Ovo je jedno od najvećih čudesa i misterija Padre Pija
O Padre Piu, ovom velikom svecu, jednom od najvećih ne treba trošiti puno riječi. Čudesa koja je Gospodin radio po njemu i koja radi dan danas su ljudskom (racionalnom) umu neshvatljiva. Padre Pio je jednom rekao da je sam sebi najveća misterija.
Sljedeće, manje poznato ali silno svjedočanstvo će potvrditi oboje: Misterij koji se krije iza oca Pija i njegovu duhovnu veličinu (koja je po milosti Duha Svetog dolazila iz jedinstva s Isusom) koju uza svu danas dostupnu literaturu o njegovom životu i čudesima i dalje ne možemo razumjeti.
Psalam 148 posve jasno pokazuje da živa i neživa stvorenja hvale Gospodina: Laudate Dominum de caelis. Sva su stvorenja pozvana slaviti svoga Stvoritelja. Iz ovog čudesnog svjedočanstva povezanog sa svetim ocem Piom vidjet ćemo da to nije samo neka vrsta metafore već nama nevidljiva stvarnost o kojoj su govorili i kojoj su svjedočili još neki sveti ljudi.
Ovo svjedočanstvo je ispričao Daniele Natale, franjevac kapucin, koji je preminuo 1994. Bio je jedno od najodanije duhovne djece Padre Pija (i kojem je Padre Pio osobno ponudio duhovno očinstvo) i njegov blizak prijatelj. Krasile su ga duboka poniznost, vjera i služenje drugima. Nakon njegove smrti, njegova reputacija svetosti bila je takva da je njegovo tijelo premješteno na posebno mjesto u istoj crkvi gdje je i sam Padre Pio prvobitno pokopan, crkva Santa Maria delle Grazie. Njegova kauza za kanonizaciju je otvorena.
Koliko je blizak s Padre Piom bio kao i koliko je otac Pio bio sjedinjem s Kristom, svjedoči još jedan jedinstveni, također manje poznati događaj o kojemu ću ako stignem pisati sutra.
Godine 1952. Fra Daniele je, na inzistiranje Padre Pija, bio podvrgnut operaciji tumora na slezeni u bolnici u Rimu. Određeno vrijeme podvrgnut je zračenju i kemoterapiji na klinici. U tom teškom razdoblju njegova života dobio je izvanrednu viziju Božjeg stvaranja. Daniele tvrdi da je bio budan, sjedio na svom krevetu i da to nije bio san.
Našao se na nepoznatom mjestu koje nikada prije nije vidio – prekrasnom krajoliku u blizini vode. Počeo je hodati i kraj živice je naišao na izuzetno raskošnu ružu tamnocrvene boje. Bilo je prekrasno gledati i dok joj se divio rekao je: “Kako si lijepa!” U isto vrijeme mogao je osjetiti parfem rajskiji od bilo kojeg mirisa koji je ikada iskusio u životu. Pun čuđenja okrenuo se prema ruži i rekao: “Tako si lijepa i tako slatkog mirisa! Kako je moguće da te prije nisu otkrili?”
Ruža je odgovorila Danieleu: “Ja sam od Stvoritelja i ovdje sam kako bih Ga slavila. Što se tiče mirisa, on služi da pročisti zrak koji je čovjek zagadio i da nadoknadi nedostatak ljubavi koju čovjek treba pokazati prema svom Stvoritelju.”
Fra Daniele se uznemirio kad je to čuo, jer je mislio da je to optužba protiv njega osobno. “Ove su riječi za mene”, pomislio je. Osjetio je malo olakšanje kada je ruža odgovorila: “Ne! To nije namijenjeno tebi.”
Nastavivši šetnju selom, došao je pred vrt pun cvijeća. Nije se mogao natjerati da gazi po njima nastavljajući svoj hod. Ali cvijeće, malo se savijajući, pozivalo ga je da nastavi. Dok se ispričavao što ih je gazio, oni su mu zauzvrat zahvaljivali. Okrenuvši se prema cvijeću, upitao je: “Recite mi, koji je vaš zadatak?” Cvijeće je odgovorilo: “Da pročistimo zrak od grijeha i nečistoće i da nadoknadimo ljubav koja nedostaje čovječanstvu prema Stvoritelju.”
Bile su to gotovo iste riječi prijekora koje je izgovorila ruža. I opet je čuo glas koji je govorio da te riječi nisu za njega.
Nastavivši dalje, došao je do malog brežuljka, na čijem je dnu tekao potok koji je vodio do lijepog vodopada. U sebi je razmišljao: “Hoće li mi i voda reći da hvali i slavi Stvoritelja?” Tada Daniele upita: “Sestro vodo, koji je tvoj zadatak pred Svevišnjim?”
– “Da slavim Stvoritelja”, bio je odgovor.
“A na koji način slaviš Stvoritelja?”
– “Mojim zvukovima”, odgovorila je voda.
Daniele je tada postao svjestan da nikada nije čuo tako lijepe zvukove žuborenja vode! Iz tog malog vodopada dopirala je očaravajuća zvonjava orgulja s kojima se nijedna ljudski stvorena orgulja nije mogla usporediti.
