjehe nije dostojan posjeta Duha Svetoga.”
7. Sedma je neuredno uživanje u jelu i pilu, dugotrajne i raskošne gozbe, jer one čovjeka čine nesposobnim za sveta bdijenja i pobožne vježbe. Kad je tijelo opterećeno mnogom hranom i prenatrpano, duh se ne može slobodno uzdizati i uznositi u viša područja.
8. Osma zapreka je radoznalost osjetila i razuma. To je onda kad čovjek hoće vidjeti, čuti, znati novosti jer to oduzima dragocjeno vrijeme, smućuje srce i rastresa dušu na sve strane. To uvelike šteti bližem odnosu s Bogom.
9. Deveta je lakoumno propuštanje uobičajenih pobožnih vježba osim kad ih se ispušta ili odgađa iz kakva pobožna razloga ili kad to zahtijevaju prilike. Duh pobožnosti je jako nježan i jednom kad se izgubi, ne vraća se ili to biva s velikom teškoćom.
Ukoliko se naš život s Bogom neprestano ne zalijeva, on se počne sušiti i ugiba.
Zato neki s pravom kažu da onaj tko se bavi promatranjem ili kontemplacijom, motrenjem Boga mora biti gluh, slijep i nijem. Što se bude manje kretao među onim što je vani, to će u nutrini uživati veći mir i sabranost.
Sveti Petar Alkantarski, duhovnik svete Terezije Avilske