Bila je to doista nebeska melodija, koja je prodrla tako duboko u dušu Fra Danielea da je bio prisiljen moliti: “Dosta! Dovoljno!”
Zatim je krenuo, zagazivši točno u sam potok, ali se ipak nije smočio. Kako zanimljivo! Potok je vodio do mora, a on se našao u uvali. Trava je bila lijepa i sjajna, a vlati su izgledale kao kipovi usmjereni ravno prema nebu. Usred njih nalazio se prekrasan ljiljan. Bio je visok, s jednim cvijetom u obliku kaleža – bio je tako privlačan i očaravajuć za vidjeti. Ali Daniele se žurio i nije se zadržavao. Međutim, pomislio je u sebi da će mu i ovaj ljiljan reći da slavi Stvoritelja. Tako je nastavio hodati, ali ljiljan se okrenuo prema njemu kao da želi privući njegovu pažnju, a brat Daniel mu je rekao: “Da, znam koja je tvoja svrha: slaviti Stvoritelja!” Cvijet se tada duboko naklonio kao da daje svoje slaganje, a on je nastavio hodati u potoku sve dok nije došao do mora.
Nastavio je ravno hodati i tako pravo u more, ne po površini vode, već po morskom dnu. U njemu je bilo mnogo prekrasnih biljaka i mnoštvo ribica koje nikad prije nije vidio, tankih i raznih boja. Plesale su pred njim i bile su tako lijepe, tako privlačne. Zatim, nakon što je prešao nekoliko stotina stopa, primijetio je vrlo veliku ribu kako dolazi prema njemu, samouvjereno mu se smiješeći. Ali Fra Daniele se bojao, i dok se riba približavala, rekao joj je da stane i kaže mu što želi. Ali velika je riba bila užasnuta što se morala držati podalje a Danieleu je bilo žao zbog toga. Potaknuo je veliku ribu da priđe bliže. Kad je bila udaljena samo nekoliko metara, upitao je ribu koja joj je svrha.
“Moja je zadaća sakupiti hvale svih stvorenja koja žive u moru i uz posredovanje svećenika koji živi u svijetu ponuditi ih Stvoritelju.” Daniele je odgovorio: “Oh, razumijem, taj svećenik je Padre Pio.” Kada je čula ime Padre Pija, velika se riba duboko naklonila i ostala tako sve dok je fra Daniele nije zamolio da se uspravi.
Hodajući po morskom dnu, kao ni po potoku, nije se smočio. Čudio se tome i sam se pitao zašto. Činilo se da su mu same vode odgovorile: “Ti si ovdje u našoj sredini ne samo kao čovjek koji ima težinu svoga tijela, već i kao duh.” Zato se nije smočio.
Vrativši se na čvrsto tlo, našao se na obali mora, iza pijeska, gdje je bilo mnogo grmlja i kamenja, i došao je do malog brežuljka. Gledajući uokolo, ugledao je mnogo malih zmija raznih lijepih boja, sličnih onima malih riba koje je upravo vidio. Izvijali su se jedno oko drugoga, a dok su se njihali prema njemu, činilo se da plešu na čudesan način. Tada je u daljini, na tom malom i ugodnom brežuljku, ugledao vrlo veliku i dugu zmiju, koja je u njemu probudila strah čim ju je ugledao. Stalno se okretao od nje kako bi izbjegao suočavanje s njom, ali ta se zmija nekako uvijek držala ispred njega. Naposljetku, Daniele je bio prisiljen pitati: “Možda i ti želiš razgovarati sa mnom? Možda ćete mi i vi reći da vi zmije hvalite Stvoritelja? Ali kako možete hvaliti Stvoritelja ako se đavo pojavljuje kao vi?”
Velika zmija je odgovorila: “Ne, vrag ne izgleda kao mi. Čovječanstvo je to koje je đavlu pripisalo izgled zmije.” Zatim je Daniele upitao: “Koja je vaša pohvala, kako slavite Stvoritelja?”
-“Po našim zvukovima.” Zmije su se odmah počele međusobno usklađivati i Daniele je čuo slatku, prodornu melodiju. Još jednom, kao i kod očaravajućeg zvuka vodopada, morao je viknuti: “Dosta, dosta!”
Nakon što se popeo na malo brdo, hodao je naprijed i ušao u šumu. Biljke su ostavljale dojam da se kreću zajedno sa svojim listovima i vibriraju, kao da izražavaju radost. Daniele je mislio u sebi: “Zar mi neće također reći da hvale Stvoritelja?” Zatim je čuo glas koji je odgovarao na njegovo neizgovoreno pitanje. “Sigurno! Da, mi slavimo Stvoritelja!” Pitao je: “Kako, na koji način to činite?” Njihov odgovor: “S našom ljepotom, čistimo zrak i osiguravamo kisik za ljude, ljude koji su tako nezahvalni prema našem Stvoritelju.”
Danieleov dojam nakon što je ovo čuo bio je da sve stvoreno kori čovječanstvo! Nastavljajući šumom susreo je mnoge životinje – vjeverice, ptice, čak i krdo slonova koji su stvarali veliku buku dok su paradirali, a dok su prolazili činilo se da im se drveće miče s puta. Zatim je vidio odmarajući se na vrhu stijene, veličanstvenog i lijepog lava. Iako svjestan da ga lav neće ozlijediti, Daniele se ipak bojao, te je naredio lavu da mu se ne približava. Ako želi govoriti, morat će to učiniti s mjesta na kojem sjedi. Lavu je postavio isto pitanje – “koji je tvoj zadatak?”
Lav je odgovorio uglavnom istim riječima kao velika riba, dodajući: “Mi možemo hvaliti Stvoritelja, ali Mu ne možemo ponuditi ljubav. To je nešto što mogu samo ljudi s besmrtnom dušom. Ah! Kad bi samo čovječanstvo shvatilo što je ljubav! Sve naše pohvale nisu ništa u odnosu na čin ljubavi koji čovjek napravi prema našem Stvoritelju. I sve naše hvale povjeravamo svećeniku koji živi u svijetu jer je tako mio Svevišnjem.”
Daniele je odgovorio: “Razumijem, on je Padre Pio.” Tada se lav, kao i velika riba, duboko naklonio čuvši ime Padre Pija. Daniele je bio pomalo ponosan jer poznaje i čak živi s Padre Piom.
Nakon što je završio razgovor s lavom i ostalim šumskim životinjama, fra Daniele je nastavio hodati sve dok nije došao pred staro stablo. Bilo je toliko veliko da tri čovjeka ne bi mogla dohvatiti njegovo deblo. U podnožju ovog drveta, osjećajući se umorno i ošamućeno, sjeo je u nadi da više neće morati ništa doživjeti. Ova drvo bilo je vrsta libanonskog cedra, čije grane nisu visile, i gotovo potpuno ogoljena kora, čiji su se ostaci zalijepili za deblo.
Daniele se pitao hoće li mu i ovo drvo reći da slavi Stvoritelja. Odgovor je bio trenutačan: “Svakako! Da, slavim Stvoritelja! Ne mogu Ga voljeti, nego samo slaviti. Doista, stoljećima sam izvršavao svoj zadatak. Sakupljam sve hvale različitih biljaka i drveća diljem svijeta i posredstvom svećenika koji je Bogu najmiliji osim Isusa (Velikog Svećenika), prinosim ih našem Stvoritelju.” Daniele je odmah rekao: “Svećenik je Padre Pio.” (Osjećao se dobro kad je samo izgovorio njegovo ime, budući da mu je bio osobni prijatelj.)
Odjednom je začuo šuštanje. Osvrnuvši se oko sebe, vidio je da se staro drvo i sve ostale biljke savijaju u znak poštovanja. Nakon što ih je natjerao da se usprave, Daniele je potaknuo drevni cedar da razgovara s njim o Padre Piju. Danielu se dugo govorilo o Isusu kao Velikom Svećeniku, a zatim je krenulo u svečani govor o svećeništvu Padre Pija, čovjeka tako dragog Bogu, koji je znao predstaviti Isusovu osobu i poruku na sve načine.
Govor drevnog cedra bio je prekrasan, a Daniele nikada nije čuo da netko tako lijepo govori o Padre Piju. Budući da je dobro poznavao Padre Pija, mogao je potvrditi da je ono što je čuo o njemu istina. Nažalost, sada se više ne može sjetiti svih pojedinosti, samo da je to bila veličanstvena počast. Upravo u tom trenutku Daniele se našao kako sjedi na svom krevetu, sasvim budan. Pomislio je u sebi: “Kako je ovo moguće. Bio sam budan, a ipak sam bio tamo, na svim tim mjestima. Ne razumijem što se dogodilo, niti kako to nazvati. U jedno sam siguran – sve se stvarno dogodilo.”
Nakon toga je legao na krevet pokušavajući u mislima pronaći smisao u tome. Ali što je više razmišljao o tom putovanju, to mu se činilo tajanstvenijim. “Sada razumijem svetog Franju, razumijem njegovu Pjesmu o stvorenjima: Hvaljen budi, Gospodine moj, po svim svojim stvorenjima.” Sljedećeg jutra, kad je Daniele putovao autobusom i kolicima na svoju terapiju zračenjem, kad god bi prošli pored bilo kojeg drveća, osjećao je da ih želi pozdraviti, i zapravo ih je i pozdravio.
Ali je jako pazio da ga se ne primijeti, inače bi ljudi mislili da je lud. Kada se vratio sa svog liječenja u Rimu natrag u San Giovanni Rotondo, ispričao je cijeli događaj Padre Piju. Nakon što je sve saslušao, Padre Pio je rekao: “I tako jest, sine moj.” (“Cosi è, figlio mio.”) Na taj je način potvrdio i zapečatio kao istinu: da se sve stvorenje skuplja (sastaje) k njemu i da on sve nudi Stvoritelju.
Priredio: Petar Salečić, izdavačka kuća Kyrios
